Među vodećim slovenskim lobistima i utjecajnim političarima sve više razvija se uvjerenje da su za izbijanje po Sloveniju iznimno neugodne afere povezane uz arbitražu s Hrvatskom oko graničnog spora u Piranskom zaljevu, zapravo odgovorne Sjedinjene Američke Države. U tim krugovima smatra se da je SAD zasigurno zemlja koja je imala tehničke kapacitete da bez problema prisluškuje protagoniste te afere u njihovim neprimjerenim kontaktima te da se Slovenija našla na udaru SAD-a zbog više razloga, a većina njih povezana je s kritičkim stavovima SAD-a prema ulozi slovenske državne politike u gospodarskim procesima u toj zemlji. Iako je to ponašanje tijekom posljednjih godina američka državna politika više puta otvoreno kritizirala, slovenski političari nisu ga korigirali, što je, među ostalim, dovelo i do zastoja u nekim ozbiljnim privatizacijskim procesima u Sloveniji. Zato se u raznim utjecajnim slovenskim krugovima počelo sumnjati da je slovensko neprihvatljivo ponašanje u kontekstu arbitraže oko Piranskog zaljeva otkriveno javnosti zbog nezadovoljstva SAD-a spomenutim procesima u Sloveniji. To su Nacionalu ispričala dva posve neovisna poslovna i politička izvora dubinski upoznata sa zbivanjima na slovenskoj političkoj sceni.

  • SLOVENSKA VERZIJA DEBAKLA u priču uvodi SAD, jer su brojni političari i lobisti uvjereni da su ih u tajnim dogovorima oko Piranskog zaljeva prisluškivali Amerikanci.

Prema tvrdnjama istih izvora, te su se sumnje dijelom pojavile i zbog toga što su informacije o neprimjerenim kontaktima protagonista te afere početkom prošlog tjedna prvotno objavljene u srpskim medijima Kurir i Newsweek.rs, a tek potom u hrvatskoj dnevnoj novini Večernji list. Izdavač oba srpska izdanja je Adria Media Group, a sumnje da bi iza svega mogli biti američki izvori dodatno je pothranila i činjenica da su se transkripti pojavili na srpskoj verziji portala Newsweek. U Srbiji se misli da iza tog projekta zapravo stoji američki investicijski fond KKR, koji je osim u novine u Srbiji već investirao i u tvrtku SBB, najvećeg srpskog operatera kablovske i satelitske televizije i internet operatera.

AKO BI TE TVRDNJE BILE TOČNE, može se zaključivati da su slovenski problemi u kontekstu afere s Piranskim zaljevom prvenstveno posljedica dugogodišnjeg lošeg naslijeđa koje su u svom ponašanju usvojili brojni slovenski političari.

Nezadovoljstvo SAD-a spram nekih zbivanja u Sloveniji javno je i posve izravno još u ljeto 2013. artikulirao Joseph Mussomeli, tadašnji američki ambasador u Sloveniji. On je u intervjuu za portal thepolitic.org tada izjavio da je šokantno koliko su gospodarski procesi i gospodarstvo u Sloveniji pod utjecajem države. “Što se tiče gospodarstva, kao da je u Sloveniji i dalje na snazi komunistički režim. U najmanju ruku se to može reći za birokraciju. Dok je na političkoj strani Slovenija postala više liberalna i otvorena, ekonomski su i dalje vrlo statični u svojim stavovima. Ne svi u Sloveniji, ali takav je generalni pristup”, izjavio je u tom intervjuu Mussomeli.

AMERIČKI AMBASADOR u Sloveniji tada je izjavio da SAD u bliskoj budućnosti od Slovenije očekuje tri ključne stvari koje Slovenci moraju ispuniti ako žele postati stabilna i prosperitetna zemlja. Izjavio je da mora doći do pomirbe na slovenskoj političkoj sceni, zbog dubokih animoziteta koji u Sloveniji, baš kao i u Hrvatskoj, datiraju još iz vremena Drugog svjetskog rata. “Slovenija ima svega dva milijuna stanovnika i polovica je pro-partizanski orijentirana. Oni se osjećaju, ako ne baš kao da su spasili svijet, onda u najmanju ruku dio svijeta od nacističke prijetnje, te da su legitimni dobri ljudi te zemlje. Druga polovica Slovenaca su ljudi koji su ili stali na stranu fašističkih okupatora, bili su katolici, ili kršćani neke druge vrste, antikomunisti ili demokrati koji su bili podjednako zabrinuti zbog komunizma i fašizma. Tisuće njih masakrirano je netom nakon Drugog svjetskog rata bez suđenja i o tomu se nije pričalo više od polovice stoljeća. Sada se oko toga događaju podjele. Oko te prošlosti mora se otvoreno razgovarati, iskreno i manje emocionalno. Dok se te podjele ne riješe, zemlja upada u probleme dok se bavi ekonomijom i drugim problemima”, izjavio je tada Mussomeli.

AMERIČKI AMBASADOR KAZAO JE DA SAD od Slovenije očekuje još više raznolikih medija, želi da medijska scena polako postane objektivnija, ali i kako smatra da će to biti dug proces. Na koncu je spomenuo i gospodarsku stranu i rekao kako je tu ključno da se država povuče iz ekonomskih procesa. “Bilo bi vrlo opasno da se tvrtke privatiziraju prebrzo ili nemarno, ali se to mora učiniti. Bit će vrlo teško, ali ekonomija se mora razdijeliti od države”, izjavio je Mussomeli.

Ambasador Mussomeli zbog svojih izjava bio je u Sloveniji pod raznim pritiscima. Optuživali su ga da je radio političke pritiske u vrijeme kada je u toj zemlji dolazilo do političkih napetosti i nestabilnosti oko formiranja izvršnih vlasti. Javno su ga pozivali i da pojasni neke svoje iznesene stavove. Unatoč svemu tome, nedavno se pokazalo da se slovenska politika nije odvojila od ekonomije i da su Mussomelijeve tvrdnje bile itekako utemeljene.

Prije nekoliko mjeseci propao je pokušaj privatizacije slovenskog telekoma. Slovenija je prvi put Telekom pokušala privatizirati još 2008. Tada je zbog različitih pritisaka i ocjena da će cijena kompanije i dalje rasti postupak prekinut, iako je islandska telekom kompanija Skipti tada za dionicu slovenskog nacionalnog operatera nudila čak 400 eura. U proljeće ove godine cijena dionice Telekoma Slovenija na Ljubljanskoj burzi iznosila je 132 eura, što je značilo da je u tom trenutku cijela tvrtka bila vrijedna oko 870 milijuna eura. Prema pisanju slovenskih medija, tada su Deutsche Telekom i britanski investicijski fond Cinven bili spremni platiti samo oko 115 eura po dionici.

Bilo je to znatno manje od onoga što je država kao najveći suvlasnik očekivala kada je 2013. tvrtku zbog financijskih problema stavila na listu za privatizaciju. Međutim, po mnogima ključni problem tijekom procesa privatizacije bio je skandal koji je kreirala slovenska vojna obavještajna služba, koja je prisluškivala sve aktere privatizacijskog procesa. Među njima su bila i dva američka investicijska fonda, koji su nakon toga odustali od namjere da investiraju u Telekom Sloveniju. Nedugo nakon što se to otkrilo, na zahtjev premijera Mire Cerara smijenjen je ministar obrane Janko Veber. Kao pokušaj opravdavanja prisluškivanja iznesena je teza da bi prodaja slovenskog teleoperatera stranom kupcu ugrozila obrambeni sustav zemlje. Bio je to vrlo jasan pokazatelj da se slovenska država ne odmiče od ekonomskih procesa u zemlji, nego da je u njih i dalje vrlo diskutabilno uključena. Usput je u konkretnom slučaju negativno utjecala na poslovne interese Bain Capitala i Providencea, dva moćna američka investicijska fonda koji su bili ozbiljno zainteresirani da investiraju u Telekom Sloveniju.

Upućeni slovenski izvori u tomu vide i više nego dostatne razloge da SAD razotkrije krajnje neprimjereno ponašanje slovenskih aktera afere povezane uz arbitražu oko razgraničenja u Piranskom zaljevu. Ako bi to bilo točno, moglo bi se s druge strane tvrditi i da je SAD odlučio pomoći Hrvatskoj, svom iz više razloga sve značajnijem strateškom partneru na ovim prostorima.

U TOM SVJETLU U HRVATSKOJ se ušlo u tjedan u kojem se očekuje hoće li Vlada uspjeti osigurati nacionalni konsenzus oko ovog spornog pitanja. Postoji više razloga, a među njima i neki njegovi osobni razlozi zašto je premijer Zoran Milanović u ponedjeljak najavio izlazak Hrvatske iz arbitražnog procesa. Kada se u studenome 2009. oko pristanka Hrvatske na ulazak u arbitražu vodila ozbiljna politička rasprava, Milanović je kao tadašnji lider oporbe ustrajao da se u proces ne ulazi.

Dugo vremena obijao je pružiti podršku ratifikaciji Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, što je tada zbog slovenskih ucjena prijetilo da će zaustaviti pregovore Hrvatske s EU. Bio je to tada jedan od najvažnijih trenutaka u novijoj povijesti Hrvatske, a predsjednik SDP-a ponašao se kao da to ne razumije. Zbog toga ga je Nacional proglasio političkim klaunom koji prijeti da će ugroziti budućnost Hrvatske. O tim je dramatičnim zbivanjima novinar Nacionala Robert Bajruši tada pisao ovako: “Nastavi li Zoran Milanović odbijati podršku ratifikaciji Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, postat će odgovoran za zaustavljanje pregovora Hrvatske s Europskom unijom. Milanović je i dalje uvjeren da je sporazum loš i treba ga odbaciti bez obzira na posljedice. A glavna posljedica u tom slučaju bit će dugotrajni prekid pregovora između Hrvatske i Europske unije i gotovo sigurna odgoda ulaska u EU.

Odluka SDP-a nedvojbeno ovisi isključivo o Milanoviću, i da je on podržao Arbtražni sporazum, slijedila bi ga golema većina zastupnika. Ovako je sve dovedeno u pitanje, a kompliciranje situacije uvelike je posljedice egotripa i ideje da je predsjednik SDP-a jedina osoba na hrvatskoj političkoj sceni koja razumije što su hrvatski nacionalni interesi. A to što rade Zoran Milanović i SDP zapravo je kockanje s hrvatskim nacionalnim interesima, kakvog nije bilo još od 2001. kad su Ivo Sanader i HDZ prijetili državnim udarom.”

TADA JE GLAVNI MILANOVIĆEV PRIGOVOR bio taj da Europska komisija kao arbitre predlaže nekakve činovnike srednjeg ranga, koji su nekompetentni za važne granične sporove. Milanović je tih dana smatrao i kako je nedopustivo da o sastavu arbitražnog tijela odlučuju službenici u uredima Joséa Manuela Barrosoa i Ollija Rehna. Posebno se to odnosilo na Rehna koji više nije bio član Europske komisije i zato je njegovo razmišljanje po Milanovićevu uvjerenju bilo relativno nevažno. Kako se i najavljivalo, SDP je na koncu tada ipak podržao ulazak u arbitražni postupak. Šest godina kasnije političke okolnosti su se dramatično promijenile. Hrvatska je unatoč dugogodišnjim ucjenama Slovenije postala punopravnom članicom EU-a, Milanović je aktualni premijer koji je došao do nacionalnog konsenzusa oko ovog osjetljivog pitanja, a usput je u promijenjenim okolnostima dobio i osobnu satisfakciju, jer može tvrditi da je do zadnjeg trenutka sumnjao u to da je Arbitražni sporazum dobro rješenje za Hrvatsku. Hrvatskoj vladi, koja najavljuje izlazak iz Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, u ovom kontekstu manje je važno misle li Slovenci da iza svega toga stoji hrvatska obavještajna služba ili moćni SAD.

Komentiraj

FOTO:Anze Petkovsek/Zurnal24/PIXSELL
PODIJELI
Berislav Jelinić je istraživački novinar sa više od dvadeset godina radnog iskustva u vodećim hrvatskim tiskanim i elektroničkim medijima. Diplomirani je kriminalist sa apsolviranim studijem novinarstva, te stečenim zvanjem EMBA nakon završene Cotrugli Business School. Radio je kao novinar i urednik u tjednicima Globus, Studio, Arena, Aktual, dnevnim novinama Jutarnji list, na OTV-u, te autorski surađivao na projektima emitiranim na HTV-u i TV Mreži, ali najveći dio profesionalnog angažmana aktivan je u Nacionalu. Početkom 2014. izdao je knjigu pod naslovom Zašto je ubijen Ivo Pukanić. Godinama je aktivan u nevladinom sektoru vezanom uz razvoj transparentnosti pravosuđa. Tijekom posljednjih pet godina aktivan je član Rotary kluba Zagreb Medvedgrad, gdje je odradio i jednogodišnji predsjednički mandat.