[quote_box_center]

  • ‘Droga i alkohol plus vezanost jednako je patnja. Kada sam to osvijestio, shvatio sam da iz jednadžbe treba izbaciti drogu i alkohol, da onda nestaje i patnja’
  • ‘Zbog antiratne kampanje bili smo marginalizirani u medijima u Srbiji, satjerani u geto. Posljedice toga i danas traju. Naša je karijera tad razbijena u komadiće’

[/quote_box_center]

Električni Orgazam

Srđan Gojković-Gile frontmen je i vođa beogradske rock grupe Električni orgazamkoja ove godine slavi 35 godina na glazbenoj sceni. Tim je povodom dao velikiintervju Nacionalu u kojem se prisjetio početaka karijere, novog vala, njihovog života u Jugoslaviji ali i posljedica rata koji je ostavio traga na njemu osobno, kao i na bendu.

Gojković je imao 19 godina kada je 1980. godine sa svojim prijateljima i glazbenim istomišljenicima Ljubomirom Jovanovićem-Jovcem i Ljubomirom Đukićem osnovao grupu Električni orgazam. Mladi tinejdžeri zaraženi punkom i rock ‘n’ rollom ubrzo su prve pjesme objavili na poznatoj kompilaciji “Paket aranžman”, nakon čega je započela njihova karijera koja traje i danas. Objavili su jedanaest studijskih albuma, čak sedam live albuma i tri kompilacije s najvećim hitovima. Pioniri su novog vala koji i danas pune klubove u svim državama bivše Jugoslavije. Električni orgazam u zagrebačkoj Tvornici kulture 27. ožujka obilježit će 35 godina karijere grupe. U intervjuu 54-godišnji frontman Gile ispričao je i zašto se posljednjih godina posvetio meditaciji i budizmu.

NACIONAL: Grupu Električni orgazam osnovali ste 1980. godine kada ste bili mladi i buntovni. Koliko je tog bunta danas još uvijek u vama, nakon 35 godina života s rock ‘n’ rollom?

Bunt je svakako bio vezan za tu ranu, mladenačku fazu benda. Sada drugačije razmišljam i čini mi se da bunt više nije toliko važan u mom viđenju svijeta pa tako i ne predstavlja više dominantnu inspiraciju.

NACIONAL: Često se danas čuje da je taj period života u tadašnjoj državi Jugoslaviji bio izuzetno težak i represivan. Jeste li tada, s buntovničkim stavovima, osjećali tu represiju i nemoć umjetničkog izražavanja, ili ste radili što vam je palo na pamet, bez obzira na posljedice?

Kad smo napravili band i snimili pjesme za “Paket aranžman”, bili smo još tinejdžeri. To je oduvijek bio period kad se pokušavaš osamostaliti i odbacuješ utjecaje roditelja, škole i svih ostalih autoriteta. Također, pokret u glazbi koji je tada bio aktualan, mislim na punk i new wave, podrazumijevao je rušenje svega starog, kako bi se izgradilo nešto novo. Mi smo u kreiranju svog umjetničkog izraza prihvatili taj stav, da ne priznajemo autoritete i tabue pa smo s tim stavom i stvarali glazbu. Kad se osvrnem na taj period u Jugoslaviji, ne mislim da je bio baš toliko represivan i težak. Bilo je tada dosta toga što nam je išlo na ruku, a čega više nema. Jednostavno ne postoji nekakav idealan period u ljudskoj povijesti. Vremena se stalno mijenjaju i uvijek postoje situacije koje ti idu na ruku i one koje ti baš i ne idu.

NACIONAL: Na početku karijere ste imali problema zbog pjesama “Krokodili dolaze” i “Nebo”, odnosno stihova “Moje su nebo vezali žicom, po mome mozgu crtaju sheme/Žele još jednu kopiju svoju da njome vrate nestalo vreme/Al ne dam svoje ja ideale i ješću snove umesto hleba/Ja svoju sreću nosim sa sobom, ona je parče slobodnog neba”. O kakvim je problemima bilo riječ? Kako su oni utjecali na vas i početak karijere?

U suštini ti problemi su se svodili na strah određenih ljudi koji su bili na pozicijama u tadašnjem društvenom sistemu, da bi njihova lagodna pozicija mogla biti uzdrmana ako nam dozvole da “zaljuljamo” tadašnju društvenu žabokrečinu i mrtvilo. Često se radilo i o čistoj paranoji. Međutim, okolnosti su bile takve da je bilo puno novih bendova koji su radili sličnu stvar. To je ono što se zvalo “val”, i taj val je takvom silinom i brzinom udarao po svemu da je jednostavno moralo doći do promjene dotadašnjeg načina razmišljanja i doživljaja stvarnosti.

NACIONAL: Vaš početak vezan je uz kompilacijski album “Paket aranžman”, s kojim ste se sa Šarlom akrobatom i Idolima predstavili javnosti. Kako je moguće da je takva kompilacija s takvim alternativnim izvođačima uopće zaživjela u to vrijeme?

Mnogo je okolnosti utjecalo na to. I društvene, socijalne, političke i glazbene. Također je bilo bitno i postojanje prvog privatnog studija za snimanje Druga Maca Enca Lesića, u Beogradu. Enco je “namirisao” da se tu nešto bitno događa i dao nam da snimamo neke pjesme u tom studiju, bez uvjeta da mu moramo odmah platiti. Onda je on to puštao raznim ljudima iz glazbene industrije i kad se pojavio Siniša Škarica iz Jugotona, prepoznao je da se radi o nečemu značajnom. Škarica je predložio da to bude zajednički album. To se nama nije baš svidjelo kao ideja, ni jednom bendu jer smo svi bili klinci puni sebe, beskrajne ambicije i svi smo željeli vlastite albume. Ali ipak smo bili razumni da prihvatimo taj “kompromis” kao most ka vlastitim albumima, što se i dogodilo.

NACIONAL: Bi li takva kompilacija, s tri alternativna izvođača, danas mogla ostvariti barem sličan uspjeh ili je to bila prava odluka u pravo vrijeme?

Ne mislim da bi to danas bilo moguće. Tri benda mogla bi objaviti zajednički album, ali okolnosti su se toliko promijenile da to nikad ne bi izazvalo ni približno sličan efekt kao što se to desilo poslije “Paket aranžmana”. Uostalom, rock danas nema isti značaj koji je onda imao, ni u svijetu a ni u tadašnjoj Jugoslaviji. U ono vrijeme je rock bio puno više od glazbe, to je zapravo bila religija, a danas se to sve pretvorilo u najobičniju industriju zabave, nešto kao “brza hrana”, McDonald’s glazba… To jest MTV.

NACIONAL: Postoje li danas izvođači koji imaju snagu, težinu i kvalitetu da se nose s bendovima tog vremena i da ostvare barem pola takve popularnosti kakvu ste vi ostvarili u to vrijeme?

Nije baš da nešto pretjerano pratim regionalnu scenu. Jednostavno sam izgubio interes poslije toliko godina prosječnih i ne naročito originalnih bendova. Ne bih mogao izdvojiti ni jednog izvođača koji me je osobito uzbudio zadnjih godina. Ali to se odnosi i na svjetsku scenu, ne samo na regiju. Naravno, treba uzeti u obzir da sad imam skoro 54 godine i da više i nisam toliko podložan primanju novih sadržaja i pretjeranom uzbuđivanju, kao kada sam bio u dvadesetim godinama. To je uvijek na neki način bila generacijska stvar mladih ljudi.

NACIONAL: Nakon nekoliko godina vaše karijere, Električni orgazam je dobio izuzetno pozitivnu recenziju u tada vrlo utjecajnom magazinu New Musical Express, a vaš prvi album pojavio se na britanskom tržištu u izdanju prestižne diskografske kuće Rough Trade. Kako to da niste iskoristili tu priliku i pokušali ostvariti inozemnu karijeru na zapadu?

Mi smo u to vrijeme tu kritiku doživjeli kao nešto sasvim normalno, skoro očekivano. I u svojoj mladenačkoj uobraženosti sami sebe smo doživljavali kao jedan od najboljih ne-britanskih bendova u Europi, kako je tamo pisalo. Nismo puno ni razmišljali o svemu tome, a sumnjam i da se mogla dogoditi neka ozbiljnija karijera u Engleskoj. Mi smo kao i obično išli tamo gdje nas okolnosti vode i pokušavali se prilagoditi promjenama. Nikad glazbu nismo doživljavali kao priliku za dobar biznis, već prije svega kao priliku da se bavimo nečim što volimo i što nas ispunjava. Naravno, iskoristili smo priliku da to postane i izvor prihoda za nas, ali nikad nismo bili pretjerano pohlepni da bi to za nas postalo nekakvo opsesivno trčanje za novcem i popularnošću.

NACIONAL: Koliko su vam u to vrijeme, kada vam je vjerojatno na prvom mjestu bila samo svirka i dobar provod, bile važne recenzije vaših albuma i riječ kritičara?

Iskreno govoreći, to nikad nije bila najvažnija stvar za nas. Naravno da je ugodno ako dobiješ pozitivnu kritiku i možeš prepoznati da je kritičar shvatio što smo htjeli napraviti. Ali kritika na našim prostorima zaista previše često nije bila na zavidnom nivou. Ni kada bi nas hvalili, ni kada bi nas kudili. Sve kritike treba promatrati s određenom distancom. Nije baš previše mudro “primati se” previše na njih, ni na pozitivne ni na negativne. To je ipak samo doživljaj jedne osobe na nešto što je netko uradio.

NACIONAL: Bilo je to i vrijeme poznato pod sloganom seks, droga i rock’n’roll. Koliko je droga odredila vaš životni put i ostavila traga na vašoj glazbi?

To je svakako bilo na našem putu i mi smo eksperimentirali s raznim stvarima s kojima smo se susretali, pa tako i s raznim drogama. To je jednostavno bio dio našeg odrastanja. Problem s raznim “stimulansima” kao što su droga i alkohol je što imaju nezgodnu tendenciju da iz te eksperimentalno-rekreativne faze “neosjetno” prerastu u fazu kada počinju preuzimati kontrolu nad tvojim životom, a to je vrlo nezgodna situacija. Problem je kao i uvijek u “vezanosti” za nešto, a kad se to dogodi rezultat je patnja. U stvari čista matematika; droga i alkohol plus vezanost jednako je patnja. Što se mene tiče, kada sam to osvijestio, shvatio sam da iz ove jednadžbe treba izbaciti drogu i alkohol, da samim tim nestaje vezanost a onda nestaje i patnja koja je rezultat ove jednadžbe. S današnje distance gledajući na taj period, mogu samo reći da mi je to bilo zapravo korisno iskustvo jer sam na osobnom primjeru naučio bitnu životnu lekciju. Ali savjetovao bih mlađim ljudima da je mnogo bolje da se ne upuštaju u takve vrste eksperimenata jer je ishod krajnje nepredvidljiv i previše često se završi pogubno za onoga koji eksperimentira. U svojoj najbližoj okolini izgubio sam previše dragih prijatelja koji su samo potonuli i izgubili se u svemu tome.

NACIONAL: 35 godina na sceni je izuzetno dug period za bilo kojeg glazbenika ili rock grupu. Jeste li imali kriznih trenutaka kada ste se pitali ima li sve to smisla i htjeli raspustiti Električni orgazam?

Naravno da ih je bilo, ne zna im se broj. Kada bend postoji toliko dugo, takve krize stalno dolaze, ali i odlaze. A kad shvatiš taj mehanizam, da nešto stalno nastaje, ali i da nestaje onda si spremniji da se nosiš s takvim situacijama. Kao i većina drugih stvari, najteže su bile prve krize koje je band imao u svojoj karijeri. Evo pada mi na pamet period poslije albuma “Kako bubanj kaže” iz 1984., kada se bend gotovo raspao. U Zagrebu na promotivnom koncertu prodali smo 13 karata, Ljuba je napustio band, Čavke je završio u zatvoru i u bendu su ostali samo Grof (tadašnji basist) i ja. Ali onda smo sljedeće godine snimili “Distorziju” i ušli u fazu najvećeg komercijalnog uspjeha koji smo ikad imali.

NACIONAL: Obilježili ste novi val koji mnogi nazivaju najboljim periodom u popularnoj glazbi na ovim prostorima. Kako objašnjavate da ta glazba još oduševljava publiku, pa i one koji su se rodili 20 godina poslije?

Ja zaista i danas mislim da je to bio period najveće kreativnosti na ovim prostorima. Pojedinačno, neki bendovi su možda bili i bolji kasnije, ali gledano u cjelini to je stvarno bila eksplozija talenta u kratkom vremenu i u istoj državi. I to se sve prelijevalo s jednog benda na drugi i napravilo međuutjecaj koji je sve inspirirao da budu bolji nego što su možda objektivno bili u tom trenutku.

NACIONAL: Početkom 90-ih, kada je počeo rat, otišli ste u London kao i dobar dio vaših kolega iz Beograda. Kako ste doživjeli 90-te? Koliko su ratna zbivanja u bivšoj Jugoslaviji utjecala na vas i vaš kreativni rad?

Nisam dugo ostao u Londonu. Shvatio sam veoma brzo da ću se radije baviti glazbom nego da ostanem i radim nešto drugo. Iako mi je bilo jasno da to više neće biti na način kako je to bilo osamdesetih godina. Osobno, totalno me je “razbila” ta situacija s raspadom Jugoslavije. Naročito rat i način na koji se to sve odigralo. To je iz korijena promijenilo moj život i potpuno me izbacilo iz ravnoteže. Posljedice svega toga su trajale veoma dugo, možda i 15, 20 godina. Veoma dugo mi je trebalo da se oporavim od svega toga.

NACIONAL: Po povratku u Beograd s nekoliko svojih kolega sa scene (Milan Mladenović iz EKV-a, Zoran Kostić Cane i Nebojša Antonijević Anton iz Partibrejkersa, Zoran Radomirović Švaba i Goran Čavajda Čavke iz Električnog orgazma) pokrenuli ste antiratnu kampanju Rimtutituki i objavili singl “Slušaj vamo”, otvoreno se svrstavajući protiv svakog oblika agresije i rata. Jeste li zbog toga imali problema od tadašnjeg režima?

Da, imali smo. Bili smo totalno marginalizirani u svim medijima u Srbiji, satjerani u geto. Nije nas nigdje bilo, osim u malobrojnim opozicijskim medijima. Posljedice svega toga zapravo i danas traju. Naša karijera je zapravo tada bila razbijena u komadiće. Mi se nikada poslije toga nismo vratili u medije u smislu u kojem smo bili prije toga. To marginaliziranje benda u to vrijeme izazvalo je pravi “domino” efekt čije posljedice osjećamo i dan danas.

NACIONAL: Taj ružan period 90-ih je završen. Kako živite danas u Beogradu? Je li vam kao rock glazbeniku teško ili lako funkcionirati u sadašnjoj Srbiji?

Poslije svih ovih 35 godina ja sam zadovoljan da i dan danas uspijevam živjeti samo od sviranja u rock bendu. Ipak je bend u poziciji da zahvaljujući legendi iz Jugoslavije svira u svim državama koje su nastale poslije raspada. I to je velika sreća i ono što bend drži na životu. Da nemamo mogućnost sviranja u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji bend bi teško opstao samo od sviranja po Srbiji. Naravno, uvijek ima perioda kad je teško, ali i onih kad je lakše. Nemam velikih prohtjeva i živim skromno, ali sam i zadovoljan da još uvijek ljudi dolaze na naše koncerte i kupuju naše albume.

NACIONAL: Srpski izvođači su još uvijek slabo prisutni u programima hrvatskih radijskih postaja pa tako i popularnost nekih izvođača ne postoji. Istovremeno, Električni orgazam kao da u Hrvatskoj doživljava novu mladost. Kako to komentirate?

Baš i nemam pravi uvid koliko nas ima ili nema u medijima u Hrvatskoj. Pretpostavljam da nas nema baš puno. Vjerojatno pomaže to da ipak relativno često sviramo u Hrvatskoj, da su koncerti dobri, da je zadnji studijski album izašao i u Hrvatskoj u izdanju Dallas Recordsa i dvostruka CD kompilacija za Croatia Records.

NACIONAL: Kakav status ima Električni orgazam danas u Srbiji?

Eh, teško je to reći. Ima status legendarnog rock banda, a da pri tom rock baš i nije više toliko “legendaran” u Srbiji. Znači, kontroverzna situacija, što nije loše.

NACIONAL: Posljednji album Električnog orgazma “To što vidiš to i jeste” objavljen je prije pet godina i na njemu ste prilično promijenili dotadašnji zvuk benda. Jeste li zbog takvog zaokreta u karijeri dobili više nove publike ili izgubili više starih obožavatelja?

Mislim da je zadnji album prilično pomogao da se produži vijek trajanja Električnog orgazma. Album je većinom dobio dosta dobre kritike i mislim da je to najbolji album koji smo snimili još od 1994. i ploče “Zašto da ne”. Naravno, kao i sa svakim novim albumom u ovako dugačkoj karijeri, postoje oni kojima se to sviđa i oni kojima ne, ali čini mi se da je više bilo pozitivnih osvrta na zadnji album.

NACIONAL: Nakon tog albuma ste objavili “Warszawa 2013.” sa snimkom nastupa u Varšavi 2013., uz koji se nalazi i album “Warszawa 81″ snimljen 1981. Vaša popularnost u Poljskoj postoji još od početka 80-ih do danas, kako to?

Svakako da tamo postoji neka legenda o bendu još od 1981., ali nemam uvid koliko smo prisutni u poljskim medijima. Ono što znam je da na internetskoj stranici benda najviše posjeta imamo iz Poljske i Hrvatske.

NACIONAL: Neko vrijeme se pričalo o vašem samostalnom albumu. Hoćemo li imati prilike uskoro čuti vaše solo pjesme ili ste odustali od te ideje?

Ne, nisam odustao, to je stara ideja o akustičnom albumu. Međutim Električni orgazam ima prioritet a mi smo skoro pri kraju s pjesmama za novi album. Sada smo u fazi dotjerivanja aranžmana i tekstova. Nadam se da ćemo do ljeta sve snimiti i da će izaći do kraja godine. Moj solo album će biti poslije toga, kad nađem vremena da ga završim.

[Slika1]

NACIONAL: Prije nekoliko godina ste se okrenuli meditaciji i budizmu. Postali ste i potpredsjednik srpske budističke zajednice. Što vas je privuklo budizmu?

Postao sam potpredsjednik Theravada budističke zajednice. To je samo jedna od budističkih škola. Što me je navelo da se posvetim budističkoj praksi? Pa uvijek je kod mene bilo prisutno pitanje “tko sam ja?“, što radim ovdje, u ovoj egzistenciji i koji je smisao svega toga? Pokušavao sam čitav život dosegnuti odgovor na ta pitanja. Proučavao sam duhovna učenja, ali nisam našao odgovor koji bi me zadovoljio. I onda sam naišao na knjigu Budinih govora. I to je bilo toliko blizu onome što sam i ranije osjećao i kako sam vidio život. Drugim riječima, došao sam do odgovora s kojim sam se mogao identificirati, koji sam mogao razumjeti kroz vlastito životno iskustvo.

NACIONAL: Kako idu zajedno budizam, meditacija i rock?

Budistička meditacija ide uz sve. To su razne metode i način kako da shvatimo sebe i svoj um, kako on funkcionira i kako se ponaša. A kao što znamo um je taj koji doživljava svijet oko nas i u nama.

NACIONAL: Je li meditacija zamijenila vašu strast prema slikanju ili se još uvijek bavite slikarstvom?

Hm, izgleda da imate pogrešno razumijevanje da meditacija isključuje neke druge stvari. To je djelomično točno, ali odnosi se na isključivanje nekih stvari koje su nepoželjne ili negativne, da tako kažem. To je samo sistem njegovanja, vježbanja uma da vidi stvari onakve kakve one jesu, da ne zapada u samoobmanu i iluziju. Znači, to me svakako ne sprječava da i dalje slikam.

NACIONAL: Planirate li tijekom obilježavanja 35 godina grupe organizirati izložbu svojih djela?

Da, već dugo planiram napraviti takvu izložbu i sad već imam dovoljno materijala, ali ne znam još točno kad. Bilo bi zgodno da to bude ove godine.

NACIONAL: Osjećate li se kao zadovoljan čovjek nakon svih godina u rocku?

Osjeća li se netko zadovoljno ili ne također ovisi o umu. Neuvježban um je sklon da ide iz krajnosti u krajnost, od euforije do depresije. Dakle da bi se postigao taj osjećaj zadovoljenosti potrebno je na tome raditi, vježbati, to jest meditirati. Ja svakodnevno radim na tome zadnje tri godine, tako da se može reći da sam bliži tom osjećaju nego prije.

NACIONAL: Hoće li vaš nastup u Tvornici kulture biti putovanje kroz karijeru grupe Električni orgazam ili ćete se zadržati više na vašem posljednjem albumu?

Da, bit će to putovanje kroz karijeru.

 

Komentiraj

FOTO:Električni Orgazam
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.