VODITELJ UMJETNIČKE ORGANIZACIJE TEATROMAN govori o aktualnoj situaciji u kazalištima u Hrvatskoj, posebno o nezavisnoj teatarskoj sceni, a dotaknuo se i brojnih problema koji muče djelatnike u kulturi

Predstava “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere” nedavno je izvedena stoti put. Autor i izvođač Roman Šušković-Stipanović u intervjuu za Nacional objašnjava koliko je ta brojka zapravo velika, posebno kad je riječ o nezavisnoj produkciji, a takva je njegova Umjetnička organizacija Teatroman. On je dosad producirao i predstave “Münchhausen”, jednu od najuspješnijih u hrvatskoj povijesti s više od 600 izvedbi, zatim “Ja, tata” u suradnji s Teatrom Exit, “Ja, deda” te “5žena.com” u koprodukciji sa Satiričkim kazalištem Kerempuh.

Roman Šušković-Stipanović rođen je u Zagrebu 1959. godine. Član Dramskog studija ZeKaeM-a postao je s osam godina, bio je “Pikovac”, odnosno član Pionirskog kazališta 15 godina, a onda je četiri godine radio kao dramski pedagog. Suosnivač je Male scene u kojoj je radio kao glumac, dramski pedagog, producent i poslovni direktor. Nakon osam godina napustio je to kazalište. Diplomirao je socijalni rad na Pravnom fakultetu, eksperimentalno uvodeći kolegij Scenska ekspresija. Bio je godinu dana suradnik na tada popularnom Radiju Velika Gorica s kojeg je otišao na Obiteljski radio, na kojem je dvije godine bio urednik i voditelj.

Ravnatelj Gradskog kazališta Trešnja postao je 2000. i na tom radnom mjestu bio je dva mandata, odnosno osam godina. Za vrijeme njegova ravnateljstva Trešnja je povećala posjećenost, vlastiti prihod i dobila osam Nagrada hrvatskog glumišta.

Nakon odlaska iz Trešnje, Šušković-Stipanović osnovao je tvrtku Theatron i pružao tehničke i marketinške usluge nezavisnoj kazališnoj produkciji. Godine 2011. osnovao je Umjetničku organizaciju Teatroman.

U razgovoru za Nacional Šušković-Stipanović govori o aktualnoj situaciji u kazalištima u Hrvatskoj, posebno o nezavisnoj teatarskoj sceni, a dotaknuo se i brojnih problema koji muče djelatnike na kulturnoj sceni u Hrvatskoj.

NACIONAL: Predstava “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere” odigrana je sto puta. Vrlo se rijetko u Hrvatskoj dogodi da jedna predstava ima stotinu izvedbi, kako objašnjavate taj uspjeh?

Odigrati sto predstava u današnje vrijeme jako je puno i malo ih dođe do tog broja. Nekoliko je razloga za to. Prvi je taj da je naslov ljudima zanimljiv i poznat, iako nisu čitali knjigu. Drugi razlog je predstava: tematski je zanimljiva, ima nesvakidašnju formu, a i kazalište zabave danas je vrlo popularno. Presudno je bilo to da smo je redatelj Boris Kovačević i ja radili iskreno, pošteno i precizno, promišljajući o njoj sedam mjeseci.

NACIONAL: Spomenuli ste da predstava spada u tzv. kazalište zabave. Je li to danas nužno, je li se izgubila edukativna uloga kazališta?

Nezavisna scena koja živi isključivo od prodaje karata većinom se bavi kazalištem zabave. Pitanje je sadržaja i izričaja, odnosno vrijeđa li svojom primitivnošću ili je na poželjnoj građanskoj razini. U Hrvatskoj postoji dosta ‘’offa’’, istraživačkog kazališta i autorskih projekata, ali oni imaju vrlo malo izvedbi i od toga ne žive, ili žive vrlo teško. Zato i ima tako malo slobodnih dramskih umjetnika.

NACIONAL: Zašto je neovisno kazalište i dalje u Hrvatskoj na marginama, a zaista je uspješno? Sve je manje novca, a sve više uspjeha. Slažete li se s tim?

Kazalište je općenito na margini u Hrvatskoj. I javna i neovisna kazališta su na margini, nisu popularna i nemaju puno publike. To je odraz stanja u društvu, odraz nebrige države o kazalištu. Kazalište je jako egzotično, mi smo jako mali, pa nismo ni važni. Nekad su se premijere nestrpljivi čekale, kazališta su bila puna. Netko će reći da je razlog neodlaska u kazalište novac. To uopće nije točno jer nominalna cijena ulaznice iznosi 70 ili 80 kuna. Tu cijenu plaća vrlo malo ljudi jer se nude raznorazni popusti, pa cijena nije razlog. Isto tako, zanimljivo je da kazalište posjećuje jako puno umirovljenika. Vjerojatno je razlog za to taj da oni imaju naviku odlaska u kazalište i ne prekidaju je. Ako netko nema novca, onda su to umirovljenici, a svejedno idu u kazalište. Znači da kazalište nije skupo.

NACIONAL: Kad razgovaramo o kulturi i odgajanju kazališne publike, onda se možemo osvrnuti i na kazalište za djecu, u kojemu sve počinje. Vi ste svojedobno bili ravnatelj Gradskog kazališta Trešnja, pa poznajete temu. Kakva je danas situacija s kazalištima za djecu?

Ono što vidim je to da su kazališta za djecu jako žilava, ne daju se, uporni su, trude se. Time potvrđuju iskrenost prema kazalištu, potvrđuju da im je do njega stalo. S obzirom na to da imaju manje novca, i oni su prisiljeni raditi lektirne naslove, manje istražuju, ali imaju na repertoaru i neke suvremene teme koje zanimaju klince. To je vrlo važno.

NACIONAL: U kazalištu desetljećima radite u različitim područjima, a uopće niste iz te struke, nego ste socijalni radnik. Kako ste završili u kazalištu?

Ja se zapravo nikad nisam bavio svojom strukom, niti sam to želio. Studij socijalnog rada bio je motiviran mojim radom dramskog pedagoga u ZeKaeM-u i kasnije u Maloj sceni, gdje sam imao priliku i čast asistirati Zvjezdani Ladiki, a kasnije i sam voditi grupe. S obzirom na to da nije bilo formalnog obrazovanja za dramskog pedagoga, onda mi se socijalni rad učinio najbliži tome. Dramski rad sam prije svega doživljavao kao posao u kojem mi je cilj bio formirati mlade osobe kao maštovite i kreativne ličnosti, čovjeka sa stavom i vještinama koje će mu trebati bez obzira na posao kojim će se baviti, a ne kao primarno odgajanje mladog glumca. Taj socijalni moment bio mi je puno važniji.

NACIONAL: Koliko vam je pomoglo to da je zagrebački Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport osigurao nezavisnoj sceni prostor u Kazalištu Vidra?

Teatroman ne koristi termine u Vidri i Malom Lisinskom, čije troškove djelomično podmiruje Ured za kulturu, ne zato što ih nismo dobili, nego ih nisam ni tražio. Teatroman plaća svaki termin najma. Neka neovisna kazališta koriste subvencionirane termine i sigurno je da im je to velika pomoć. Ipak, prostora za pomoć nezavisnima kroz sufinanciranje i bolje uvjete igranja ima puno. Trebalo bi također donijeti i jasne kriterije i, još važnije, primjenjivati ih jednako za sve. A da o praćenju realizacije obveza ne govorim. Predaju se financijski i programski izvještaji na kraju godine, a papir trpi svašta.

NACIONAL: Kako biste ocijenili stanje u hrvatskoj kulturi?

Godine 2000. bili smo na jednom gostovanju i nakon predstave prišao nam je visoko pozicionirani političar i rekao nam je da se, kad oni dođu na vlast, uopće neće miješati u kulturu. Treba li to komentirati? Čini mi se da se i dalje politika ne miješa u kulturu u pozitivnom smislu. Evo, započela je predizborna kampanja, a nisam čuo da se spominje kultura, nikakvi planovi ni strategija. Često kažu da se kulturnjaci moraju sami snalaziti na tržištu. Tržište ipak podrazumijeva uređene odnose i neka pravila igre. Ovdje nema nikakvih pravila igre, ali to samo potvrđuje da problemi kreću od vrha.

NACIONAL: Kako komentirate to da je za kulturu iz državnog proračuna izdvojeno samo 0,49 posto novca?

Bez komentara. Međutim, postoji i druga strana – kulturnjaci. Nismo ni mi svi med i mlijeko. Nema samokritičnosti. Lakše je okrivljavati drugu stranu. I tako dolazimo do pitanja morala. Ako želite nešto mijenjati, morate krenuti od sebe.

NACIONAL: Mislite da kulturnjaci nisu spremni na promjene?

Mislim da nisu. Rijetko se čuje njihov glas. Više mi to izgleda kao „ne talasaj”.

NACIONAL: Kako živi nezavisno kazalište?

Nezavisnoj kazališnoj sceni nije dobro, sustavno se gasi. Dio predstava igra se u Zagrebu, a dio na gostovanjima. Njihov broj bitno se smanjio zbog odluke lokalne samouprave da se štedi, između ostalog smanjujući ili sasvim ukidajući kazalište. Lokalna vlast odlučila je da neće trošiti novac za to, a neki su odlučili i zarađivati iznajmljivanjem dvorana. To je porazno. Ne slažu se s tim ni zaposlenici u centrima za kulturu i pučkim učilištima, dugogodišnji i važan dio kazališnog korpusa. To je kao da Rolls-Roycea iznajmljujete za trideset kuna po danu.Jer oni ne mogu prihodovati od najma prostora više od 50-ak tisuća kuna godišnje, kad je riječ o kazalištu. To, kad gledamo njihove budžete, ipak nije tako velik novac.

A to znači ne samo zatvaranje prema kazalištu, nego i prema klasičnoj glazbi. Ne vidim kako bi, primjerice, gudački kvartet platio najam dvorane, putne troškove, honorare i to naplatio od 20-ak ljudi koji će kupiti ulaznice. Znači li to da njih treba ukinuti jer su neprofitabilni? Da ne govorim da je suvremena plesna scena na izmaku snaga. Ti ljudi svaki dan vježbaju za mizeran novac, jedva preživljavaju. Odigraju predstavu pet, maksimalno deset puta i to u Zagrebu, možda na kojem festivalu. Oni ne mogu pomisliti da će gostovati po Hrvatskoj. Tko će kupiti kartu za njihovu predstavu? Znači li to da ćemo i njih ukinuti? Malo će nam ostati kulture ako se budemo rukovodili takvim nebuloznim “tržišnim principom”.

NACIONAL: Što se tiče javnih kazališta, nedavno izvješće Državne revizije pokazalo je da kazalište Komedija duguje pet milijuna kuna, a i druga kazališta također duguju novac. Ti dugovi se ne rješavaju. Kako to komentirate?

To pokazuje da se nikoga ne zanimaju ta kazališta. Politici nije stalo do njih. Dakle, Grad Zagreb ih financira, a kad bih ja bio Grad Zagreb, jednom tjedno dolazio bih u svako od tih kazališta, pratio bih što se dešava, rade li u rokovima, drže li se programa, zašto je minus na računu. Tako bi bilo nemoguće da se taj minus iz godine u godinu generira, jer to onda znači da ja u tom kazalištu koje financiram nisam bio godinama.

Zagreb ima “lanac kazališta”, a ne postoji centralna blagajna! Ne postoji mogućnost da netko dođe, primjerice, na Cvjetni trg i kupi ulaznicu za bilo koje gradsko ili nezavisno kazalište. Kazalište se ne popularizira, nego je prepušteno svakoj kazališnoj kući da se snalazi kako može. To je pogrešno! Kazališta između sebe nisu konkurencija. Dapače, jedna dobra predstava potaknula bi publiku da traži drugu i treću dobru predstavu. Međutim, vi ni u jednom gradskom kazalištu ne možete dobiti informacije o repertoaru drugih kuća. Zašto? Zašto se doživljavaju kao konkurencija, a od istog su „gazde”.

To je grozno. Na Broadwayu dobiješ besplatni program na kojem su navedene sve predstave na repertoarima. A oni su malo žešća konkurencija i malo veći igrači kad je riječ o ulaganju. Ali svejedno imaju svijest o potrebi za zajedništvom. Svi se udružuju da bi se zaštitili od nelojalne konkurencije i dogovorili pravila igre. U našim kazalištima toga nema.

NACIONAL: Kako objašnjavate to da kazališta nemaju promišljenu strategiju?

Problem je u tome što se kultura, pa tako i kazalište, smatra nužnim zlom. Želimo biti na nekoj civilizacijskoj razini, pa onda moramo imati i kulturu. Nažalost, moramo joj dati neki novac pa ćemo i dati, ali po mogućnosti što manje. Ali molimo vas, nemojte nam raditi probleme ili skandale i ostavite nas da se mi veliki igrači bavimo ozbiljnim stvarima. Međutim, nama koji se bavimo kazalištem, ono je jako važno i ne radimo taj posao zbog novca. Vrijeme ide, promjene na bolje se ne događaju i to traje već dvadeset godina. Najavljivala se decentralizacija kulture u Hrvatskoj. Ništa se nije dogodilo.

NACIONAL: Koji su najveći problemi nezavisne kazališne scene?

Nedavno sam na kavu pozvao voditelje nekih nezavisnih kazališta – Teatar Gavran, Exit, Rugantino, Planet Art, Moruzgva – i naravno da smo zaključili da svi imamo iste probleme. Zaključili smo da bi ih trebalo definirati, staviti na papir i poslati Ministarstvu kulture, gradonačelnicima i načelnicima općina. Svjesni smo unaprijed da se ništa neće promijeniti, međutim, smatramo svojom obvezom to napraviti. Ne želimo biti oni koji šute ili se samo ljute, nego želimo pokazati da smo spremni dio svog iskustva, energije i talenta dati na raspolaganje bilo kome tko je za to zainteresiran.

Dakle, ključni problemi su decentralizacija, lokalna samouprava, kriteriji financiranja, kriteriji odabira predstava i nedostatak kontinuiteta kulturnih događanja.

Danas je jako važna forma. Glumci se registriraju pri dolasku i odlasku na posao, vodi se evidencija radnog vremena. Ističe se javna nabava, razni akti, manje-više poštuje se zakon… Samo se zaboravilo ono primarno – predstava na sceni i publika u gledalištu.

NACIONAL: Ali to su glumci, ne bi li se njihova plaća trebala prije svega mjeriti time koliko su imali premijera i izvedbi?

Mjeriti glumcima osmosatno radno vrijeme je neozbiljno! A što mislite, na temeljem čega se glumcima obračunava plaća? Kao i svima, prema redovnoj mjesečnoj satnici. Neka kazališta imaju za to stimulacije, ali plaća se mjeri po satima provedenima u kazalištu.

NACIONAL: Želite reći da glumac mora sjediti u kazalištu bez obzira na to radi li predstavu ili ne?

Formalno on radi osam sati, četrdeset sati tjedno. Forma je iznad sadržaja. Netko ima kartice, netko otisak prsta, pa će uskoro možda uvesti i prepoznavanje preko zjenice oka. Grozno!

NACIONAL: Zašto se to događa?

To pokazuje da se kazalište tretira, koje je vrlo specifična djelatnost, kao bilo koje drugo poduzeće u Hrvatskoj. Ne mislim da je kazalište iznad bilo koga niti to treba biti, ali se razlikuje po specifičnosti svog posla. Kako mjeriti umjetniku radno vrijeme? Za glumca su mjerilo rada probe i, prije svega, predstave.

NACIONAL: Kad pričamo o tome, Komedija je primjer kazališta u kojem pojedini glumci, kako se navodi u izvješću Revizije, nisu tijekom godine dana odigrali ni jednu jedinu izvedbu, a primaju plaću. To je naravno i problem ansambala, ali kako je uopće takvo što moguće?

Ansambli su veliki, teško je doći do uloge, posebno starijim glumcima. Bio sam ljetos u Pragu koji ima više od 80 kazališta. Istina, malo je veći grad od Zagreba, ali ne toliko da bi imao toliko više kazališta. Kod nas se ne otvaraju nova kazališta.

NACIONAL: Slažete li se s tim da su za takve probleme krivi i ravnatelji?

Što da radi glumac? Da da otkaz jer mu je neugodno što ne radi, pa da ode na cestu? On ima obveze prema sebi i svojoj obitelji. Zato i ima sve manje slobodnjaka. Problem je u dugoročnom planiranju ansambala po veličini i generaciji. Puno toga ne funkcionira. Ima kazališta s tradicijom dobre atmosfere u ansamblu, poput ZeKaeM-a. Mladi glumci uče od starijih kolega, preuzimaju radne navike, standarde, “kućni red”. Nisu krivi ansambli, kriva su rukovodstva kazališta i oni koji ih imenuju. Pitanje je da li im je kazalište cilj ili sredstvo. Čini mi se da ovog drugog ima više.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.