Filmska drama “Kao na nebu” istaknutog švedskog autora i redatelja Kaya Pollaka, za Oscara nominirani svjetski kino hit o crkvenom zboru i njegovu “slučajnom” kreativnom direktoru, slavnom dirigentu, dobit će uskoro svoju hrvatsku kazališnu inačicu u predstavi koju u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli premijerno u petak 25. ožujka postavlja redatelj Rene Medvešek.

Pollakov šarmatan, razoružavajuće izravan i iskren film o zboru u malome gradu, njegovu usamljenu i darovitu dirigentu i obnavljajućoj snazi pjevanja, godine 2005. nominiran za nagradu Oscar za najbolji strani film, Medvešek je, kako je rekao u razgovoru za Hinu, izabrao za svoj novi kazališni redateljski projekt privučen s jedne strane njegovom višeslojnom pričom, a s druge raspisanošću glumačke igre koju taj predložak nudi.

“Zainteresiralo me to što to nije u nekom literarnom smislu preambiciozan komad, ali je komunikativan na više razina i može zainteresirati širu populaciju, a istodobno progovara o temama koje su na neki način sofisticirane”, kazao je Medvešek.

Istodobno, taj komad ima velik broj uloga koje su uglavnom cijelo vrijeme na sceni, bez obzira na to koliko tko ima teksta, “a ta me vrsta ansambl igre privlači i ovdje je vrlo lijepo raspisana”, dodao je redatelj, koji potpisuje dramatizaciju zajedno s Dubravkom Mihanovićem, koji je ujedno i dramaturg, dok se predstava igra u prijevodu Lucije Šimičić.

Oslobađajuća snaga pjevanja

U središtu priče je Daniel, međunarodno uspješan dirigent koji se, zasićen i izmoren dugogodišnjim napetostima kakve donosi život vrhunskog glazbenika, vraća u svoje rodno mjesto, u potrazi za mirom i izolacijom. Njih bi vjerojatno i pronašao, no voditelj lokalnog crkvenog zbora zamoli ga za pomoć u radu s pjevačima-amaterima i Daniel prihvati ponudu koja će mu promijeniti život na neočekivan način.

“Jezgru priče čini rad dirigenta s malim crkvenim zborom, odnosi unutar tog zbora i sve ono što ih povezuje međusobno i s drugim ljudima te unutar zajednice”, kazao je Medvešek.

“Radeći sa zborom na glasu, Daniel zapravo radi na osobama, na njihovoj oslobođenosti, njihovim tijelima, tehnici, i stvara jednu novu zajednicu koja uči razgovarati, nadilaziti granice i zidove koji su oduvijek u njoj postavljeni i koji određuju nečiji status unutar društva”, dodao je.

Pjevanju predrasude i nesklad štete, a dirigent ih, u potrazi za zajedništvom, “zajedničkim glasom zbora”, zbližava i dovodi u situaciju da oni počnu glasno izgovarati svoje probleme, uspravljati se, zalagati za neka svoja prava unutar zajednice.

U tome smislu, ta predstava korespondira s bilo kojim prostorom i vremenom, ona je univerzalna, jer “predstava je malo mjesto, ali sve su to likovi na granici nekih tipova, na granici prepoznatljivih problema, frustracija koje svakodnevno srećemo bilo u vlastitom životu, medijima, ili u neuklopljenosti, krivim predodžbama o tome što bi glazba trebala biti i slično”.

“Kao redatelja me u cijeloj priči zanimalo da ona bude iskrena u glumačkom izričaju, da bude doista dramska, da ne bježi u karaktere, distance od likova, nego da situacije koje stvaramo doista predstavljaju zametke i sukobe u razvijenijim fazama, da ona bude emotivna”, napomenuo je Medvešek, kojemu je to druga suradnja s Gavellom, gdje je 2009. režirao predstavu “Život je san” Pedra Calderona.

Angažirana priča koja propituje vjeru, predrasude i traume

Scenarij predstave temelji se na izvornom scenariju filma autorski adaptiranome za kazalište, promjena koja je u ovome slučaju bila vrlo zahtjevna, osobito kad je riječ o mjestu radnje, jer u filmu ima puno eksterijera, istaknuo je redatelj.

“Priča je prepoznatljiva ali ima nekih zahvata i promjena redoslijeda koje bitno mijenjaju kazališni predložak u odnosu na filmski. Svojom smo adaptacijom pokušali iskoristiti ono što je možda najveća prednost kazališnog medija, a to je da se ‘razgovor o glasu’ može konkretno i materijalno voditi u vremenu i prostoru u kojem se sa publikom susrećemo”, pojasnio je, jer “dok film može samo prepričavati istraživanje glasa, mi to možemo činiti zajedno s publikom”.

Na jednoj razini topla priča o zajedništvu i stvaranju homogene skupine iz naoko posve raznorodnih i nepovezivih jedinki – među njima su i žrtva obiteljskog nasilja, mladić s posebnim potrebama, seksualno frustrirana pastorova supruga, korpulentni usamljenik, djevojka kojoj predbacuju promiskuitet – predstava se istodobno dotiče pitanja što bi vjera trebala biti.

“Župnik određuje tko će biti zborovođa i kada on to više neće biti; privrženost i podobnost o kojoj on vodi računa vrlo je važna i ta je razina priče jednako sadržana kao i ona koja se bavi promišljanjem o tome što glazba doista jest i na koji način ona ljude oslobađa ili postaje indikator njihove slobode”, pojasnio je Medvešek.

Sve to skupa podvučeno je i dirigentovom osobnom ljubavnom pričom, “bitnom utoliko što je Daniel umjetnik svjetskog glasa koji smisao svojeg života u potpunosti pronalazi u glazbi, a taj je smisao za njega zapravo neka vrsta bijega od činjenice da je u dubini svoje duše asocijalan, i da je emotivno nestabilan jer je proživio nesretno djetinjstvo kao čudo od djeteta u malome mjestu u kojemu je odrastao i u koje se sada vratio”.

“On sve to kompenzira glazbenom perfekcijom ali neprekidno nailazi na frustracije, jer zapravo ono što glazbom želi dobiti, može dobiti tek u neposrednom odnosu sa svojim suradnicima”, pojasnio je Medvešek.

Daniela igra Ozren Grabarić, a župnika Stiga Darko Milas. Glumački ansambl još čine Martina Čvek, Slavica Knežević, Sven Šestak, Siniša Ružić, Dijana Vidušin, Hrvoje Klobučar, Ana Kvrgić, Igor Kovač, Nenad Cvetko, Antonija Stanišić Šperanda i Nikola Baće.

Suradnja sa zborovima

Predstava od oko 2,5 sata počinje scenom u kojoj je “sabijena Danielova pretpriča u nekoj vrsti košmara” kroz koji on prolazi u vrijeme živčanog sloma, a sve je “vrlo sretno dramaturški isprepleteno u nekoj vrsti melodramatskog, blago predvidivog obrasca na čijem se kraju sve glavne silnice isprepliću i zatvaraju nekom vrstom transcendencije”, rekao je Medvešek.

Pjevanje predstavlja važan dio predstave, a njezina je posebnost sudjelovanje članova Zbora skandinavista “Lucia”, koji čine studenti skandinavskih jezika, te članova Komornog zbora Muzičke akademije i zbora Odak, koji će se pridruživati u pjevanju glumcima na sceni, dok je od instrumenata na sceni čitavo vrijeme pijanino na kojemu svira Grabarić.

Zbor vodi Matija Antolić, koji je dijelom skladao glazbu, koja također uključuje crkvene pjesme, jednu pjesmu iz filma i druge skladbe, dok se scenografski i kostimografski nastojalo biti “u blagoj naznaci ruralne, ne pretjerano urbane sredine”, a sve je “u funkciji priče”.

Scenografkinja je Tanja Lacko, kostimografkinja Hana Letica, koreograf Pravdan Devlahović, a oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.

Komentiraj


FOTO:Goran Jakus/PIXSELL
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.