Nacionalna groupie

Ministar Matić glumio je patnika. Fakat je bio zreo da se iz ureda u Savskoj preseli u riječki HNK kod Olivera Frljića i pridruži se glumcima koji potuljeno goli tumaraju po pozornici.

Polupao sam već treću čašu u sudoperu saborskog kafića. Valjda od treme. Prvi radni dan na novom, odgovornom poslu. “Pazi malo s tim čašama! Vidi se da to radiš preko volje… A tvoja mama me uvjeravala da si željan posla, da ćeš zasukat rukave… Da me nećeš osramotit! Opet će mi se obit o glavu. Kome god pokušaš napravit nešto dobro, prisjedne ti! Na kraju ćeš mi i ti, kao branitelji, radit o glavi!“, bijesno je procijedioministar Fred Matić, čekajući da mu napravim dupli espresso. Sva sreća da je još trajala sjednica pa osim njega i mene nikog nije bilo u kafiću.

U sebi sam proklinjao vlastitu mater. Blefirao sam pred njom prošli tjedan, rekao da se po svaku cijenu želim zaposliti. Da ću raditi bilo što, ako treba čistiti i zahode, samo da se ne moram vratiti u Đakovo i pomagat starom radit na zemlji. Na Filozofskom u zimskom roku nisam dao niti jedan ispit… Ali kako sam mogao znat da će mi stara u ovo krizno doba tako brzo naći posao?! Očito je na onoj SDP-ovoj stranačkoj konvenciji u Strizivojni izdavila jadnog Matića da joj obeća bilo kakav posao za sina. A onda ga je nastavila harasirat na mobitel sve dok se ovaj nije slomio.

“Baš mi sad treba, nakon što sam prošao sve ovo s Glogoškim i invalidima, da steknem reputaciju ko HNS-ovci kojima politika služi samo za uhljebljivanje svog jata. Ako me skuži Karamarko da sam te zaposlio preko veze, potopit će me u Bujici… Mirela Holy je zbog puno manjeg prijestupa nogirana iz vlade”, obrisao je Matić maramicom graške znoja s čela.

U rano jutro i Kolinda je bila ovdje na kavi. S punđom na zatiljku i s podočnjacima slabo prikrivenim korektorom, izgledala je tjeskobno. Nitko je nije razumio bolje od mene. I ona se, kao i ja, fatalno zajebala s blef obećanjima. Kako je mogla znati da će Milanović onako munjevito ispuniti njezinu predizbornu želju o preseljenju rezidencije s Pantovčaka u Visoku? Vidjelo joj se na faci da se još ne može pomiriti sa svim tim. Jedina je razlika između nje i mene bila u tome što je ona imala ekipu u Savskoj koja je njezino pravo na Pantovčak očajnički pokušavala obraniti Harry Potter spikom o skrivenim udbaškim tajnama koje bi se preseljenjem u Visoku izgubile. Ja, novi pipničar u saborskom kafiću, nisam imao nikoga da stane iza mene. Osim nagomilanih prljavih čaša u pomoćnom sudoperu.

“Oće li više ta kava, kupusi ga baba!?“, razdraženo je zahroptao Matić. Vidjelo se da je nataloženi stres od posljednjih mjeseci uzimao danak.

Napokon sam uspio nacijediti taj jebeni espresso. Postavio sam šalicu na tanjurić i dok sam ga podizao na šank, ruka mi se zatresla kao u teškom mamurluku. Šalica se izvrnula. Razbila se o dno sudopera. Peta tog prijepodneva. Ministar Matić problijedio je. Razvezao je kravatu, otkopčao prva tri gumba na košulji i dlanom si počeo u predjelu srca masirati prsa posuta rijetkim, sijedim dlakama.

“Šećera i vode…“, prokrkljao je, kao da se guši. “Brzo.”

Uhvatila me panika. Što ako ministra strefi infarkt preda mnom?

“Dajte, ne dramatizirajte, nemojte se spuštat na razinu onih iz Savske. Znam da vam nije ništa. Želite me toliko obeshrabrit da već prvi dan pobjegnem s posla. Da možete mojoj mami reći, evo, napravio sam ti uslugu, ali sin ti je totalno nesposoban, pošlo mu je za rukom ono što nije ni Đuri Glogoškom, doveo me na rub infarkta.”

“V-vvv-oode…“, zakrkljao je još glasnije ministar.

“Ma, vidim vam na faci da glumite. Ono ko u ‘Smogovcima’: ‘ma zafrkava se, uopće ne bu poletil.’ Ako želite da odem, normalno mi recite. Ne morate tu izvodit predstave. Ako vi budete iskreni, otvoreni prema meni, bit ću i ja prema vama, ministre. Ljudi smo.”

“Ššš-eć…“, i dalje je on glumio patnika; fakat je bio zreo da se iz svog ureda u Savskoj preseli u riječki HNK kod Olivera Frljića i pridruži se glumcima koji potuljeno goli tumaraju po pozornici s razlohanim NAMA bijelim gaćama, prduckajući nemoćno u slike istaknutih desničara na guzici.

“Evo, ja ću s vama biti iskren. Uopće nisam želio nikakav posao. Tu spiku sam prodao staroj samo da ne moram hodat za starim po polju s kantom gnoja u jednoj ruci, i BC hibrida u drugoj, i slušat po stoti put njegov hibrid ratnih i lovačkih priča.”

“Budalašu, treba mi šećera i vode!“, gotovo je kriknuo ministar Fred, žut u licu.

U panici sam natočio čašu vode, istresao u nju paketić šećera. I dok sam je nosio ministru s druge strane šanka, u svoj toj strci spotaknuo sam se nogu o nogu i zalio Freda po licu, prsima, košulji. Valjda uslijed šoka od zalijevanja hladnom vodom, on se skljokao na pod. Majko mila, zašto si mi ovo napravila, zavapio sam u sebi. O pružanju prve pomoći nisam imao pojma, to sam uvijek markirao u gimnaziji, kao i vjeronauk i spolni odgoj.

Kleknuo sam i pažljivo položio usne na ministrove usta. To je jedino što sam znao, vidio sam u romantičnim komedijama da tako rade. Ali šta kad staviš usta na usta? Što onda treba? Ležao sam na ministru i disao mu na usta kao morž na umoru. Onda sam počeo lizati svog dobrotvora, onako kako je herojski pas Medo lizao gumenu lutku dinosaura nakon što su ga kao hrvatskog proljećara osudili zbog glasnog lajanja. Iz hodnika se začula graja kao na velikom odmoru. Sjednica je valjda bila završena. U saborski kafić prvi su upali Karamarko i veteran Đuro Glogoški. Ugledavši me kako ležim na ministru Matiću, Glogoški si je zavezao oko očiju svoj šal sa šahovnica-kockicama.

“Vežem si oči da ne gledaju Sodomu i Gomoru u koju se pretvorio hrvatski sabor! U povijesnom trenutku kad nama braniteljima, koji smo temelj ovog društva, zabranjuju da se sa govornice obratimo hrvatskom narodu, ministar zadužen za naša prava ljubuje u saborskom kafiću s konobarom! Izlij suze, napaćena Hrvatsko i u bujici odnesi od nas sve ove gej jugo-komuniste!“, optužujućim će glasom Glogoški kao prorok Jeremija.