Povodom obljetnice vukovarske tragedije Predrag Mišić – Peđa gostovao je u emisiji Nedjeljom u dva.

Član Hrvatske konzervativne stranke Predrag Peđa Mišić trenutno je sa svojom strankom u vladajućoj HDZ-ovoj koaliciji, a medijima je poznat i kao veteran koji je prije tri godine razbio dvojezičnu ploču s ćiriličnim natpisom na zgradi vukovarske Policijske postaje.

Srbin koji je branio Vukovar na Mitnici i časnički namjesnik Hrvatske vojske, prisjeća se ratnih dana, komentira aktualne događaje i status veterana u društvu.

Brat mu je na početku rata prešao na drugu stranu – kod srpskog agresora. Brata nije vidio i čuo 26 godina. Vjerojatno će tako ostati zauvijek.

Kratko se čuo s njim 1996. “i nikad više”, kaže, “niti nema potrebe”. Nije htio da ga ekipa emisije Nedjeljom u dva potraži i spoji s njime.

“Rođen sam u Vinkovcima, a došao sam u Vukovar kao beba. U vrijeme mladosti Vukovar je bio u procvatu. Imao je 45.000 stanovnika, 29.000 zaposlenih, jako bogat grad, s puno firmi i jakim gospodarstvom. U ono vrijeme vjerojatno jedan od najbogatijih gradova”, kazao je Predrag Mišić – Peđa.

“S nekim odmakom, mira nikad nije bilo u Borovom selu. Tamo su Ozrenci, deklarirani četnici, i oni nikad neće prihvatiti ovu državu. Dugo si nisam htio priznati da će doći do rata, mislio sam, odrastali smo zajedno, odvojit će se svatko na svoju stranu i otići. Kako sam ja čovjek koji voli čuti i vidjeti, otišao sam u Borovo Selo i vidio sam na stotine četnika i tada shvatio da neće biti dobro”, rekao je.

Pričajući o 1989. godini otkrio je da je bio zaposlen u privatnoj firmi, a da je supruga radila u Borovu.

“Odgojeni smo u kršćanskom duhu, nikada nisam razmišljao o ljudima u koju je crkvu tko išao. S time nisam imao ni tada, ni sada problema”, rekao je. Kao obitelj su se podijelili na samom početku rata. Supruga i dijete također su mu bili u Vukovaru.

“Moja mati je s mojim polubratom (majka se ponovno udala) bila do 18. 11. s Hrvatima u podrumu, a ja sam bio na položaju na Mitnici. Razmišljao sam da je brat s druge strane, ali jednostavno na to nemam odgovor”, dodao je.

“Dan 18. 11. 1991., dan pada Vukovara, pamtim kao dan kad sam umro, nešto je u meni umrlo. Naime, nakon toga čovjek više ne može biti isti, objasnio je. Odveli su nas na Ovčaru. Tu se umiješala Božja ruka jer smo čuli kako bageri kopaju rupe za mrtve. Nizozemac ili Norvežanin iz Crvenog križa je nas 182 popisao na komadiću papira od cigareta i vjerojatno nas je to spasilo da nas nisu ubili na Ovčari. Tamo samo prenoćili i sutradan su nas prevezli u logor u Mitrovicu”, rekao je Mišić.

Bio je 271 dan u Mitrovici. O tim danima ne voli govoriti.

“Tamo su samo bili neljudi, ljudi nije bilo. Josip Boldić, 5-6 godina stariji od mene, zdrav, dobio je dijete, saznao za dijete, i onda su ga za tri dana ubili batinama. Na stotine je takvih bilo u Mitrovici, svatko je imao svoju golgotu. Prebili su koga god su stigli. Kad su me 14. 8. 1992. vozili na razmjenu za Nemetin, skoro nije došlo do razmjene. Tada sam počeo razmišljati o samoubojstvu, što bih i učinio da nije došlo do razmjene. Na sreću, ipak je do razmjene došlo. Dugi period je trebalo da se vratim u normalu – trajalo je 5-6 mjeseci kad sam se iščupao, no neki nisu”, pojasnio je.

Godine 1997. između Božića i Nove godine vratio se u Vukovar i promašio je kuću jer su sve bile srušene. Vraća se 15. 1. 1998. kad mu počinje obnova kuća, a obitelj stiže za Božić te godine.

Komentiraj