Remetinec Inn; Sanader ga nije volio

Gospođi Kosor vjerojatno je pozlilo od izjava odvjetnice Sloković. RADILA JE NAJBOLJE STVARI ZA DRŽAVU da bi je sad slobodno, pred milijunima, okrivljavali zbog procesa Sanaderu i proglašavali svoj ležerni bezobrazluk demokracijom. Odvjetnica Sloković svojim glumatanjem prevršila je svaku mjeru društveno-profesionalne tolerancije i ostavila iza sebe moćan okus neukusa

Nije u Hrvatskoj danas lako biti policajac, radilo se o stražaru, inspektoru ili zapovjedniku borbene skupine na nogometnom stadionu. Što da radi pošteni čuvar zabranjene zone, na primjer, kad mu na rampu neočekivano bane skupina uglednih turista koji mu sutra – ironijom sudbine – mogu krojiti egzistenciju? Primijenit će sredstva odvraćanja, nema sumnje, iako s malim grčem u organizmu. Ministar Ranko Ostojić – koji umije biti duhovit – nazvao je “turistima” HDZ-ovu visoku grupu za provokacije koja je zadnjih dana stigla na Prevlaku, tražeći povod za sukob s organima vlasti. Tomislav Karamarko sa suradnicima nije, međutim, uspio probiti zabranjenu zonu u kojoj se grade nastambe za policajce.

TIME JE PROPALA NJEGOVA romantična vizija o doživljaju zalaska sunca iz perspektive najspornijeg hrvatskog rta, u društvu s Milijanom Brkićem i politbiroom, kao i prigodna fotografija za partijski arhiv i osobni spomenar. Za tu propast doživljaja krajolika u HDZ-u okrivio je Milanovića i Vladu i pokušao mobilizirati naciju oko pitanja pristupa gradilištu. Nitko se nije odazvao apelima, na njegovu nesreću. Vapio je i za tim da u stvar uključi Hrvatsko novinarsko društvo, no uspio je ishoditi samo javno upozorenje HND-a novinarima da ne nasjedaju partijsko-političkim provokacijama. Kolektivno promatranje zalaska sunca s Prevlake HDZ će moći organizirati kad završe radovi, ili kad osvoji vlast, ako je osvoji. Uzme li se u obzir da je Karamarkov duhovni vođa Franjo Tuđman namjeravao Prevlaku prepustiti Slobodanu Miloševiću, prava je historijska sreća za HDZ što je prilika za kolektivni morski izlet i dalje ostala u igri.

Nakon hiberniranja šatoraša gospodin Karamarko posegnuo je, dakle, za revolucionarnom alternativom, kod koje je jedan, veći polip obuhvatio prohadezeovski nastavnički sindikat, a drugi, usputni, Prevlaku kao izmišljeno područje za stimuliranje specijalnih domovinskih ćelija u odnosu HDZ-nacija. U svakom slučaju, nemoguće je ozbiljnije raščlanjivati predizbornu kampanju HDZ-a. Već i sama primjena riječi “kampanja” na sve ono što izvode, predstavlja vic. Prije se tu radi o nekakvom putujućem političkom zabavištu ili lunaparku posebnoga tipa čiji zaposlenici hodaju naokolo u prigodnim gerilskim kostimima, otresaju se na sve i svakoga, u mašti mlataraju puškama, pozivaju na “novi domovinski rat” i na razne bizarne načine izvode svoje zadane uloge, napisane u stožeru za agitprop.

Tko je kriv za opisani duhovni položaj HDZ-a u društvu? Nesumnjivo Jadranka Kosor koja je pokretanjem stvarne borbe protiv korupcije svima otvorila ventil za blaćenje HDZ-a i dovela ga na kraju tu gdje sad jest. Tako tvrdi Sanaderova odvjetnica Sloković, kojoj televizije pružaju priliku da Ivu Sanadera proglašava za anđela, a za vragove one koji su se pobunili protiv njegove muteži, pljačke, kulture bezakonja, silne grabežljivosti. Krajnje je neobično slušati nekoga tko radi u sferi zakona, pa makar i kao Sanaderov odvjetnik, da govori na taj način.

SAMOJ GOSPOĐI KOSOR, koja se egzaltirano javila u tv emisiju da bi opovrgla logiku kojom advokati po njoj udaraju, vjerojatno je pozlilo od izjava odvjetnice Sloković. Radila je najbolje stvari za državu da bi je sad slobodno, pred milijunima, okrivljavali zbog procesa Sanaderu i proglašavali svoj ležerni bezobrazluk demokracijom. Hrvatski teatar apsurda pokazuje se na djelu. Odvjetnički posao podrazumijeva do određene mjere žrtvovanje svoga identiteta na kamenu utilitarnosti, pa i poistovjećivanje advokatskih s kriminalčevim interesima, no odvjetnica Sloković, sa svojim glumatanjem, prevršila je na tom planu svaku mjeru društveno-profesionalne tolerancije i ostavila iza sebe moćan okus neukusa.

Netko je u javnim raspravama o slučaju Sanader primijetio da s ukidanjem njegove presude, vraćanjem procesa na početak, u Hrvatskoj oficijelno prestaje borba protiv korupcije, i vjerojatno je bio u pravu, barem zasad. Pozitivne institucije poput DORH-a i USKOK-a nemoćne su u odnosu prema sudskom sustavu koji je njihove akcije na nizu primjera razorio nemilosrdno. I što će sad u takvoj klimi – koja ga možda malo-pomalo abolira – poduzeti taj naizgled pitomi gospodin Sanader? Zadužio je HDZ na razne načine, doslovno i figurativno. Uvalio je stranku u teške financijske afere i pri tom joj – paradoksalno – dao određenu relevantnost na demokratskoj sceni. Njegova politika detuđmanizacije bila je u idejnoj sferi najbolje što se HDZ-u moglo dogoditi.

ISKORISTIO JE JEDAN LAŽNI NACIONALNI MIT da se probije na visoki položaj i potom je počeo provoditi sanaciju umova koji su s tim mitom bili zadojeni. Za aktualno vodstvo HDZ-a to je najgori dio Sanaderove ostavštine. Klan Tuđmanovih, zajedno s Karamarkom, ne može ga vidjeti, a kako oni dišu, tako diše i ostatak hrvatske desnice. Neprijatelj mu je i Jadranka Kosor, za čijeg je premijerskog mandata završio u pritvoru. Vole ga samo hiperlojalni penzioneri – Bebić, Rošin itd. – od kojih velike vajde nema. Eventualni dolazak Karamarka na vlast Sanaderu bi mogao biti od sudske pomoći u segmentu u kojem se njegovo poništenje presude odražava na HDZ. Karamarku je stalo do toga da se HDZ izvuče iz registra zločinačkih organizacija i vršit će pritiske u tom smjeru, pa makar od njih profitirao i Sanader, u položaju kolateralnoga dobitnika. Za Milanovića, Sanader je manje-više nevažan. HDZ je preko svoga bivšega vođe razobličen kao kriminalna organizacija, čime je zadovoljen glavni politički interes SDP-a. Sa zadnjom presudom razobličeno je i sudstvo kao rasadište hadezeovskih sentimenata i SDP-u preostaje da u miru prati daljnji razvoj hrvatske pravne države. Slabo se bavio tim fenomenom i nema pravo žaliti se na političku korumpiranost sudova.

Komentiraj


PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.