Kuća Šenoa najnoviji je primjer kako memorijalni prostori najvećih hrvatskih pisaca kroz koncept malih obiteljskih muzeja mogu povezati njihove intrigantne živote s djelima koja su ih proslavila te kroz ulazak u njihovu intimu dočarati novim generacijama vrijeme u kojem su živjeli

‘Tko je dovršio Šenoin roman ‘Kletva”’? često je ispitno pitanje iz hrvatskog jezika i književnosti, a takve i slične podatke uskoro će biti moguće čuti na mjestu koje naprosto poziva na pamćenje faktografiju kakvu je inače moguće prečuti: Zagreb je napokon dobio memorijalni prostor u čast poznatog hrvatskog pisca Augusta Šenoe. Udruga “Svi naši Šenoe” otvorila je “Kuću Šenoa” u Mallinovoj 27, čije će četiri sobe uskoro biti spremne za rad po Zakonu o muzejima i otvorene za javnost. Kuća čuva uspomenu na četiri generacije ove znamenite obitelji, a njihov život i djelovanje ne govore samo o njima, nego i o prošlosti te intelektualnom i kulturnom životu Zagreba. Kuću je 1929. sagradio Milan Šenoa, pisac, sveučilišni profesor i najstariji sin Augusta Šenoe, i to na mjestu na kojem su za života najpoznatijeg Šenoe bili vinogradi i voćnjaci i gdje je on s obitelji dolazio u posjet Josipu Eugenu Tomiću, prijatelju, upravitelju tih vinograda i piscu koji je nakon njegove smrti dovršio “Kletvu”. Zadnja osoba koja je živjela u toj kući, a da je u izravnom krvnom srodstvu s Augustom Šenoom, njegov je unuk, leksikograf Zdenko Šenoa (1918.-2005.). On je još 1997. u jednoj radijskoj emisiji spomenuo ideju o memorijalnom prostoru posvećenom Augustu Šenoi, ali u prilici da “prereže vrpcu” bit će njegova pokćerka Jasmina Reis koja je u obitelji gotovo 40 godina.

O SEBI GOVORI KAO O “ČUVARICI BAŠTINE”, na što ima puno pravo jer je s očuhom više od 20 godina popisivala sve vrijednosti koje se danas čuvaju u kući. Rezultat je nemjerljiv: zbirka Šenoa je registrirano kulturno dobro i sadržava 392 jedinice, među kojima se uglavnom nalaze djela Branka Šenoe, slikara i najmlađeg sina Augusta Šenoe, kao i njegov atelje te uporabni predmeti i namještaj Augusta Šenoe, njegovog oca Alojza i majke Tereze. Zbirka će biti nadopunjena i predmetima koji još nisu službeno popisani, ukupno će biti registrirano od 2500 do 3000 jedinica, a u kući postoji i oko 5000 knjiga iz obiteljske biblioteke. U razgovoru za Nacional Jasmina Reis kaže da je pročitala nekoliko puta cijeli Šenoin opus, brojnu kritičku literaturu, novinske članke, sve što je on objavio i što su o njemu objavili, a ima uvid i u prijevode na strane jezike. Primjerice, roman “Zlatarevo zlato” (napisan 1871.) za Šenoina je života objavljen na njemačkom i češkom jeziku, ali tek je od prošle godine, u atraktivnoj zlatnoj opremi, dostupan i na engleskom jeziku. Objavljena je limitirana edicija namijenjena dobitnicima zlatne medalje na ovoljetnim Sveučilišnim igrama, a knjiga je zamišljena i kao svojevrsni suvenir Zagreba jer svi lokaliteti koje Šenoa spominje obrađeni su i kao zasebne natuknice koje su orijentir za turiste u današnjem Zagrebu. Upućenost u raznovrstan književni rad rodonačelnika hrvatskog romana i entuzijazam koji gaji o ovoj ideji, Jasminu Reis čine pogodnom osobom za ulogu stručnog vodiča. Iako se točno zna svaki podatak u vezi pojedinog predmeta, ona je umjesto uobičajenih muzejskih natuknica željela sačuvati obiteljski štih i ugodnu atmosferu.

• UMJESTO MUZEJSKIH natuknica u ‘Kući Šenoa’ želio se sačuvati obiteljski štih i ugodna atmosfera, a cilj je posjetitelje zainteresirati za različite ‘štiklece’

IDEJA JE PRONAĆI NAČIN da se posjetitelja zainteresira za različite “štiklece”(anegdote) koje ona u svakom trenutku može ispričati, a za one koji preferiraju samostalniji pristup, napravljen je i “Vodič po sobama”. Najvažniji gosti za nju su školarci i njima se najviše želi otvoriti, ali smatra da treba pronaći kompromis između potpunog čuvanja tog interijera i prevelike komercijalizacije autentičnog obiteljskog prostora. Udruga je dobila suglasnost nadležnog gradskog i županijskog odjela, MZOS-a i Agencije za odgoj i obrazovanje te temeljem toga može ponuditi svoj program školarcima. “Imali smo već neku vrstu probnog programa za djecu kako bismo vidjeli postoji li interes. Jednom je kuću posjetila baka s unucima, prije toga ih je vodila posvuda po Gornjem gradu i na Šenoin grob. Unuk je osnovnoškolac, čitao je ‘Povjestice’ i imao za zadaću referat o Šenoi, a unuka je u gimnaziji pročitala ‘Zlatarevo zlato’. Čuli su da postoji kuća i izrazili želju da dođu, svi troje su bili jako uzbuđeni i oduševljeni jer su se mogli slikati za Augustovim stolom koji se nalazi u jednoj sobi. Nakon tog vikenda, unuk nije mogao dočekati školski tjedan da kaže svima u razredu kako je inspiraciju za rad o Šenoi dobio u njegovoj kući i da referat nije napisao tražeći podatke na internetu”, rekla je Jasmina Reis u razgovoru za Nacional. Iako živi na drugom kraju grada, spremna je dolaziti u Mallinovu 27 koliko god treba i dočekivati posjetitelje kako bi projekt potpuno zaživio. “Reći ćemo školama da predbilježe grupu od 20 učenika, dobit će zanimljivu priču o Šenoi bez ulaženja u književno-povijesne detalje i kritičke sudove. Moći će sa svojim profesorom održati i sat lektire ili radionicu, imat će na raspolaganju dva školska sata. Ideja je da školarci dolaze od ponedjeljka do petka, idealno bi bilo da je jedna grupa ujutro, a druga popodne, dok bi sredinom dana kuća bila otvorena za javnost. Osim toga, u ovome prostoru želimo otvoriti i čitalački klub u kojem bi bile zastupljene sve generacije ljubitelja knjige, a u pripremi je i školica bontona s predavanjem o življenju nekad i danas.

KADA BUDEMO OBILJEŽAVALI DATUM vezan uz neku znamenitu osobu iz tog doba s kojom je Šenoa bio povezan, imat ćemo u postavu neku novinu”, opisala je Jasmina Reis što je sve zamislila i dodala da se namjeravaju povezati s Turističkom zajednicom grada Zagreba. “Uskoro ćemo objaviti natječaj za restauraciju ljubavnih pisama Augusta Šenoe i njegove zaručnice Slave koja ga je nadživjela 64 godine i koja se nakon njegove prerane smrti nije preudala. Što brže želimo restaurirati ono najvažnije i povezati ljude s prošlošću Zagreba”, najavila je Jasmina Reis koja u udruzi radi s dva sina i mužem, a bit će moguće uključiti i nove zainteresirane pojedince.

• ‘HOLOGRAM S LIKOM ZAGORKE učinio ju je besmrtnom i u digitalnom obliku, a cilj je stvoriti muzej po uzoru na Jane’s Austen ili Muzej Colette, jedinstveni ženski prostor kao model’

ZA RAZLIKU OD ŠENOINE KUĆE u kojoj on nije živio, ali se u njoj nalazi njegov namještaj, u slučaju Krležina Gvozda situacija je nešto drugačija, s obzirom na to da su Miroslav i Bela Krleža u njemu živjeli gotovo trideset godina. Gvozd je za javnost otvoren 29. prosinca 2001., na dvadesetu obljetnicu Krležine smrti, a to je omogućio Krležin nasljednik Krešimir Vranešić. On je Zagrebu donirao dio Krležine ostavštine koja obuhvaća stilski namještaj, slike, skulpture, predmete umjetničkog obrta, fotografije, oko 4300 knjiga, časopisa i separata te ostali inventar stana. Odlukom Skupštine grada memorijalna zbirka predana je na skrb i upravljanje Muzeju grada Zagreba. Danas je voditeljica te zbirke kustosica Vesna Vrabec, a nekad je djelatnik Muzeja grada Zagreba i odgovoran za sve u vezi Gvozda bio glumac, redatelj i scenarist Goran Matović. Javnost ga već petu godinu zaredom početkom srpnja pamti kao onoga koji s udrugom Teatar poezije budi Gvozd i organizira Festival Miroslav Krleža. Nacional je krajem travnja pisao o rekonstruiranju Matoševe rodne kuće u Tovarniku u kulturni centar koji su idejni začetnici ambiciozno zamislili da djeluje tijekom cijele godine. Zbog svega toga, a imajući u vidu da je Krležin Gvozd koji se, za razliku od kompleksa u Tovarniku, nalazi na atraktivnoj lokaciji u centru glavnog grada i za javnost je otvoren utorkom od 11 do 17 sati, postavlja se pitanje o značaju spomen-domova znamenitih pisaca za neku sredinu i njenu kulturno-turističku ponudu i o tome kakva bi trebala biti vizija takvih mjesta. Jasmina Reis objasnila je za Nacional da je nekad radila u blizini Gvozda, ali je rekla da ga čak ni ona nije mogla kvalitetno obići, s obzirom na to da je otvoren dok ljudi rade. Vesna Vrabec smatra da je Krležin Gvozd vrijednost sama po sebi i da je on kao “sjećanje na jednog velikog pisca i mali muzej prepun umjetnina onih koji su svoje radove darovali Krleži” puno važniji od festivala koji je ove godine imao publiku i u noćnom terminu (02:45), na predstavi Zlatka Svibena “Od Bele do Izabele”, zbog buke koja je zbog filmskog festivala dolazila s Tuškanca. U razgovoru za Nacional Vesna Vrabec precizirala je svoj stav. “Taj memorijalni prostor mora biti intaktan, onakav kakav je sad, ne možemo neprestano nešto unositi ili micati, on ne može biti mjesto za održavanje predstava, nego mjesto sjećanja i edukacije. Ambijentalne zbirke pokazuju kako je osoba živjela, možemo imati popratne programe na terasi ili drugdje, i to za ograničeni broj ljudi. Treba imati u vidu da je to privatni stan, a i Bela Krleža je svojedobno rekla da su bili najsretniji kada bi ih posjetio samo jedan par”, rekla je Vesna Vrabec i dodala da je nekad korišten domarski stan u podrumu za održavanja radionica za djecu, izložbe i predavanja, ali je grad jednim nespretnim povratom imovine to prepustio privatnoj osobi.

S DRUGE STRANE, Goran Matović bio je voditelj Centra Miroslav Krleža koji nikada nije zaživio zbog nedostatka volje i neriješenih imovinsko-pravnih odnosa koje tek treba raspetljati kada je riječ o Gvozdu i njegovim stanarima. On planira napraviti virtualni Centar Miroslav Krleža i čekati povoljne okolnosti da postane i stvarni. Tako bi se pokazalo koji bi sve sadržaji bili mogući na Gvozdu za neprestano i raznovrsno oživljavanje opusa najznačajnijeg hrvatskog pisca 20. stoljeća i kroničara moderne epohe. Dio slagalice neizostavno čine i Krležini suvremenici pa je Matović osmislio program “Sjećanja Krležinih suvremenika”. Oni se pred publikom koja, suprotno njegovoj zamisli, tijekom programa mora stajati, prepuštaju struji svijesti prisjećajući se Krleže koji je bio poznat po tome da je i prividno najbeznačajniji povod umio pretvoriti u dugo i zanimljivo izlaganje.

• ‘OBJAVIT ĆEMO NATJEČAJ za restauraciju ljubavnih pisama Augusta Šenoe i njegove zaručnice Slave koja ga je nadživjela 64 godine i koja se nakon njegove smrti nije preudala’

“Centar Miroslav Krleža zamislio sam kao živo mjesto scenskih susreta Krleže i publike, a centar grada može se nekako pomaknuti prema Krležinu Gvozdu. Čuvanje prostora može se shvatiti i kao njegovo otvaranje prema publici, pobornik sam dinamičkog principa i memorijalni dom pisca za mene nije komemorativna i arheološka činjenica”, rekao je Matović u razgovoru za Nacional i istaknuo da je projekt dobio pozitivne recenzije različitih stručnjaka, među kojima su Snješka Knežević, Tonko Maroević, Željka Čorak i Žarko Paić. “I ono što realiziramo nailazi na otpore, postoji malograđanski duh koji se protivi Krleži, bio taj duh lijevo ili desno, a riječ je o piscu preko kojeg bi se moglo brendirati Zagreb. Upravo ti otpori koji nisu ništa manjeg intenziteta nego kad je Krleža živio i stvarao, pokazuju njegovu veličinu. Odjek njegova glasa danas ne bi bio toliko snažan da nema njegova obračuna s njima”, kazao je Matović i naglasio da nijedan ministar kulture nije bio na nijednom od pet dosad održanih festivala koji je ove godine imao 20 događanja u tjedan dana. “Ovaj festival pokazuje da bi Gvozd trebao biti živ i otvoren cijelu godinu za zanimljive programe. Za razliku od nekih Krležinih tumača koji su od njega krivim odnosom stvorili mrtvog pisca, ovo nije festival jednog glasa i jedne poetike jer volim ljude koji drukčije čitaju Krležu, znaju nešto što ja ne znam te donose novu energiju. Festival povezuje umjetnike različitih generacija i razvijamo žive dijaloge s Krležom, a ne zanemarujemo nijednu granu umjetnosti. Primjerice, Boris Bućan za festival je pripremio pet novih slikarskih radova. Kada sam započeo festival, rekli su mi da je Gvozd ukleto mjesto i da neću uspjeti, ali u srpnju je uvijek sve puno, iako malobrojni čitaju Krležu. Imamo genijalnog pisca, sjajno mjesto i odlične umjetnike, samo ih sve treba povezati u dobrom programu i moguće je napraviti europsku kulturno-turističku točku te se odužiti piscu koji živi na kazališnim daskama gradova kao što su Moskva, München ili Beč”, naglasio je Matović. Rekao je da se u javnosti mora razgovarati o tome treba li se kulturna zajednica aktivirati u promociji autora koji je sinonimom za dvadesetostoljetni nacionalni kanon ili bi se, umjesto toga, trebala ulagati manja količina energije u predstavljanje mnogih književnika, u skladu s relativizmom ukusa i kriterija.

NA ADRESI DOLAC 8 NALAZI SE Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke. Kao dokaz tezi da se mnogi događaji mogu ispričati i kroz život te hrvatske književnice, Josip Horvat u monografiji o povijesti hrvatskog novinarstva naveo je da je riječ o prvoj političkoj novinarki u srednjoj Europi početkom 20. stoljeća koja je svojim radom pridonijela i modernizaciji hrvatskog novinarstva. Osim što značajna nagrada HND-a nosi njezino ime, Mariju Jurić Zagorku uz tu instituciju veže i to da je prije 105 godina bila među njenim osnivačima. To što je Zagorka kombinirala novinarstvo i aktivizam u vrijeme kada je ono uglavnom bilo muška profesija, a aktivizam nije bio razgranat kao danas, čini ju važnom u feminističkom pokretu pa ne čudi da Memorijalnim stanom Marije Jurić Zagorke od 2009. upravlja Centar za ženske studije. Što se tiče njenog književnog rada, književni povjesničar i kritičar Stanko Lasić napisao je da je ona “dinamizirala romanesknu strukturu hrvatskog romana”, što je bio pomak u odnosu na uvriježene ideje da je riječ o književnom šundu, a neki su bili toliko skeptični i nisu vjerovali da je Zagorka fikciju kombinirala s autentičnom povijesnom građom koju je studiozno prikupljala.

• ‘OVDJE SE VREDNUJE naslijeđe koje je ostavila Marija Jurić Zagorka kada je kroz svoj novinarski angažman i književno stvaralaštvo ‘izvela’ žene iz kuhinja i spavaćih soba’

ANA PAVLIĆ, VODITELJICA PROGRAMA “Zagorka” u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, u razgovoru za Nacional otkrila je što je sve sačuvano u stalnom postavu. “Restauriran je namještaj, Zagorkin pisaći stroj i izvorni kartotečni ormar u kojem je držala pretplatničke kartone. Arhitektonski i dizajnerski rad Željka i Lane Kovačić nastao je po uzoru na originalni izgled Zagorkina stana, zidovi prepuni slika i fotografija zamijenjeni su artefaktima koji nam ilustriraju sva događanja iz njena privatnog i javnog života”, rekla je Ana Pavlić i istaknula da joj je izazov raditi u prostoru u kojem nije sačuvana sva građa, pa i dalje tragaju za dijelovima Zagorkine ostavštine. “Činjenica da je Centar za ženske studije civilna udruga, a ne ‘klasični’ muzej dodatni je doprinos razumijevanju drukčijeg modela upravljanja u kulturi Zagreba. Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke predstavlja jedinstveni prostor ženske kulture. To je kreativan i ‘živ’ prostor u kojemu se provode različite kulturno-obrazovne, informativne i izvedbene aktivnosti. Feminističko ‘zaleđe’ i interdisciplinarnost malog tima suradnica Centra za ženske studije, lingvistkinje Rade Borić, povjesničarke Sandre Prlende, sociologinje Jasminke Pešut i ekonomistice Martine Petrinjak Žekić, učinile su ovaj prostor neizostavnom točkom ženske kulture i kulturnog turizma. Nasljeđe koje nam je ostavila Marija Jurić Zagorka kada je kroz svoj novinarski angažman i književno stvaralaštvo ‘izvela’ žene iz kuhinja i spavaćih soba u javni prostor, vrednuje se i čuva u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, kao mjestu u kojemu žene govore, stvaraju i zalažu se za ravnopravnost spolova”, naglasila je Pavlić.

Muzej organizira raznovrsni program pa je tako u ožujku obilježena 143. obljetnica rođenja Marije Jurić Zagorke rođendanskim slavljem. Program je trajao 4 dana i zainteresirani posjetitelji u njemu su mogli sudjelovati, informirati se i naučiti sve ono što nisu znali o toj književnici. “Tom prigodom Informacijski centar Turističke zajednice Grada Zagreba ustupio nam je izlog u kojem smo izložili izdanja vezana uz Zagorku, u nakladi Centra za ženske studije. Kostimirana edukativna šetnja ‘Zagorkina priča’ u čast 100. obljetnici izvođenja ‘Gričke vještice’ u HNK mlade povjesničarke Martine Findrik i suvoditeljice šetnje, povjesničarke Ane Zbiljski izazvala je velik interes u javnosti. Drugo izdanje ‘Vodiča Zagorkinim tragom kroz Zagreb’ Slavice Jakobović Fribec predstavljeno je na nekonvencionalan način, u šetnji, po punktovima koji su obilježili Zagorkin život i rad”, nabrojila je Ana Pavlić samo dio programa i naglasila da za slijepe postoji i “Vodič kroz postav” na Brailleovu pismu. “Povezivanje civilnog društva, institucija poput Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Knjižnice Marije Jurić Zagorke, Muzeja Grada Zagreba, Hrvatskog državnog arhiva, Državnog arhiva u Zagrebu, Hrvatskog povijesnog muzeja, Muzejsko-dokumentacijskog centra, ali i ljudi koji su nam donirali vrijedna svjedočanstva Zagorkina vremena u pismima, fotografijama i originalnim sveščićima, doprinijeli su nastanku ovako vrijednog memorijalnog prostora”, rekla je Ana Pavlić o prostoru koji je otvoren četvrtkom i nedjeljom od 11 do 16 sati, a godišnje ga posjeti više od 3000 ljudi.

• ‘MALOGRAĐANSKI DUH koji postoji protivi se Krleži, bio taj duh lijevo ili desno, a riječ je o piscu preko kojeg bi se mogao brendirati Zagreb. Ti otpori nisu ništa manji nego kad je on živio’

KAO U NEKIM SUVREMENIM SVJETSKIM MUZEJIMA, u njega je moguće uvesti inovativne tehnologije i intermedijalne sadržaje .”Predstavili smo javnosti DIY hologram s likom Zagorke, učinivši je doista besmrtnom u digitalnom obliku. Možemo reći da ona i dalje zaista živi u svom stanu na Dolcu 8, u kojem je uređivala ‘Hrvaticu’, feministički časopis čije pretplatničke kartone čuvamo u njezinu kartotečnom ormaru”, rekla je Ana Pavlić za Nacional i istaknula da štednja u kulturu onemogućava pravu zaštitu baštine, ali da je, unatoč svemu, njihov cilj stvoriti, po uzoru na muzej Jane’s Austen ili Muzej Colette, jedinstven ženski prostor koji bi mogao biti model i drugima.

Njezin zaključak potvrdio je da oko memorijalnog doma nekog pisca mogu postojati različite vizije, ali da je entuzijazam pojedinca ili malobrojne skupine ljudi ono što pokreće stvari koje nekome sa strane mogu izgledati nevažne: “Svi uključeni se trude, Zagorki u čast, voditi njezin dom onako kako bi ga ona vodila da je živa. S ljubavlju i strašću, ‘s perom jačim od mača”’.