Objavljeno u Nacionalu br. 386, 2003-04-08; Autor: Jasna Babić

TAJNA UHIĆENJA IVICE RAJIĆA

Nakon osam godina skrivanja, u petak navečer, 4. travnja, MUP-ovi specijalci uhitili su u Splitu, a ne u Zagrebu kako su objavili mediji, Ivicu Rajića, bivšeg šefa HVO-a optuženog za ratni zločin u Stupnom Dolu. Četrdesetpetogodišnji Rajić prvi je Hrvat koji je pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu optužen za seriju teških i masovnih ratnih zločina na području srednje Bosne. Rajić je uhićen u dramatičnim okolnostima nakon što ga je MUP, doznavši njegov novi identitet i splitsku adresu, tri tjedna pratio. Munjevito uhićenje obavili su policajci, s kapuljačama na glavama, pripadnici specijalne jedinice iz Zagreba, koja ima svoje sjedište u Lučkom. Provedbu cjelokupne trotjedne akcije nadzirao je osobno Ranko Ostojić, ravnatelj policije, a samo uhićenje provedeno je prema planu napravljenom u bazi u Lučkom. Da je Rajić pronađen i da se sprema njegovo uhićenje, znao je uži kabinet Vlade, na čelu s premijerom Račanom, već dulje od dva tjedna.

Prema Nacionalovim izvorima u policijskim krugovima, haaški bjegunac ulovljen je kad je krenuo u šetnju, neposredno nakon što je napustio svoj splitski stan u kojem je, zajedno sa suprugom i djecom, živio pod lažnim imenom i prezimenom. Specijalci, koji su iz Zagreba helikopterima doletjeli u potpunoj tajnosti u Split, opkolili su cijeli blok u kojem je Rajićeva zgrada. Radi što manjih komplikacija, te bojazni da ne dovedu u opasnost Rajićevu obitelj, uhitili su ga u trenutku kad je napuštao svoju zgradu. Odmah su mu stavili lisice na ruke i tamnu vreću na glavu i strpali ga u policijski automobil. Za petnaestak minuta već su bili na aerodromu u Divuljama gdje su se zajedno sa zatočenikom ukrcali u helikoptere. Nakon sat i petnaest minuta sletjeli su na aerodrom Lučko, odakle su Rajića specijalci odvezli u Policijsku upravu zagrebačku, gdje su mu uzeti otisci prstiju. Otisci su definitivno potvrdili da je zaista posrijedi čovjek za kojim je već nekoliko godina raspisana međunarodna tjeralica.

Nakon provjere u PUZ-u u Heinzelovoj ulici, Rajić je priveden istražnom sucu Županijskog suda koji je dao formalnopravnu potvrdu da je riječ o haaškom optuženiku sa stare međunarodne tjeralice. U ovom trenutku Rajić je u ekstradicijskom pritvoru u Remetincu, odakle će ga hrvatska vlast, posve sigurno, izručiti u haaški pritvor Scheveningen.

Uhićenje Ivice Rajića, nekadašnjeg zapovjednika HVO-a u Kiseljaku, osam godina nakon hrvatsko-muslimanskog rata, naoko se neće osobito snažno reflektirati na domaća politička zbivanja. Mate Boban, nekadašnji predsjednik Herceg Bosne i Rajićev osobni vojno-politički promotor, već je odavno mrtav. Mrtav je i Rajićev kasniji pokrovitelj i zaštitnik Gojko Šušak, nesmjenjivi ministar obrane u doba HDZ-ove vlasti. Ipak, MUP-ova više nego uspješno okončana akcija mogla bi imati itekako značajne posljedice za širu društvenu i političku scenu Republike Hrvatske. Kako Nacional doznaje iz neslužbenih MUP-ovih izvora, Rajićevo uhićenje možda je početak konačnog obračuna s najtvrdokornijim dijelom HDZ-ova desničarsko-špijunskog podzemlja koje je nadživjelo i promjenu vlasti u siječnju 2000. i reorganizaciju domaćih tajnih službi. Originalna Rajićeva putovnica i osobna iskaznica s lažnim imenom i mjestom rođenja upućuju, naime, na istu školu tzv. obavještajne zaštite što su je SZUP i SIS svojedobno pružali trojici masovnih ubojica iz bosanskog sela Ahmići nedaleko od Viteza. Trojica zločinaca u ljeto 2000. otkrivena su u Zadru, gdje su zajedno s cijelim obiteljima živjeli najmanje tri godine, glumeći pitome bosanske doseljenike. U prilično traljavoj istrazi tada se doznalo samo za nižerazredne SZUP-ove jatake koji su, navodno, tek izvršavali naloge svojih zagrebačkih šefova iz HDZ-a, nemajući pojma za koga po Zadru unajmljuju i kupuju stanove, sređuju državljanstva i prijave boravka u lokalnoj policijskoj upravi.

Slijedeći posljednja tri tjedna Rajićev trag, MUP-ovi tragači već su sada utvrdili da se optuženik iz Stupnoga Dola, na vrlo sličan način, uspio pritajiti zahvaljujući ideološkim sljedbenicima Gojka Šuška iz istih obavještajnih krugova. Po svemu sudeći, vrlo su ozbiljno posumnjali da je mreža Rajićevih jataka povezana i s izvjesnim frakcijama u Policijskoj upravi splitskoj. Zato se akcija hvatanja, od prvog do posljednjeg trenutka, pripremala i zbivala mimo lokalne policije iz koje su – možda nipošto slučajnom podudarnošću – neznatno prije “počišćeni” neki čelni ljudi. Naime, ni nakon uhićenja policija u Splitu nije znala što se dogodilo na njenom terenu, a o tome da su splitski specijalci zaobiđeni prilikom cijele akcije da se i ne govori. Očito su u vrhu države i policije prosudili da akcija uhićenja može uspjeti samo ako se pripremi i izvede u potpunoj tajnosti.

U doba HDZ-ove vlasti, prikrivanje Rajića spadalo je faktički u službenu SIS-ovu operaciju, pa je haaški bjegunac čak bez potrebe za osobitim mjerama opreza 1996. izvjesno vrijeme uživao gostoprimstvo MORH-ova hotela u Duilovu, dok je njegova supruga – inače Makedonka – bila vlasnica prodavaonice cipela u samom splitskom središtu. Kad su se te informacije 1997. pojavile u novinama, Rajić je i drugi put zagonetno nestao. Kroz povremene glasine za zavaravanje javnosti, koje su vjerojatno stizale iz istih jatačko-obavještajnih vrela, Rajićevo novo prebivalište locirano je čas u Makedoniji, čas u Hercegovini, napokon u Latinskoj Americi. Američki diplomati vjerovali su da se Rajić možda sklonio u Srbiju ili Crnu Goru. Tako se početkom 2000. Rajićevo ime našlo na popisu osamdesetak državljana tadašnje SRJ kojima je zbog suradnje s režimom Slobodana Miloševića zabranjen ulazak na teritorij Sjedinjenih Američkih Država. Jedino je Međunarodni kazneni sud u Haagu pokazivao zdravu skepsu prema svim tim nagađanjima, tvrdeći u jednom od svojih službenih priopćenja iz 1996. da je Ivica Rajić ostao izvan dosega Haaga samo zato što uživa tihu zaštitu HDZ-ovih vlasti u Hrvatskoj i Hercegovini.

Prava je istina da se Rajić cijelo to vrijeme doista vrzmao na splitskom području, procjenjujući očito kako je za njega najsigurniji prostor s jakim punktovima nekadašnje Herceg Bosne koju dobar dio bivših, čak i aktivnih SIS-ovaca nikada neće prežaliti. Bijeg u inozemstvo iziskuje jako velike troškove, a Hercegovina kao tajno sklonište postala je odveć rizična zbog SFOR-ove nazočnosti.

Ivica Rajić rođen je 1958. u selu nedaleko od Kiseljaka, uključio se u hrvatsko-muslimanski rat u ljeto 1992. U vrijeme SFRJ bio je profesionalni časnik JNA. Jugoslavensku armiju napustio je tek kad su u Zagrebu počele propagandne i političke pripreme za stvaranje Herceg Bosne, hrvatske separatističke države u BiH koja se, prema tajnim planovima HDZ-ova režima, s vremenom trebala pripojiti Hrvatskoj. Posljednje mjesece svog armijskog staža proveo je na Palama, u tamošnjem centru za elektroničko izviđanje, koji je asistirao srpskim trupama u početnim akcijama opsade Sarajeva. Sam Mate Boban, osnivač i predsjednik Herceg Bosne, Rajića je postavio na dužnost zapovjednika u istočnom dijelu Lašvanske doline. Kako će poslije tvrditi sami vareški Hrvati, kao predvodnik “specijalne” jedinice HVO-a Rajić je u Varešu – ponešto verbalnim prijetnjama, ponešto oružjem – protjerao legalno izabrane čelnike općine iz redova HDZ-a koji su u koaliciji s lokalnim SDA-om čuvali relativnu međunacionalnu harmoniju i pripremali zajedničku obranu od Srba.

U sklopu te kampanje u proizvodnji hrvatsko-muslimanskog sukoba, u listopadu 1993. Rajić je sa svojim “specijalcima” upao u Stupni Do, od Vareša udaljen četiri kilometra, pobio dvadesetak civila, a selo do temelja spalio.

Učinak je bio sasvim predvidljiv: Muslimani, dotadašnji hrvatski saveznici, uzvratili su granatiranjem Vareša, pa se doslovce cjelokupno hrvatsko stanovništvo dalo u bijeg prema Hercegovini, nesmetano prelazeći preko teritorija pod kontrolom Srba koji su već uvelike funkcionirali kao Rajićevi vojni i poslovni saveznici. U skladu s tajnim zemljovidima Bobanove etničke podjele BiH, nakon zločina u Stupnom Dolu Vareš je postao etnički čist muslimanski grad. A Rajić je u obližnjem Kiseljaku postao mafijaški gazda i apsolutno glavni srpski kompanjon u kontroli krijumčarskih putova prema Sarajevu, gdje je cijena običnog jajeta, već nakon prvih mjeseci opsade, dosegnula pet njemačkih maraka. U Beogradu i danas žive srpski dobrovoljci koji su 1993. i 1994. u suradnji s Rajićevim kiseljačkim HVO-om krijumčarili hranu, naftu i cigarete, a nekoliko su puta udruženim snagama granatirali istočna sarajevska predgrađa.

Franjo Tuđman, bivši predsjednik Hrvatske, i Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane, o Rajićevoj ulozi u Stupnom Dolu dobili su točnu i pravodobnu informaciju dok se nad selom dizao dim od spaljenih kuća i štala. Vijest o pokolju istodobno su objavili svi svjetski mediji. Jedino dopisnici hrvatskih novina i televizije nisu objavili ni slovca, sve dok u njihove redakcije nije stiglo službeno priopćenje s Pantovčaka, napisano u kabinetu Franje Tuđmana. Bez ikakva žaljenja, u priopćenju se faktički tvrdilo da su Muslimani sami krivi za taj pokolj.

Kako je Nacional pisao još prije četiri godine, skupina SIS-ovaca već je u zimu 1993. poslana u Kiseljak da ispita tko je i zašto naredio pokolj muslimanskog sela. Izvješće o žrtvama i počiniteljima u Zagrebu je, dobivši oznaku “državne tajne”, pohranjeno u SIS-ov arhiv i zataškano. Jedina kazna za zločin bio je Tuđmanov nalog Mati Bobanu da Rajića smijeni s dužnosti zapovjednika kiseljačkog HVO-a i premjesti ga na neki drugi bosanskohercegovački teren. Rajić je ipak ostao. Štoviše, funkcionirajući kao siva eminencija lokalne operativne zone, uz znanje i blagoslov svih nadređenih instanci HVO-a u Posušju i Mostaru, pa i Milivoja Petkovića, tadašnjeg načelnika Glavnog stožera HVO-a, samog je sebe prekrstio u Viktora Andrića, uzimajući lažne dokumente na to ime..

Od desetak SIS-ovaca koji su poslani u srednju Bosnu da ispitaju njegove kriminalne aktivnosti, zločine nad Muslimanima i švercerski pakt s četnicima koji su opkolili i granatirali Sarajevo, samo su dvojica preživjeli. Doznavši čime se bave, Rajić ih je dao pobiti, tvrdeći svojim suradnicima da su muslimanski špijuni u službi Armije BiH. U pokušaju da ga ukloni iz dosega SFOR-a nakon Daytonskog sporazuma, hrvatska vlast organizirala je suđenje u Mostaru zbog ubojstva SIS-ovih istražitelja. Nakon što je Mladen Naletilić Tuta, osnivač Kažnjeničke bojne, organizirao “spontane” demonstracije hercegovačkih Hrvata ispred sudske dvorane, a sam je sjedio u prvom redu –u maskirnoj uniformi, naoružan do zuba – Rajić je proglašen nevinim zbog nedostatka dokaza. Nakon puštanja iz mostarskog pritvora, Naletilić je za njega priredio slavljenički “dernek” koji su uveličali svi uglednici tadašnje hercegovačke vlasti. Nakon trijumfalnog poziranja pred novinarima i fotoreporterima Nacionala, Rajić je 1995. prešao u ilegalu. Kao Viktor Andrić iste se godine pojavio u Zagrebu i odsjeo u vojnom hotelu Zvonimir, a onda je u očekivanju vlastitog stana i novog identiteta smješten u splitski vojno-hotelski kompleks. Istodobno, u službenoj komunikaciji s Haagom, predstavnici HDZ-ova režima kleli su se kako je Rajić izvan dosega hrvatskih institucija, uporno lažući da ništa ne znaju o njegovu boravku i kretanju. Najstariji haaški optuženik iz HVO-a malo-pomalo izišao je iz javnog vidokruga. Rajić je uhićen u trenutku kad se vjerojatno osjećao već potpuno zaboravljenim i sigurnim.

Na kraju, postavlja se pitanje – tko je iz političkih, vojnih, policijskih i obavještajnih struktura štitio Rajića u Splitu. Bez takve podrške Rajić se tako dugo sigurno ne bi mogao skrivati. Kako doznaje Nacional, u tijeku je velika MUP-ova istraga koja bi morala otkriti tko su bili Rajićevi jataci u Splitu, otkud trag vodi i prema Zagrebu. Rekonstrukcija paraobavještajnog HDZ-ova podzemlja koje ih i danas pokriva – informacijama, novcem, dokumentima – za Hrvatsku je jednako značajna kao i pitanje haaške pravde.

Komentiraj