Turski književnik u intervjuu za Nacional govori o svom novom romanu ‘Bizantski sultan’, čija radnja prati tursku povijest do Bizanta, a Altun otkriva i koliko su Turci svjesni povijesne važnosti svoje zemlje te priča o životu u domovini, politici, izbjeglicama i turskoj književnosti

Car Konstantin XI. Paleolog ubijen je 1453. u obrani Konstantinopola, no premda su Osmanlije nakon pobjede trijumfalno pronijeli gradom njegovo tijelo, neki povjesničari smatrali su da je prava istina drugačija. Prema njihovu mišljenju, Konstantin se ukrcao na posljednju đenovešku lađu koja je napuštala grad i ostatak života proveo skrivajući se u Italiji pod majčinim prezimenom Dragaš. Više od pet stoljeća kasnije trojica misterioznih muškaraca obraćaju se mladom profesoru koji se nakon studija u Americi vratio u Istanbul. Tvrde da pripadaju tajnom udruženju Nomo, čija je misija ispuniti posljednju Konstantinovu želju – a upravo on, kao idući bizantski car, ima mogućnost zauvijek promijeniti tijek povijesti. No tu čast prvo mora zaslužiti, a put do prijestolja pun je zagonetki i zamki.

Radnja je to romana “Bizantski sultan” turskog književnika Selçuka Altuna, upravo objavljenog u Hrvatskoj. Altun se rodio 1950. u Artvinu. Nakon što je završio srednju školu u Diyarbakıru i Samsunu, 1973. diplomirao je na Odsjeku za menadžment Bosporskog sveučilišta u Istanbulu, gdje je 1974 i magistrirao. Dugo je radio u privatnom sektoru, u bankarstvu i IT industriji te je dvanaest godina bio član upravnog odbora i pet godina direktor turske nakladničke kuće Yapı Kredi Yayınları.
Napisao je nekoliko romana: “Samoća dolazi putem kojim si se zaputio” iz 2001., “Jedino si ti blizu kad ostanem daleko” iz 2002., “Okus olova” iz 2003., “Pjesme koje me majka nije naučila” iz 2005., “Prije mnogo i mnogo godina” 2008. te knjige eseja “Za knjigu” 2006. i “Za knjigu 2” 2010. Sav prihod od prodaje knjiga u Turskoj poklanja fondu za obrazovanje budućih književnika koji je osnovan na Bosporskom sveučilištu; prihod od prodaje knjiga u inozemstvu daruje kvalitetnim književnim projektima. U intervjuu za Nacional Altun priča o povijesti koja ga je inspirirala za roman “Bizantski sultan”, suvremenoj Turskoj, književnosti i politici.

NACIONAL: Vaš roman “Bizantski sultan” slijedi put glavnog lika kojeg potraga odvodi daleko u prošlost, do vremena Bizantskog carstva. Što vas je inspiriralo za tu priču?

Istanbul se zvao Konstantinopol do 1453. i bio je glavni grad Bizantskog carstva. Bizant je stoljećima bio najveće carstvo, a Konstantinopol je bio najeminentnija metropola na svijetu. U povijesti Istanbula, odnosno područja Sultanahmeta, okruženi ste kolosalnim bizantskim i otomanskim spomenicima. Impresivno je kako ti spomenici postoje još i danas i stoje jedni do drugih. Kad god sam u okolici Sultanahmeta, hipnotiziran sam tom “simbiozom”. Devedesetih sam pročitao knjigu “The Immortal Emperor” autora Donalda M. Nicola, eminentnog bizantologa. Bila je to koncizna knjiga o životu i vremenu Konstantina Paleologa, posljednjeg bizantskog vladara. Zvali su ga “besmrtni” jer njegovo tijelo nije pronađeno kad su Otomani zauzeli grad.

Lokalno stanovništvo vjerovalo je da će se jednog dana on vratiti – iz zidova crkve – i ponovno osvojiti Konstantinopol. Prema Davidu Nicolu, tri izvora tvrde da je Konstantin Paleolog pobjegao na đenoveškom brodu netom prije nego što je grad pao u ruke Otomana. Kontaktirao je europske kraljeve i osigurao si njihovu podršku ne bi li zaustavili Otomane. Vratio bi se, kako se vjerovalo, s ujedinjenom europskom kršćanskom vojskom da preuzme Konstantinopol.

Moj roman počinje tom pretpostavkom.

NACIONAL: Mislite li da ne cijenimo dovoljno vlastitu povijest? Da ne govorim o tome da iz povijesti ništa ne učimo.

Političke vođe modernog svijeta ili ne čitaju povijesne knjige ili čitaju one pogrešne!

NACIONAL: Kako vi gledate na Bizant? Kako na to davno vrijeme gledaju Turci danas?

Bizant se nepošteno identificira s izvorom urote i intrige i na Zapadu i Istoku.

Zapravo je stvorio jedinstvenu civilizaciju sa željom da nastavi naslijeđe Grčke i Rima, uz priznavanje pozitivnih dodataka s Orijenta. Bizant je zapravo postavio temelje “modernizmu”. Inicirao je državne institucije, disciplinirao vojni, obrazovni, financijski i pravni sektor. Sport i zabavu učinio je integriranim dijelom života. Kako bi se podigla kvaliteta života, formirane su organizacije za poboljšanje zdravstvenog sustava, urbanizacije, obrta, mode i socijalnih vještina. Akademici i umjetnici koje je oslobodio sultan Mehmed II., vladar Konstantinopola, počeli su diversifikaciju renesanse u Europi.

Turska je možda, arheološki, najvažnija zemlja na planetu. Postoje sačuvane lokacije drevnih gradova iz vremena prije Krista. Drevni anatolski narod Hititi djelovao je kao most između Babilonaca i grčke civilizacije u Anatoliji. Nažalost, Bizant se u Turskoj ne poštuje dovoljno, iako su 2015. godine otvorene dvije obrazovne institucije za studij povijesti Bizanta.

NACIONAL: Radnja vašeg novog romana smještena je u Istanbul. Što taj grad vama osobno znači? Zašto ga volite? Ima nevjerojatnu povijest, mislite li da su njegovi stanovnici toga svjesni?

S populacijom od 15 milijuna stanovnika, Istanbul je najveći grad u Europi. To je jedinstven povijesni laboratorij, a Bospor je jedinstvena geografska ljepota. U tom smislu, grad vas odmah može hipnotizirati. Osim toga, ondje su čarobna mjesta koja su skrivena, koja samo čekaju da ih se pronađe. Ezan – poziv na molitvu – koji se pjeva pet puta dnevno s minareta 3000 džamija, prekrasna je ceremonija. Istanbul je kaleidoskopska metropola, stapanje Istoka i Zapada koja nikad ne spava. Gustave Flaubert zvao je Genovu “Istanbul bez minareta”. Ja Veneciju, svoj najdraži grad, zovem “zaboravljeno susjedstvo iz vremena Konstantinopola”. Jesu li stanovnici svjesni povijesne važnosti grada? Moji su osjećaji po tom pitanju podvojeni.

NACIONAL: Kako je živjeti u Turskoj danas? Koji su najveći izazovi?

Turska je nasljednica bizantske dvojbe; sudar odnosno simbioza istočnih i zapadnih vrijednosti. Možeš uživati u pozitivnim vrijednostima “obiju strana” ili potpuno pripadati “jednoj”. Prema mojemu mišljenju, čeka nas još puno posla.

NACIONAL: Mnogo izbjeglica iz Sirije, Afganistana, Pakistana i drugih bliskoistočnih zemalja dolazi na tursku granicu na dnevnoj bazi. Kako se Turska nosi s tim problemima, a kako komentirate europsko rješavanje te situacije?

Prema službenim podacima, 2,3 milijuna izbjeglica trenutačno živi u Turskoj. Ako ne griješim, populacija Zagreba je 800.000. Postoje također tisuće neregistriranih koji polugoli prose po istanbulskim ulicama. Mnogi trajno žive u izbjegličkim kampovima, dok neki pokušavaju pobjeći u Europu. Turska nije bogata zemlja i imamo vlastite financijske i političke probleme. To je veliki teret za Tursku. Europa pokušava podmititi Tursku da riješi tu humanitarnu krizu u skladu s mogućnostima. Je li Europska unija etična organizacija? Turska na članstvo čeka od 1963.! S druge strane, u slučaju mnogih bivših komunističkih zemalja nije prošlo ni pet godina od njihova primanja u članstvo. Da je Turska postala članica prije, primjerice, deset godina, možda svijet ne bi ni imao izbjegličku krizu. U današnjim zemljama ili organizacijama glavni nedostatak je taj što vođe nisu vizionari, već oportunisti.

NACIONAL: Zašto ste odlučili da u romanu budete jedan od sporednih likova?

Ovo je moj osmi roman i u svakom od njih sam sporedni lik. To je moja postmoderna jedinstvenost.

NACIONAL: Prvu knjigu napisali ste dosta kasno, a prije toga pročitali ste jako puno knjiga. Kakvo je bilo to iskustvo, biste li nešto promijenili?

Prvi roman napisao sam s 50 godina. Bio sam bankovni službenik 18 godina. Prije svega, kompulzivni sam čitač, bibliofil i kolekcionar knjiga. Pročitao sam četiri tisuće knjiga prije nego što sam napisao prvijenac. Kad me pitaju što sam po zanimanju, uvijek kažem “umirovljeni bankovni službenik”. Ne zanima me novac, svaki novčić od prodaje svojih knjiga uložim u obrazovnu zakladu koju sam utemeljio zbog studenata književnosti. Umirovio sam se s 54 godine ne bih li više čitao i pisao, ako mi vrijeme dozvoli. Istinski uživam u tome, nemam nikakvih žaljenja.

NACIONAL: Kako vidite turske pisce danas u svijetu? Postoji li dovoljno prijevoda, kako vas doživljavaju ljudi izvan Turske?

Prije Orhana Pamuka, koji je 2006. godine dobio Nobelovu nagradu, još su dvojica turskih pisaca bila prisutna u globalnoj književnoj areni – pjesnik Nazım Hikmet i romanopisac Yashar Kemal. Nakon Orhana Pamuka pojačao se interes za tursku književnost, ali nije bio materijalne prirode; pogrešni su izdavači birali pogrešna imena. Razbijanju predrasuda prema turskim piscima nije pomoglo ni to što je Turska islamska zemlja, a turski jezik dosta izoliran. Turska ima izvrstan pjesnički potencijal, ali nažalost nema prevoditelja da ih propisno servisiraju.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture