Siniša Škarica u svijet glazbe i rock’n’rolla ušao je davne 1962., svirajući u prvoj dalmatinskoj rock grupi VIS Magneti, da bi ubrzo postao član jedne od najvažnijih grupa 60-ih, Grupe Mi. Već 1974., nakon završenog Pravnog fakulteta, ulazi u diskografski posao i to kao urednik naklade u tadašnjem Jugotonu. Od tada pa do danas gotovo da nema glazbenika s ovih prostora koji nije na neki način surađivao sa Škaricom. Mnogi će tvrditi da je upravo on zaslužan za nastajanje Novog vala te da bez njega mnogi domaći bendovi nikada ne bi objavili nosač zvuka. Kao urednik u Jugotonu potpisao je na stotine glazbenih albuma i promovirao jednako toliko novih izvođača.

Iako je već više godina u mirovini, Škarica još uvijek aktivno sudjeluje u nastajanju niza diskografskih izdanja te pridonosi kroz razne tribine, izložbe i tekstove, nizom podataka o povijesti rock’n’rolla na ovim prostorima. Nakon publicističkog djela objavljenog 2005. o prvim danima rocka u bivšoj Jugoslaviji “Kad je rock bio mlad – priča s istočne strane (1956 -1970)”, kojeg je pratio i šesterostruki CD box set sa zapisima prvih audio snimaka prvih rock izvođača s ovih prostora, Škarica je nakon punih devet godina priveo kraju rad na novoj knjizi “Tvornica zvuka”. Riječ je o njegovu vjerojatno kapitalnom djelu od čak 800 kartica teksta, bogato opremljenom izdanju u kojem je rekapitulirao 60 godina dugu povijest Jugotona, odnosno, Croatia Recordsa, kroz priče o pjesmama koje su obilježile tih 60 godina, ne izbjegavajući istovremeno društveno-politička i kulturna zbivanja u kojima su te pjesme živjele. U razgovoru za Nacional detaljno je objasnio o kakvom je djelu riječ i koji je bio cilj stvaranja “Tvornice zvuka”, a prisjetio se i nekih momenata iz povijesti diskografije, pojašnjavajući poslovne poteze koji su obilježili nečije karijere, čitave generacije, kao i mnoge diskografske uspone i padove.

NACIONAL: Upravo završavate rad na knjizi koja je u neku ruku vaše možda čak i kapitalno djelo. O čemu se zapravo radi?

Knjiga se zove “Tvornica glazbe” i traži svog izdavača. Naime, riječ je o zaista ambicioznom izdanju s gotovo 800 novinarskih kartica, što ga bogato ilustriranog pretvara u knjigu ozbiljnog volumena pa se razgovori s potencijalnim izdavačima vode na nekoliko kolosijeka. Sve je počelo 2006. od zamisli da se u knjiško-diskografskoj kombinaciji, kakvu sam, recimo, ostvario s “Kad je rock bio mlad – Priča s Istočne strane (1956. – 1970.)”, napravi rekapitulacija 60 godina postojanja Jugotona – Croatia Recordsa – jedne ikonične glazbene institucije na ovom europskom jugoistoku. Priče o pjesmama koje su obilježile tih 60 godina povezuje lapidarni presjek društveno-političkih i kulturnih zbivanja, posebice zbivanja na polju popularne glazbe – i kod nas i u svijetu – u svakom od obuhvaćenih šest desetljeća. Primjerice, šezdesete su godine Berlinskog zida, Kubanske krize i Kennedyjeva ubojstva, nastavka Hladnog i početka Vijetnamskog rata, blokovske utrke u naoružanju i svemirskim letovima. Godine su to u kojima je Pokret nesvrstanih bivao osloncem “trećeg svijeta”, a kod nas – godine privredne reforme, Titova splitskog govora (1962.) i potpunog otvaranja granica.

Sve je izgledalo relativno jednostavno dok se Nenad Rizvanović, urednik moje prve knjige, nije dosjetio da bi se diskografsku i kulturnu sliku “Tvornice glazbe” moglo osnažiti mojim postojećim bilješkama pisanim za kućna izdanja: od onih prvih iz 80-ih za Crvene koralje do najnovijih, često za Porine nominiranih ili nagrađivanih, za Ivu Robića, Arsena Dedića ili za izdanja poput fenomena “101 meksikanske”. Tako je knjiga postala stvarna rekapitulacija hrvatske i ex-yu glazbe, s preslikama omota desetina albuma kojima sam bio urednik, stotinama pjesama, njihovim autorima i izvođačima. Kako nisam uvijek odabirao najveća i najzvučnija imena, često će se otkrivati, kroz posvete manje poznatima ili pomalo već zaboravljenima, kao i protagonistima iz sjene poput Alfonsa Vučera, Stipice Kalogjere ili, recimo, Tinnieja Varge, začuđujuća slika popularne glazbe kod nas. No činjenica je da je time obim “Tvornice glazbe” prilično narastao i postao izazovom i za mene, kao i za izdavače.

NACIONAL: Hoće li biti sjećanja i na neke događaje i ljude zbog kojih bi moglo biti uvrijeđenih? Tko bi se mogao osjetiti pogođenim zbog vaših sjećanja?

Oduvijek sam izbjegavao “hagiografski pristup”: kad pišem biografiju pjevača, ne pišem životopis nekog sveca. Kad odabirem Dragu Diklića Fiku, to nije zato što je on snimao uspješne i komercijalne ploče, jer one to nisu! Činim to samo zato što je žanr s kojim je on ušao u diskografiju, praktički već bio passé. “Još samo večeras”, “Oprosti, volim te” ili “Opet si plakala”, od sredine 60-ih do sredine 70-ih, kao izdanak domaće “tin pan alley” glazbe koju su pisali Nenad Grčević, Milutin Vandekar, Boris Sorokin, Darko Kraljić, Ljubo Kuntarić pa i Ivo Robić te Zvonimir Krkljuš tijekom 40-ih i 50-ih, oživjele su tada u okruženju “električarskog beata”, “novokomponovanih” narodnjaka i nove festivalske zabavne glazbe jednog Alfonsa Vučera, braće Kalogjera, Alfija Kabilja, Zdenka Runjića te konačno – pobjednika nad svima njima – Đorđa Novkovića.

Pa ipak, Fikine pjesme su “preživjele”, a danas, izmještene iz vremena u kojem su nastajale, često su superiorne komercijalnim uspješnicama koje su dolazile usporedo ili puno godina poslije. Kad biram Višnju Korbar, onda predstavljam – kako sam naslovio – “nesuđenu heroinu domaće pop glazbe”. Ona je bila jako mlada kad je počela, bila je lijepa, odlično je pjevala, a karijera joj nije krenula očekivanim putem. Pokušavam otkriti razloge. Miki Jevremović, jedan od najuspješnijih pjevača i autora mjereno prodanim primjercima ploča i festivalskim nagradama, pa i zbog masovne fascinacije njegovim glasovnim potencijalom, usprotivio se kada je dobio tekst u kojem navodim njegove životne i umjetničke posrtaje, ali je shvatio da su prave životne priče satkane i od takvih trenutaka. Dapače.

NACIONAL: Surađivali ste tijekom svoje karijere s gotovo devedeset posto glazbenika na domaćoj i regionalnoj sceni na ovaj ili onaj način. Tko vas se posebno dojmio i kome se i dan danas divite iz nekog razloga?

Lista je zaista duga. Možda i preduga. Ako pridodam i vlastito sviračko doba i suradnje koje počinju s Mišom Kovačem i Ivom Pattierom, tamo 1963. ili 1964., riječ je o više od 50 godina! Kako, pobogu, izdvojiti nekog? Govoriti o dojmovima i divljenju uzelo bi vremena i prostora. Uostalom, zato i imam problem s knjigom. Ostat ću na pozicijama pomalo lokal patriote i reći da su to “dva lista s iste grane”. Dakle, upravo Mišo Kovač i, naravno, Arsen Dedić. Jedan je čudo od pjevača na ovim prostorima, iako je to na svoj način i Oliver Dragojević, o čemu pišem na jednom mjestu u knjizi, a drugi je, kako kaže prvi, “odavno trebao biti član Akademije znanosti i umjetnosti”.

NACIONAL: S kime ste od svih njih ostvarili prijateljstvo i ostali u bliskim odnosima? Zbog čega?

Pa oni i jesu ti s kojima sam ostao u bliskim odnosima. Razumijemo se, dugo se poznajemo. S Mišom sam svirao, a Arsena smo svirali. Inače, u poslu sam se klonio kućnih prijateljstava, nekako ne idu s ozbiljnim, delikatnim poslovima i poslovnim odnosima. Ranije sam se češće družio s Jasnom Zlokić, Juricom Pađenom… Jedan od rijetkih koji mi je dolazio doma, čak i na proslave Božića ili Nove godine, bio je Johnny Štulić, pa vidite gdje je to dovelo. A tko se jednom opeče… Eto, to vam je odgovor na bliskost i prijateljstvo u ovom poslu.

NACIONAL: Je li, po vašem mišljenju, među svim tim glazbenicima bilo umjetnika koji su zaslužili svjetsku slavu, ali je iz raznih razloga nisu mogli dohvatiti?

Tu bismo se mogli vrtjeti u krugu imena koja sam već spominjao. Iako se priča može širiti i na mnoge s kojima sam se susretao i surađivao tijekom proteklih 50 godina. Neki od njih okrznuli su ono što nazivamo svjetskom slavom. Možda bi to bilo prikladnije nazvati prepoznavanjem glazbene i umjetničke branše u međunarodnoj zajednici, kao, recimo, u slučaju Arsena Dedića i njegovih nagrada Brel i Tenco. No uvijek ćemo se suočiti s problemom malog naroda i malog jezika. S tim se suočavamo na svim poljima umjetnosti, a pogotovo u popularnoj glazbi, gdje veliki jezici apriorno znače veliko tržište. Zato je uspio Ivo Robić s njemačkim jezikom, u jednom trenutku kada je zapravo živio i radio u Njemačkoj. Naravno, potrebna je i logistička potpora koja traži značajna ulaganja, sve što je, recimo, izostalo u slučaju Gibonnijeva engleskog “20th Century Man”, kako mi se nedavno požalio sam autor. Isto je onomad nedostajalo pariškom bljesku našeg kralja rock ‘n’ rolla Matta Collinsa ili američkom izletu Josipe Lisac. Priča o tome kako je Chris Novoselić, boraveći u Zadru početkom 80- ih, zavolio Azru, rodit će spekulacijama da je Cobainu prenio tu svoju ljubav. Dan Boeckner iz kanadskog indie-rock dueta Handsome Furs stavo je “Ravno do dna” na svoju listu najboljih albuma rocka. Dapače, istetovirao ga je na desnoj nadlaktici! Dakle, što hoću reći, bilo je tu potencijala. Autori do sada najuspješnije ankete o najznačajnijim albumima “YU-100 jugoslovenske pop i rok muzike” iz 1998. godine, Duško Antonić i Danilo Štrbac, tvrde da je tadašnja jugoslavenska pop scena bila druga u Europi, odmah iza britanske!

Ako se s time posve i ne složimo, činjenica je da su mnoga imena poput Azre, Električnog orgazma, Šarla akrobate i Pankrta, izazivala znatiželju angloameričkih tiskovina. Pa ipak, uspijevali su samo oni koji su se uputili van, mijenjali jezik… Laibach i, iznad svih, Goran Bregović, o kojem bismo mogli konstatirati da je jedini dobio djelić svjetske slave kakvu sanjamo. Eric Clapton, za svog boravka u Beogradu 2010., tražio je da ga upoznaju s Bregovićem, a onda mu se naklonio, s riječima: “Imam sve tvoje ploče, od ‘Doma za vešanje’ iz 1988. na ovamo! Bregović praktički živi od svojih inozemnih uspjeha. Ti mali, mnogima nepoznati detalji, govore nam da ni snovi o Bijelom dugmetu kao The White Buttonu nisu trebali biti tek puka fantazija… Napisao sam to nedavno u knjizi “Bijelo dugme”, sastavnom dijelu “Box set de luxe”, objavljenoj povodom 40 godina najvećeg rock benda na ovim prostorima.

NACIONAL: U svijet diskografije ušli ste 1974., nakon što ste diplomirali pravo. Kakav je tada bio odnos između diskografske kuće i glazbenika, u odnosu na današnje vrijeme? Naime, sve češće izlazi na vidjelo da je tada glazbenicima bilo stalo samo do izlaska albuma, dok su, zapravo, diskografske kuće na njihovoj glazbi zarađivale milijune. Koliko ima istine u toj tvrdnji?

Ma gledajte, to su neusporedive stvari. Živjelo se u tzv. socijalizmu i izvođačima koji su dolazili snimati za Jugoton, o čemu su svi sanjali, sve je bilo plaćeno: prijevoz do studija, noćenje u hotelu i, naravno, studio. Mogli su birati postotke ili paušal. Vrlo rana snimanja, 50-ih godina, bila su plaćena u gotovini. Od početka 60-ih glavni izvođači, solisti, dobivali su honorare u postocima od prodanih primjeraka koji su se obračunavali tromjesečno. Kako je diskografija bujala, i svi prateći muzičari, često veliki plesni ili revijski orkestri od 15, 20 i više glazbenika, tražili su svoje honorare u postocima koji su se obračunavali za razdoblje od najčešće pet godina. Očito se to više isplatilo od trenutne paušalne isplate, kojoj su studijski glazbenici počeli ponovno pribjegavati tek urušavanjem tržišta početkom 90-ih. Uz to, diskografske kuće su, pored proizvodnje svih sredstava, za propagandu ulagale iz, da tako kažem, vlastitog džepa. Zašto to naglašavam? Zato što se usporedo svjetska diskografska industrija investirala zapravo iz džepova umjetnika, izvođača. Drugim riječima, velike priče o silnim parama koje slavni umjetnici dobivaju od izdavača za potpise višegodišnjih ugovora, bile su samo privid. Zapravo su se najčešće, a pogotovo kod prvih ugovora, svi troškovi studija i propagande oduzimali od dogovorenog budućeg umjetnikova honorara izraženog u postocima. Dok uložena sredstva ne bi bila vraćena, novopečena zvijezda od prodanih primjeraka ne bi vidjela ni centa, penija ili pfenniga!

Dakako, postojao je rizik i kod izdavača jer se u pravilu radilo o tzv. non-returnable advanceu. To znači da je izdavač svoja ulaganja mogao vratiti jedino od izvođačeva honorara, odnosno, ako bi krivo procijenio potencijal izvođača i ne bi uspio namiriti svoja ulaganja iz njegovih honorara putem prodaje, mogao je svoje planove o zaradama objesiti mačku o rep! Sjećam se kada nas je krajem 70-ih posjetio jedan kanadski kantautor, gitarist solidne reputacije Paul Cypress – snimio je jedan album za Jugoton, a kasnije i za PGP RTB – čudom se čudio kada je shvatio pod kojim uvjetima će to obaviti. Dakle, sami prosudite o kakvoj se “eksploataciji” radilo. Danas će diskograf vrlo rijetko snimati izvođača na svoj teret. Čak će teško doći i do primjene “non-retunable advancea”. U pravilu, izvođači su sretni ako izdavač prihvati album, ali bez da participira u troškovima snimanja, nego tek otisne proizvod o svom trošku uz minimalan marketing. Sve ostalo pada na izvođača.

NACIONAL: Često vas se spominje kao najzaslužniju osobu iz diskografije bez koje ne bi postojao ni novi val. Što je vas osobno privuklo glazbi izvođača kao što su Šarlo akrobata, Električni orgazam, Idoli, Film, Haustor… ? Ipak su u to vrijeme oni bili glazbenici vrlo alternativnog glazbenog izraza.

Ne bih se složio s tvrdnjom o alternativnom glazbenom izrazu. Nešto o čemu se krajem 70-ih i tijekom 80-ih pisalo svakoga tjedna u glazbenim ili omladinskim glasilima, znači Džuboksu, Poletu, Studentskom listu, dvotjedniku Zdravo, Vidicima, Omladinskim novinama, NON-u, Našim danima, Omladinskoj iskri, MOL-u, kasnije u Rocku te u “odraslima” Startu i Studiju, VEN-u, Radio i TV reviji, Stopu i Anteni, što se prikazivalo u emisijama republičkih TV centara “Pop poligonu”, “Rokenroleru”, “Iza delte”, “Tvrdom srcu”, “Crno-bijelom svijetu”, “Dvanaestici”, “Hitu meseca”, slušalo na radiju u emisijama „S domaće pop scene” ili “Rock fokus”, nije moglo biti alternativno! U trenucima kada se javlja “Paket aranžman” početkom 1981., alternativa je zapravo mainstream! Samo netko tko je bio gluh i slijep za život svjetske i domaće pop scene, mogao je Šarla ili Haustor doživjeti kao alternativu. Pa bendovi poput Parnog valjka i Bijelog dugmeta, u odnosu na koje su Šarlo i Haustor trebali biti alter-rock, napravili su korake, Valjak čak i dosta velike, prema tom “novom valu” – ajde, ipak, nazovimo to pravim imenom! Osim toga, ako baš hoćete, bez Bijelog dugmeta ne bi bilo ni “novog vala”.

Svaki “novi val” mora imati i svoje veliko, mirno more. Nedavno sam negdje naletio na intervju Dejana Kršića, u kojem kaže da tu teoriju o nužnosti postojanja mainstreama kako bi alternativa imala smisla, koju je pokojni Darko Glavan tumačio kod pojave stripaša iz Novog kvadrata, i sam Glavan kasnije relativizira. Nisam baš siguran da je tako, a ja se definitivno ne mogu s tim složiti. Bez autora mainstreama poput Andrije Maurovića, Sergeja Solovjeva, braće Neugebauer, Julija Radilovića i Žarka Bekera, koji su upravo silazili s domaće strip-scene osamdesetih godina, domaći strip gotovo je nestao s ovih prostora. Prava je istina da je u drugoj polovici 80-ih izostala potpora medija kakvu je do tada imala pop glazba i onda su neka imena poput Sexe, Sina Alberta ili Leta 2, bila zaista prava alternativa. Čak ih ni famozni Radio 101 s Demo top listom stanovitog Dubravka Jagatića, nije mogao pretvoriti u nešto drugo.

NACIONAL: Unatoč činjenici da ste kao urednik u Jugotonu zaslužni velikim dijelom za niz imena koja su obilježila Novi val, po strani su ostali mnogi izvođači koji su kasnije ostvarili zapaženi uspjeh poput Boe, Ekatarine velike, Discipline kičme, Leta 3… Zašto ste odbili te izvođače?

Tu treba razlikovati tri varijacije na temu: izvođače koji su nama došli nakon prve ploče koju su objavili za drugog izdavača, one koji uopće nisu bili kod nas ili barem ne kod mene, jer je i to moguće – redakciju rocka je 1986. nakon što sam postao direktor programa, preuzeo kolega Vojno Kundić, a ja sam mu tek tu i tamo suflirao – te na kraju one koje sam stvarno odbijao kao debitante, ne vidjevši uvjerljiv razlog za početak suradnje. Dakle, kad je riječ o navedenim imenima, u prvu grupu spadaju Boa i Ekatarina Velika. Oba benda su već bila objavila svoje ploče za druge izdavače, a iako sam vodio temeljite razgovore, posebno s Boom, nismo našli zajednički jezik. Moram priznati da su oba benda, po meni, imala jaku dozu artificijelnosti, što im je umanjivalo izglede u mojoj percepciji rock ‘n’ rolla. Njihove ploče činile su mi se previše pozerskim art pločama i kao takve, naravno, nekomercijalnima. Let 3 nije bio kod nas, ali i da je, iskreno, nisam baš siguran da bi prošao. Kao što nije prošao ni Koja s Disciplinom. Jugoton je ipak tada bio popriličan mastodont koji je pokrivao sve glazbene vrste, uključujući i govorna i dječja izdanja. I bez obzira na propulzivnost diskografije i stabilnu poziciju tvrtke kao vodeće na ovim prostorima, nije bilo mjesta za razbacivanje novcem i tržišno upitna izdanja. Osim toga, vodilo se računa da se iste godine ne pojavi veći broj novih imena u jednoj redakciji.

Jedna od takvih je i redakcija rocka koja je praktički i počela s Novim valom i koju sam vodio kao prvi urednik rock glazbe kod nas uopće. Tako, recimo, kad je nakon raspada Šarla došao Koja, istodobno su konkurirali Animatori Kreše Blaževića i Xenia Roberta Funčića. Potonji su dobili zeleno svjetlo. Kad su iz studija SIM došli razgovarati o drugom albumu Ekatarine, mi smo već radili Đavole, a prihvatili smo i Crvenu jabuku (dva visoko tiražna albuma te 1986). Da ne govorim kako sam tog proljeća ostvario Balaševićev prelazak iz PGP RTB-a i potpisao njegov bestseller “Bezdan”. Bila je prilična gužva te 1986. Dvije godine ranije odbio sam “Mitove i legende o kralju Elvisu” Elvisa J Kurtovića & His Meteorsa, na račun Zabranjenog pušenja i “Das ist Walter”. Dakle, nije bilo puno prostora za eksperimente i ono što je zaista bilo hermetično i alternativa. Najprije je trebalo na noge podići pravi mainstream rock. Tu se vraćam na Novi val. Novi val se sam nudio. Ja sam bio ne samo u tijeku zbivanja, nego, rekao bih, i korak ispred. Prije nego što sam se zaposlio u Jugotonu, počeo sam surađivati sa starim frendom i fanom mog bivšeg benda, Grupe Mi, Draženom Vrdoljakom na “Rock fokusu” – radijskoj emisiji koja je pratila i recenzirala sve najnovije na svjetskoj pop sceni. Već tada bio sam ozbiljan diskofil s gotovo tisuću albuma i kada sam razgovarao sa Srđanom Gojkovićem Giletom ili Kojom, Vladom Divljanom ili Branimirom Johnnyjem Štulićem, Zoranom Kostićem Canetom, Huseinom Hasanefendićem Husom ili Jasenkom Hourom Jajom, oni su znali da kužim što smjeraju, što žele i koliko mogu.

NACIONAL: Zanimljivo je da je Prljavo kazalište tek peti album “Zlatne godine” (1985.) objavilo za Jugoton, dok su prva četiri izašla za Suzy. Kako to da Prljavo kazalište niste ranije objavili?

Zaboravljate na prvi singl Prljavog kazališta. To je zanimljiva zgoda. Došao je k meni 1978. njihov menadžer Kruno Gorup s nekakvom jedva slušljivom kazetom. Dakle, Kazalište na samom početku, bend iz susjedne dubravačke garaže. Nisu baš znali svirati, Davorin nije znao pjevati… Sam je jednom rekao da pojma nema što sam to u njima čuo! Ali oni su imali to – nešto! Jajo je imao što reći: “Televizori”, “Majka”, “Moje djetinjstvo”… “Televizori bruje, televizori zuje, slušam što priča ćelavi tetak/ televizori bruje, televizori zuje, spiker kriješti vijesti, spiker kriješti vijesti… televizori zuje, televizori bruje u dječjem vrtiću na programu, seksualna nastava u prvom planu.” “(I Can’t Get No) Satisfaction” na njegov način! Bila je to prva punk ploča koju je kod nas objavila jedna diskografska kuća. To se često zaboravlja. Malo upeglana, doduše, jer ih je legendarni Vedran Božić, koji je svirao u zadnjoj fazi Grupe Mi i kojeg sam im ponudio za producenta, doslovce pokušao dovesti u red. A onda se pojavio pokojni Milan Škrnjug i uvjerio ih da će im manji Suzy biti bolji od velikog Jugotona. I na neki način je bio u pravu. Ponekad sam i sam talentirane izvođače, ali upitnog tržišnog kapaciteta, slao – posve iskreno i dobronamjerno – drugima, prije svega susjednom Suzyju, računajući da će oni takvima posvetiti veću pažnju i pomoći im u proboju, a kasnije će im naša vrata biti širom otvorena.

NACIONAL: Dosta je slična priča i s Parnim valjkom, koji je prvi album objavio za PGP RTB, drugi “Glavom kroz zid” 1977. za Jugoton, da bi prešao u Suzy, a vama se vratio tek 1984. osmim albumom “Uhvati ritam”. Zar niste prepoznali potencijal Parnog valjka?

Priča je donekle slična. “Glavom kroz zid”, njihov drugi album koji je dao “Lutku za bal”, objavljen je, kao što kažeš, 1977. u Jugotonu. Urednik je bio Vojko Kundić. Bilo je to prije nego što je osnovana redakcija rock glazbe. A onda se i u njihovu slučaju, nakon njihova prvog menadžera Vladimira Mihaljeka, pojavio Milan Škrnjug koji ih je odveo u Suzy. Trajalo je to do 1984. Od “Uhvati ritam” do danas, ljubav Valjka i Jugotona, odnosno CR-a, ne prestaje.

NACIONAL: Jesu li u to vrijeme, tijekom vašeg mandata urednika u Jugotonu, ikakav utjecaj na vas i vaše odluke imali tadašnji glazbeni kritičari poput Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana?

Da, ali ne tako i koliko se moglo očekivati, s obzirom na to da smo nas trojica bili zaista kućni prijatelji te imali gotovo identične interese i stajališta glede rocka i popularne kulture uopće, a bili smo i pasionirani diskofili i gutači angloameričkih rock-tiskovina. Uz to, s Darkom sam dijelio i ljubav prema stripu – začudili biste se koliko se nismo miješali jedan drugom u posao. Kada iz ove perspektive pogledam, gotovo je nevjerojatno: niti je njima padalo na pamet da mi nekog naguravaju niti sam ja od njih ikad zatražio usluge u vidu neke fine recenzije izdanja koje sam potpisao. Recimo, Dražen mi je puštao prve snimke Buldožera; bio je njihov veliki fan, a ja ne. Tada još nisam bio glazbeni urednik – radio sam Jugotonov publishing – no svejedno ih ni na tren nije pokušao preko mene nametnuti izdavaču. Išli su na programsku komisiju, koje sam i ja bio član, i naprosto nisu prošli. Istina, on mi je skrenuo pažnju na Doriana Graya. No taj art-rock teško bi uspio da im nisam predložio da pokušaju sa starim hitom Walker Brothersa “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” koji se pretvorio u klasik domaćeg rocka “Sjaj u tami”. Bez toga, njihov debi bio bi hermetična arty konstrukcija. Iako, bez sumnje, bila je to i medvjeđa usluga bendu koji je htio postati nešto između Japana, Roxy Musica i Joy Divisiona. “Sjaj u tami” značio je početak i kraj Doriana Graya i zapravo rođenje Massima Savića! Koliko god imali slične poglede na glazbu i slične afinitete, ipak sam ja bio diskograf, a oni glazbeni kritičari. I Dražen Vrdoljak i Darko Glavan su, recimo, nakon početnog odobravanja uskratili svoj glas Azri. Smatrali su Johnnyja – za razliku od mene – nekritičnim skribomanom, a ja ih nisam pokušavao u tome razuvjeriti.

NACIONAL: Mnoge generacije danas ne znaju što je to komisija za šund. Zašto je postojala komisija za šund i kojim se kriterijima rukovodila?

Takozvana komisija za šund tadašnjeg Republičkog sekretarijata za obrazovanje i kulturu bila je nemušto tijelo koje je, poglavito iz estetsko-umjetničkih razloga, trebalo vrednovati diskografski proizvod. U njoj su sjedili neki ljudi od autoriteta, recimo, Branko Bošnjak, Zvonimir Golob, Darko Glavan, Jerko Bezić, Miro Križić… a smisao tog poteza nije bio, kako se često misli, “nevrijedne programe” dodatnim porezom učiniti skupljima, dakle, teže dostupnima, već obrnuto: po njihovu mišljenju “vrijedne programe”, oslobađajući ih uobičajenog poreza na promet, cijenom učiniti pristupačnijima. Ali to se pokazalo neučinkovitim; primjerice, i prvi album Prljavog kazališta i singlovi Džoa Maračića Makija prodali su se u zlatnim nakladama unatoč diskreditirajućim naljepnicama. Osim toga, pitanje trivijalnosti, šunda, kiča ili campa, sklisko je područje na kojem su se mogla poskliznuti i najeminentnija imena. Ne znam točno kada, ali mislim da se sredinom 80-ih odustalo od tog jalova posla.

NACIONAL: Jesu li početkom 90-ih, kada je Jugoton postao Croatia Records, tadašnji novi vlasnici vodili računa o vama kao o jednom od urednika zbog čijih je odluka ta diskografska kuća i ostvarivala odličan profit?

Po privatizaciji CR-a zadržao sam mjesto glavnog urednika i, moram reći, s tadašnjim predsjednikom uprave Mirom Lilićem odlično surađivao. Problemi su nastali u drugoj polovici 90-ih kada sam u poznatoj “aferi Glibota” morao napustiti tvrtku zamijenivši je na 18 mjeseci Orfejem HRT-a. Početkom 1999. vratio sam se na mjesto pomoćnika predsjednika Uprave za program, a s tog mjesta sam 2007. i otišao u mirovinu.

NACIONAL: Svojevremeno se pričalo da je Universal Records bacio oko na Croatia Records i to prvenstveno zbog glazbene arhive. Ne bi li bilo šteta i sramota da ta hrvatska, ali i jugoslavenska, audio baština završi u rukama stranaca? Kakve su šanse da se to doista i dogodi?

Premda i dalje surađujem sa svojom bivšom tvrtkom, i to uspješno, na brojnim fino opremljenim kolekcijama iz Jugotonova kataloga, nisam upoznat s aktualnim poslovanjem CR-a. Također, trudim se ne osvrtati na špekulacije po pitanjima vlasništva ili novih opcija – poput ove o Universalu.

NACIONAL: Zbog čega je ta respektabilna diskografska kuća iz 80-ih, s ogromnim brojem nekretnina, izuzetno kvalitetnim strojevima za izradu gramofonskih ploča i neprocjenjivom glazbenom arhivom, završila s nekoliko kancelarija i upitnom budućnosti?

Mogu reći sljedeće: za respektabilnu diskografsku kuću iz 80-ih, kako i sami kažete “s ogromnim brojem nekretnina, izuzetno kvalitetnim strojevima za izradu gramofonskih ploča i neprocjenjivom glazbenom arhivom”, nije bilo druge nego u uvjetima rata i teritorijalno-tržišne amputacije, završiti tamo gdje danas jest. Nisu to nekoliko kancelarija i upitna budućnost. Tu su danas i CMC, glazbena televizija s nacionalnom frekvencijom, i Jugoton-Croatia Records koji posluje u Srbiji, i pristojni prostori srazmjerno suženi i prilagođeni poslovnim uvjetima u kojima se danas živi i djeluje. Još uvijek je, čini mi se, bolje nego kod bilo kojeg našeg diskografa ili “u regiji”, a upravo arhiv jest jaka garancija budućnosti CR-a. Kažem, ne znam što se točno događa oko prijenosa vlasništva, ali tko god bude vodio tvrtku, ostaje mu i pravo i briga za arhiv – kako kažete “jugoslavensku audio baštinu” – što znači da se, prema onodobnoj privatizaciji, diskografski artefakti, sve vrpce, ploče i matrice ne mogu fizički otuđiti iz Hrvatske. A ostalo je, kao i sve u današnjem svijetu, pitanje novca!

Sinisa Skarica 02NACIONAL: Napisali ste i objavili knjigu o počecima rock’n’rolla na ovim prostorima “Kad je rock bio mlad” (2005.) koja je oduševila sve sudionike tog vremena. Koliko je to vrijeme, u kojem ste i sami sudjelovali s VIS Magnetima i Grupom MI, bilo totalitarno, sivo i bez slobode, kako mnogi danas vole govoriti o Jugoslaviji?

Ovo što ću reći već sam nebrojeno puta govorio i u novinskim, i u televizijskim, i u radijskim intervjuima. Uostalom, prošle godine bio je dobar povod za takvo što: izložba Bachrach-Krištofić o Jugotonu “Istočno od raja”. Dakle, Jugoton je tada bio div s područja industrije zabave, ali i kulture i umjetnosti u pravom smislu te riječi: ponašao se tržišno i živio od tržišta, ispunjavao je zadaću organizacije od “posebne društvene važnosti”. Istodobno, svojim radnicima i službenicima osiguravao je život dostojan čovjeka; pokazivao je ono što se danas naziva “socijalizmom s ljudskim likom”. Dakle, imao je liječničku i zubarsku ambulantu, restoran, igralište za rekreaciju u radnim stankama (u špicevima se radilo i u tri smjene), tuševe, autobus i organizirane izlete po domovini i izvan nje – recimo, šoping u Mađarskoj. Glede slobode rada, posebice u programskim i uredničkim poslovima, nismo se mogli potužiti, a tako je bilo i s glazbom i glazbenicima u cjelini. Razlazom s Informbiroom 1948. vrata zapadnoj glazbi bila su praktički otvorena. Cenzura je postojala samo kao dugogodišnjim odgojem formirana autocenzura. Država se nije miješala u glazbu, a bogme ni glazba u državu. Sva mladenačka buntovnost svodila se na pravo da kopiramo i izvodimo ono što su radili naši vršnjaci na Zapadu. Čisti copy-paste!

Istina, Novi val predstavljao je osviještenu generaciju spremnu pjevati i govoriti o sebi i o vlastitim problemima, o problemima društva, i nije pri tom nailazio na ozbiljnije prepreke. Znalo se da su bratstvo i jedinstvo i Tito svetinje u koje se ne dira. Sve ostalo bilo je dopušteno. Eventualne povrede ćudoređa nisu bile ništa veći problem nego u zapadnoj diskografiji. Zabrana omota Bijelog dugmeta, stiha “… Hrist je bio kopile i jad” ili neobjavljivanje prvog albuma Sex Pistolsa zbog moguće uvrede suverenosti jedne kapitalističke zemlje, bili su paradoksalni potezi kojima je komunistička država svojim rijetko uključivanim aparatom cenzure, štitila osjećaje vjernika ili ikonu kapitalističkog kraljevskog poretka! Država u rocku nije vidjela ozbiljniji problem, gotovo ga je poticala, iako bi rock danas rado – poput onih ispovijedi u biografijama političkih uznika – da je barem nakratko bio u ilegali. Na žalost rokerskih rebela, uzmete li famoznu Šuvarovu “Bijelu knjigu” koja otkriva sve nekadašnje državne neprijatelje u kulturi i umjetnosti, uzalud ćete među njima tražiti pop ili rock glazbenike! Čak ni prvi glas osviještene generacije iz osamdesetih, neprilagođeni Branimir Štulić, nije doživio tu “čast”.

NACIONAL: Šoubiznis, kao i sva pop i rock glazba, diskografija i poslovanje vezano uz taj segment privređivanja i poduzetništva, još uvijek se u Hrvatskoj tretira kao zabava za mlade, dok u npr. Velikoj Britaniji glazbeni biznis čini pristojan udio državnog BDP-a. Što je potrebno da naše društvo počne na taj posao gledati s poštovanjem, kao na bilo koji drugi posao?

Odgovor se nalazi u samom pitanju: da društvo počne gledati na diskografiju, i pop glazbu uopće, s poštovanjem, kao na bilo koji drugi posao, odnosno, područje društveno-kulturnog angažmana. Recimo, o tome koliko se do diskografije i glazbe drži u današnjim tiskovinama, govori nedavno pokrenuti tjednik s povijesno-kulturološkim refleksom Telegram. Vrlo ambiciozan, rekao bih, i solidan, ipak ne nalazi potrebu da u raspodjeli svojih podlistaka ima jedan posvećen glazbi! A propos, stari Telegram imao je svoje urednike za glazbu: Nikšu Gligu i Dražena Vrdoljaka.

NACIONAL: Kome je namijenjena knjiga koju upravo završavate i kada će se pojaviti na tržištu?

Odgovor na to pitanje zapravo se nalazi na samom početku našeg intervjua, ali na neki način čitamo ga i u prethodnom odgovoru: knjiga je namijenjena svima koji vole i poštuju diskografiju i pop glazbu, koji nalaze njen smisao u današnjem društvu, ma kako im ona zvučala, jer pop glazba je jedno od ogledala društva koje nas prilično otkriva, da ne kažem izdaje! Društvo nam nije bog zna kakvo pa nije ni glazba. Ali ako nas nešto može utješiti, to je činjenica da ni vani nije puno bolje. Ako je to uopće pristojno nazvati utjehom. Isto tako, treba shvatiti da pop glazba nikad nije bila cijepljena protiv trivijalnog.

Trivijalno joj je gotovo imanentno. Problem je u tome što danas nema dovoljno Dedića, Britvića, Runjića, Mlinareca, Štulića, Balaševića, Rundeka, Stublića, Husa, Jaje, Gibonnija, kao i ekipa poput TBF-a ili Hladnog piva, da spomenem neke od najistaknutijih, čije nas poruke brane od trivijalne većine. Da, pop glazba više od ijedne umjetnosti ili, ako vam je lakše, primijenjene umjetnosti, ispunjava svakodnevicu: u kafiću, trgovini, frizeraju, avionu, autobusu, sportskim dvoranama, na stadionima, ekskurzijama ili svadbama. Odnosno, kada najčešće nemate utjecaja na odabir onog što slušate, naprosto je čujete kao svojevrsnu zvučnu kulisu neovisno o svojoj volji.

Ima li važnost glazbe, pa i one najtrivijalnije, veze s onim Proustovim traganjem za izgubljenim vremenom, pohranjenim negdje u našoj podsvijesti, kamo nas mogu s lakoćom prenijeti potisnuti miris, slika iz starog obiteljskog albuma, crno-bijeli film i, više od svega, upravo zaboravljen davni refren? Vjerojatno, ali ja to ipak prije svega pripisujem kantileni koja naočigled nestaje iz naših života i stoga osjećam potrebu da “Tvornicom glazbe” pomalo i donkihotovski branim zaboravljeno od novoga s kojim, priznajem, sve teže korespondiram.

Komentiraj


FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.