Kada se neprestano lamentira o odumiranju umjetničke kritike i uskim krugovima koji imaju monopol i diktiraju trendove nauštrb uvijek teško uhvatljive kvalitete, vijest je kada netko napiše knjigu likovnih kritika i eseja, koju smjelo i jednostavno nazove „Selekcija“, posebice ako ima samo trideset jednu godinu. Autor te knjige koja je prošle subote predstavljena u dubrovačkoj Galeriji Dulčić Masle Pulitika je povjesničar umjetnosti, kustos, likovni kritičar i direktor zagrebačke Galerije Forum Feđa Gavrilović. Knjiga se može podijeliti na pojedinačne kritike o umjetnicima kao što su Vatroslav Kuliš, Branko Ružić, Zoltan Novak i drugi te na eseje poput onog o prvom hrvatskom teoretičaru apstraktne umjetnosti Mirku Kusu Nikolajevu, fenomenu dendizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Leu Juneku i njegovu prijateljstvu sa slikaricom i barunicom Verom Nikolić, o realizmu kao postupku i o kontroverznom suvremenom umjetniku Damienu Hirstu. Marin Ivanović, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, objasnio je da ova knjiga predstavlja odabir najboljih Gavrilovićevih kritika i eseja koji sadrže analizu djela, kontekstualizaciju i sintezu uz pitkost i provokativnost ideje koja nije toliko evidentna u znanstvenom radu, ali u kritici može doći do izražaja:

„Neki su eseji u Hrvatskoj posljednjih godina izazivali polemike i napade na njega. Kada netko hrabro i beskompromisno zastupa svoj izbor, onda takav čovjek stekne puno neprijatelja, ali i onih koji mu se dive i cijene ga. Selekcija 32. Salona mladih promovirala je novi realizam kao estetsko-vrijednosni sustav, a bila je nastavak izložbe ‘Novi hrvatski realizam’. Te dvije izložbe označavaju prekretnicu jer je Gavrilović definirao novi realizam kao pojavu koja je titrala, ali nije bila primijećena. Nakon toga termin ulazi u korpus literature.“

Gavrilović kaže da je svaki grad s kulturom i tradicijom kakvu ima Dubrovnik jedan splet znakova i kodova, kao i svako umjetničko djelo: „Kritičar iščitava te kodove i stavlja ih u vlastiti ili neki postojeći sustav. U svakom umjetničkom djelu postoji dinamika koja je napeta poput luka i tetive, a kritičar je onaj koji s tog luka i tetive napinje strijelu i pokušava dati vrijednosni i osobni sud. On svoje tumačenje i svjetonazor pokušava istodobno iščitati iz djela i učitati ga u djelo. To je vrsta misticizma u kojem se prožimaju autor, recipijent i tumač djela, pri čemu je irelevantno je li tumač djela uopće nužan.“