Nakon mog prošlotjednog zapisa o tome kako sam bezuspješno pokušao proći na audiciji za Big Brother, javio mi se urednik Dean Šoša s prijedlogom da na HTV-u napravimo kao neku inačicu Big Brader šoua koji će pokazati da i rijaliti šouovi mogu biti pametni, edukativni, ali da pri tom ne gube i na zabavnosti. Uostalom, rekao je Šoša, ankete pokazuju da Hrvati više ne žele da im se na televiziji serviraju samo guzice, sise, seks. Ideja mu je da snimi pilot emisije Big Bradera u kojem će u kuću stavit pisce, intelektualce, filozofe, političare, umjetnike.

Odmah sam se zapalio za taj Šošin prijedlog. Bit tri mjeseca zbrinut u nekoj kući, a još uz to da mi raste medijska popularnost… Jeben ubod. Šoša nije gubio vrijeme. Želio je da taj šou zaživi dok još traje ovaj normalni Big Brader i da HTV s tim svojim šouom potuče RTL. Pogotovo što bi taj intelektualni Big Brader išao na trećem programu koji inače ima gledanost kao i šahovski turniri u Vladivostoku. Bila bi to hrabro bačena rukavica u facu profanom RTL-u. Nešto kao David protiv Golijata.

ŠOŠA ME POZVAO DA U PONEDJELJAK UJUTRO dođem na HTV da zajedno sve to osmislimo. Tek kad smo krenuli stavljat projekt na papir, shvatili smo koliko će teško bit po gledanosti nadmašit RTL-ov šou. Na papir smo stavili ljude koje bi pozvali kao stanare u BB kuću. Ja sam predložio don Stojića, Ninu Raspudića, Tomislava Čadeža, Aralicu i Andreu Zlatar. Šoša pak Srećka Horvata, Mani Gotovac, Igora Mandića i Igora Zidića. Razmatrajući taj popis shvatili smo da tu još nešto fali za zapalit široko gledateljstvo.

“Nives Celzijus… Ona je isto književnica, dobila je Kiklopa. Ona bi lagano uspalila atmosferu, taman da se svu uspale, ali da se ne prelazi granica vulgarnosti. Možda bi se rabijatni Mandić i čvrsti Zidić potukli oko toga tko će u kući biti njezin đentlmen, tko će joj prati rublje, rašpat pete… To bi sigurno donjelo gledanost”, sinulo mi je.

“Ne, ne, nećemo ići na tu priču… To s Nives Celzijus je previše predvidljivo. Svaki umjetnik kad hoće postići da ga zapazi šira publika, udruži se sa Severinom ili Nives,”, odbacio je Šoša tu ideju, baš kao maloprije papirić od Lajons čokoladice u korpu.

Nastavili smo umorno nabacivati široj publici potencijalno zanimljiva imena: Mile Kekin, Ivica Buljan, Frljić, Jadranka Kosor i njezin sin, književni teoretičar Lovro Škopljanac, Mario Kovač… Ne znam tko je u tom nizu bubno ime Ive Sanadera. Mislim Šoša.

“Jebeno! Ali on je u ćuzi…” žalostivo ću.

“Imamo mi na HTV-u đavolski dobre advokate. Mogli bi oni sredit da mu se to gostovanje u šou upiše pod dobrovoljni rad za opće dobro… Ono kao kad zatvorenici odlaze plest košare, brat masline…”

“Ili kad ih u ratu puste na front”, prisnažio sam

Odmah idući dan Šoša nam je sredio posjet Sanaderu u Remetincu. Pred zatvorom opet sve ista procedura kao kad sam ljetos s još dva literata došao ovdje zatvorenicima čitati svoju prozu u zatvorsku knjižnicu: prepipavanje na ulazu, ostavljanje metalnih predmeta u plastičnoj posudi, diktiranje osobnih podataka… Šoša je čak morao razvezati svoj konjski rep, raspršiti kosu kao Ana Sasso u reklami za Pipi da vide skriva li nešto u toj bujnoj čupi.

Sanader nas je u traper jakni dočekao u društvu nekog androginog kolege zatvorenika koji me svojim našminkanim trepavicama i crnom maramom na glavi podsjetio na remetinačku inačicu sevdah pjevača Bože Vreće. Šoša mu je potanko predočio ponudu. Sanader ga je slušao ozbiljnog lica.

“To bi znači išlo ovih tri mjeseca pred izbore?” pitao je.

“Da, vi bi u tom šou u razgovoru s ostalim stanarima mogli izreći šta god hoćete… Utjecati na tijek izbora…” ubacio sam se ja umjesto previše sustegnutog Šoše. “Petkom ćemo priređivati tulume. Ako se napijete kao što se vole naroljat stanari prave BB kuće, vi bi u spavaonici mogli nekom od stanara reći pravu istinu o vašem uhićenju. Šta se tu zapravo dogodilo…

Tko su ti demonski lutkari koji povlače konce nad ovim provincijskim kazalištem ofucanih lutaka zvanim Hrvatska! Tko zapravo stoji iza političkih ubojstava, malverzacija, pljački… Istjerajmo te lutkare na čistinu, pokidajmo konce preko kojih nas razvlače po blatu, smeću kao da smo zauvijek zatočeni u nekoj Beketovoj drami apsurda! Bit će to najedukativniji rijaliti šou u povijesti!”

SANADER ME SKENIRAO POGLEDOM. Očito sam ga svojim nadahnutim riječima liznuo po duši. Ipak se i on nekad bavio književnošću, imao neke ideale, uređivao u splitskoj izdavačkoj kući Logos biblioteku progresivnih erotskih pisaca koje sam hlepno gutao. Možda je spreman da sad u poznijim godinama rasturi u suludom rijaliti šou kroz koji će Hrvati saznati u kakvom su točno oni rijalitiju živjeli sve ove godine. Kao kad stanarima puštaju d best of snimke boravka u kući nakon što izađu iz nje!

Sanader je nešto šapnuo onom svom kolegi koji se stajlingom tako očito furao na Božu Vreću, a ovaj mu je na to sevdalinski zapjevao glasom ni muškim ni ženskim:

“Idi, lane moje, sve reci narodu svom, izljubi ga istinom po čitavom napaćenom tijelu, pa će ti on uzvratit meke poljupce.”

Te rečenice bile su kao istrgnute iz onog jednog erotskog romana sa Sanaderovog uredničkog stola u kojem grešni monsinjor biranim riječima nagovara na blud karmelićanku Agatu.

“Pristajem”, procijedio je Sanader.

Šoša nije mogao doći k sebi. Prvi put bio je na tragu nečega što će njegov Treći program odbacit u orbitu gdje će nespretno, ali odlučno zaplesat sa zvijezdama kao oni plesno netalentirani selebovi u Plesu sa zvijezdama.