Rat i mir u Ukrajini

Washington Mail

Nevoljkost Zapada da naoruža zemlje odlučne da se obrane jalov je pristup, kako se pokazalo u BiH i Hrvatskoj prije 20-ak godina.

Bez obzira na prekide vatre i mirovne sporazume, Ukrajina je na raskrižju između još šireg rata i zamrznutog konflikta koji će podijeliti tu zemlju i koristiti Rusiji. Konfrontacija koja je u tijeku, bila ona vruća ili hladna, također će podijeliti Zapad s obzirom na to kako se odnositi i prema Ukrajini i Rusiji. Moskva je sukob u Ukrajini strukturirala tako da oslabi svog susjeda i spriječi njegovu integraciju u NATO i u EU. Pristupom “podijeli pa vladaj” anektirala je Krim, potiče separatistički rat u Donbasu i forsira “federalizaciju” po uzoru na moldavski ili bosanskohercegovački model razdora, koji bi zamrznuo stanje i učinio ga trajno podložnim pritiscima Moskve.

borbe u istočnoj Ukrajini rasplamsavaju se kad vladine snage i pobunjenici naoružani od Moskve, pojačani ruskim trupama, nastoje steći prednost uoči mirovnih pregovora. Kao i lani u kolovozu, obnovljeno nasilje i smrt mnogih desetaka civila podsjetili su lidere EU da potaknu novo primirje. Obrazac je jasan: opunomoćeni separatisti sudjeluju u novoj otimačini teritorija, Moskva poziva na razgovore o miru, a zapadni lideri podliježu ucjeni da izbjegnu daljnje krvoproliće.

Najnovija Putinova mirovna ofenziva u Minsku uhvatila je u zamku njemačku kancelarku Merkel i francuskog predsjednika Hollandea u njihovim naporima da osiguraju trajan prekid vatre. Berlin i Pariz, čini se, voljni su ukrajinskim teritorijem umiriti Moskvu. Taj kratkovidan pristup nagrađuje vojnu agresiju, potkopava ukrajinsku državnost i obezvređuje fundamentalna načela Unije. Malo je lidera iz EU voljno, osim ograničenim ekonomskim sankcijama, odvratiti Putina od htijenja da Ukrajini izvadi utrobu. I Hollande i Merkel protive se vojnoj pomoći za Ukrajinu i malo nude da obeshrabre daljnje ofenzive Kremlja maskirane samoodređenjem secesionističkih pokrajina.

Istodobno je Obama u SAD-u pod sve jačim pritiskom da Ukrajina dobije djelotvorno defenzivno oružje. Što rat dulje traje, bit će teže održati suglasnost u EU i transatlantsko savezništvo u odnosu prema Ukrajini i Rusiji, a Putin računa na razbijanje jedinstva Zapada kako bi dao novu energiju svom neoimperijalnom programu.

Stiješnjen između rata i nesnalaženja Zapada, ukrajinski predsjednik Porošenko upozoravao je da bi situacija mogla izmaknuti kontroli ne budu li se strane u sukobu pridržavale prekida vatre. Kijev se priprema za intenzivniji i ekstenzivniji konflikt. I očajnički mu treba više djelotvornog oružja, uključujući protutenkovsku raketnu tehniku, bespilotne avione, sofisticirane radare i pouzdanu komunikacijsku opremu, da se obrani od ruske invazije. Nevoljkost Zapada da naoruža zemlje odlučne da zaštite svoju neovisnost i teritorijalni integritet pokazat će se jalovim, kao i u tragičnom slučaju BiH i Hrvatske prije 20-ak godina.

U objema državama u nastajanju brojni prekidi vatre bili su aranžirani tako da prevare Zapad, dok su srpske snage pod patronatom Beograda nastavljale otimati teritorij i protjerivati druge etničke skupine. Kad se Milošević upustio u stvaranje “Velike Srbije” prekrajajući Jugoslaviju koja je doživljavala slom i podržavajući opunomoćene separatiste, Zapad je nametnuo embargo na oružje svim postjugoslavenskim republikama, argumentirajući da će manje oružja značiti i manje borbi. Ali učinak tog embarga dokazao je upravo suprotno. Dok su Beograd i srpski separatisti već imali teškog naoružanja napretek, naslijeđenog od JNA, državama koje su upravo nastajale bila su uskraćena djelotvorna sredstva za samoobranu. Posljedice su bile užasne: Miloševićevi opunomoćenici poubijali su i protjerali desetke tisuća civila provodeći politiku kamufliranu kao “etničko čišćenje”. Zapravo je embargo na oružje rasplamsao i produžio oružani sukob, pospješio genocid, a nakon dugog odgađanja uvukao NATO u krizu povezanu sa zračnim udarima, a potom i s operacijom održavanja mira. Uistinu, disfunkcionalnost Bosne i Hercegovine na temelju Daytonskog sporazuma izravna je posljedica vojne slabosti na početku jugoslavenskih sukoba.

Nemoć ukrajinske vlade da se potpuno odupre pobuni sponzoriranoj iz Kremlja ohrabrit će daljnja teritorijalna posezanja Moskve i njenih lokalnih opunomoćenika. To će povećati broj civilnih žrtava, koje se već procjenjuju u tisućama, prisiliti daljnje desetke tisuća ljudi da pobjegnu iz svojih domova, razoriti još više infrastrukture te zemlje, nanijeti dodatnu štetu već ionako opasno ugroženoj privredi i potkopati reformističku prozapadnu vladu koju su Washington i Bruxelles u cijelosti podržali. Osnova državnosti, reforme i ekonomskog razvoja jesu nacionalna sigurnost i socijalna stabilnost. Bez djelotvorne samoobrane od secesionizma generiranog iz inozemstva i od otvorene invazije neka zemlja ne može izgraditi i konsolidirati svoje demokratske institucije, provoditi duboke strukturne reforme, modernizirati svoje gospodarstvo ili privući prijeko potrebne inozemne investicije.

Postoji i šira strateška posljedica onemogućavanja Kijeva da u cijelosti obrani svoju nacionalnu neovisnost. Ono šalje dvije mučne poruke široj regiji. Prvo, druge ranjive države duž granica Rusije zabrinut će se hoće li i one ostati prepuštene sebi u suočavanju s agresivnom Moskvom koja krši njihov suverenitet i povređuje teritorij. I drugo, to signalizira Putinu da Zapadu nedostaje jedinstva i snage volje te da Kremlj može posegnuti i za drugim potencijalnim dobicima poput dijelova triju susjednih baltičkih država bez straha od kažnjavanja vojnim posljedicama.

K tomu, mora se razmotriti presudni element u toj strateškoj jednadžbi. Dok ukrajinske žrtve može podnijeti nacija odlučna da se odupre ofenzivama Moskve, sve veći gubici među pobunjenicima, od kojih su mnogi ruski državljani, kao i među unovačenim vojnicima iz Rusije, potaknut će Kremlj da demantira svoju izravnu umiješanost u sukob.

Rat u Ukrajini postajat će sve nepopularniji među stanovništvom Rusije, koje se već suočava sa snižavanjem životnog standarda zbog ekonomske inkompetentnosti Moskve. Krvavi nos zbog ruskog Miloševića u Ukrajini mogao bi pomoći da se ruski narod ohrabri da nađe rješenje bez Putina kad taj narod shvati da Putinova politika vodi njegovu zemlju u propast. Na kraju krajeva, Putina će zaustaviti ili smijeniti građani Rusije, ali Ukrajina i Zapad mogu pomoći da se ubrza taj revolucionarni zamah.

Komentiraj