Bunker iz Hladnog rata, pljačka, pronalaženje nestale osobe, rješavanje ubojstava, horor i susreti s nadnaravnim bićima, zadaci su koje u sat vremena mora riješiti tim do pet osoba, u avanturističkoj igri RoomEscape. U Hrvatskoj je prva soba otvorena 2014., a danas ih je jedanaest

Šaljemo vas u doba Hladnog rata, godina je 1958., izgubljena je atomska bomba, a pronašao ju je jedan loš čovjek, mr. Pig, on je baš prava svinja. Sad zamislite kako nas ljudi bijelo gledaju prije nego što za njima zatvorimo vrata”, govori Goran Matošina koji je sa suprugom Renatom 2014. u zagrebačkoj Ulici kneza Mislava otvorio prvi RoomEscape u Hrvatskoj.

RoomEscape je, kako ga opisuje Wikipedija, vrsta avanturističke igre u kojoj su ljudi zajedno zaključani u prostoriju i moraju pronaći tragove, rješavati zagonetke, slagalice i druge zadatke kako bi u zadanom vremenu izišli iz sobe.

Igra je inspirirana računalnim igrama “escape the room” i dok Wikipedija tvrdi da je prva otvorena u Silicijskoj dolini 2006., Scott Nicholson, američki profesor dizajna i razvoja igara, tvrdi da je prva soba nastala u japanskom Kyotu. Prema njegovu istraživanju, RoomEscape se počeo ubrzano širiti tijekom 2012. i 2013., najprije u Aziji, a zatim po Europi gdje prednjači Mađarska, a potom preko Australije do Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Nicholson je objavio i prvo svjetsko istraživanje RoomEscapea, u kojem je između 175 soba isprobao i onu zagrebačku Renate i Gorana Matošine.

“Igrao je bunker i bio iskreno oduševljen igrom. Rekao nam je da smo među top RoomEscapeovima na svjetskoj razini”, pohvalio se ovaj bračni par. Za RoomEscape prvi put su čuli u Novom Sadu, kamo su s prijateljima otputovali da bi proslavili godišnjicu braka. “Bilo je to u vrijeme onih strašnih poplava i danima je lijevala kiša. Po cijele dane nismo imali što raditi pa nam je prijateljica iz Subotice preporučila da odemo u RoomEscape. Rekla nam je da ona nije igrala, ali da njezini prijatelji koji su bili, već danima ne prestaju govoriti o tome”, priča Renata Matošina. Igrali su bunker, a ta je igra, s kojom su krenuli u svoj poslovni pothvat, i danas najpopularnija od tri sobe, koliko su ih dosad postavili.

POSTAVITI SOBU ZAHTIJEVA UMIJEĆE. Tragovi trebaju biti jasni, ali ne i očigledni, rješenja binarna, tako da odgovor na svako pitanje može biti isključivo da ili ne, nikako možda. Sve u sobi mora pratiti priču, pa ako se ona događa u doba Hladnog rata, tada se u bunkeru nalaze svi predmeti iz tog doba. Scenarij je dinamičan, zadaci postaju sve teži, vremena je sve manje, sve prati i odgovarajuća zvučna kulisa i u ekipi u kojoj može biti najviše pet, a najmanje dvoje ljudi, svi iz sobe izlaze pod snažnim dojmom, puni utisaka.

“Kao najbolje mjerilo uzimam svog punca koji inače, osim pecanja, ne voli baš slobodne aktivnosti. Došao je kad smo tek otvorili i najprije nije htio igrati jer mu je to bilo bez veze. Ali skupila se obitelj i na kraju su ga nagovorili da uđe. Tada smo još imali banku, sobu u kojoj se igra u mraku i svaki igrač dobije svoju lampicu. Punac je prvih 20 minuta sjedio pa kad mu je to dosadilo, počeo je svijetliti uokolo lampicom i tako naletio na detalj koji mu je izgledao kao trag. Do kraja igre trčao je po cijeloj sobi i vrlo aktivno sudjelovao”, smije se Goran Matošina.

  • JEDINI AUTORSKI ROOMESCAPE u Hrvatskoj je ‘Labirintanje’, projekt grupe mladih znanstvenika koji od igrača traži i poznavanje kemije, matematike i fizike

BRAČNI PAR JE VEĆ NAKON PRVE IGRE U Novom Sadu bio odlučan u tome da će otvoriti RoomEscape u Zagrebu. Prošlo je, međutim, neko vrijeme a da ništa po tom pitanju nisu poduzimali. Oboje su imali stabilne poslove s pristojnim primanjima i činilo se da će projekt ostati samo fantazija dvoje zaljubljenika u logičke igre i zagonetke. “Jednog dana vratio sam se s puta i zatekao Renatu pred računalom. Izgledala je kao da cijelu noć nije spavala. Pogledala me i rekla: ti si možda odustao od otvaranja RoomEscapea, ali ja nisam. Tu je pala odluka. Nazvao sam, raspitao se za franšizu i kad smo čuli koliko to sve košta, Renata se počela premišljati, ali za to je bilo kasno”, govori Goran Matošina za Nacional. “Imala sam sjajan posao, a onda smo se spremali uložiti svu svoju ušteđevinu u nešto što smo ljudima teško mogli uopće objasniti. Prijatelji, roditelji i rodbina, svi su bili jako skeptični, čak i oni kojima se ideja načelno svidjela jer prvo pitanje s kojim bi nas dočekali bilo je – vi se mislite baviti poduzetništvom ovdje, u Hrvatskoj?!”, naglasila je Renata Matošina. Najčudnije je bilo roditeljima koji su, kao i obično, najviše zabrinuti kad su u pitanju stvari poput zaposlenja i sigurne financijske budućnosti djece.

Roditelji svih zaposlenika ove mlade firme već su navratili pogledati gdje im to djeca rade jer im je teško shvatiti kakav je to posao. S ulice se vide samo crna vrata oblijepljena žutom trakom, kakva obično služi za označavanje opasnosti. Čim se vrata otvore, stepenice se spuštaju u suteren, a jedini prozori u prostranom stanu su oni što iz sobe s recepcijom gledaju u mali vrt s dvorišne strane zgrade. Tu pred velikim ekranom računala sjedi Ivana Blažetić – GameMaster. GameMaster je osoba koja ekipu uvodi u igru, prati ih i ako zapne, mogu je zvati u pomoć.

BITI DOBAR GAMEMASTER slično je izazovu kako biti dobar učitelj ili korporativni trener, a možemo citirati Scotta Nicholsona: “Najbolji učitelji dopuštaju svojim učenicima da se uključe u rješavanje problema, da istražuju, uče i interveniraju samo onda kada je učeniku potrebno pomoći.”

GameMaster mora znati kad je pravo vrijeme da se uključi u igru i kako igračima pomoći da se što bolje užive u igru.

“O ekipi ovisi kako ćete je uvesti u igru. Ako vidite da su ljudi došli s nekim tko ih je nagovorio da dođu, da ne znaju što tu rade i radije bi bili negdje drugdje, onda ne forsirate priču. Za neke, upravo suprotno, izmišljate nova pravila, kao za dečke koji su došli da bi proslavili rođendan s prijateljem. Odmah se vidjelo da žele nešto urnebesno zabavno pa kad su me pitali moraju li plesati svaki put kad traže pomoć, pomislila sam – a zašto ne? Tako su oni plesali i kidali se od smijeha, a najsmješnije je bilo kad sam im nakon izlaska iz sobe rekla da uopće nisu trebali plesati”, smije se Ivana Blažetić koju smo prekinuli u poslu obrade fotografija. Nakon što izađu iz sobe i dojmovi im se malo slegnu, timovi poziraju za fotografije. Iskustvo iz sobe uglavnom je toliko snažno da je igračima nakon igre potrebno neko vrijeme da se priberu i vrate u stvarnost. Iz sobe izlaze još uvijek pod adrenalinom, žele komentirati svaki potez, svakog igrača, postavljaju mnoga pitanja. “Zapravo je uobičajeno komentirati s igračima tijek igre i pomoći im da se priberu prije poziranja za fotografiju koju će dobiti za uspomenu”, rekla je Ivana Blažetić.

SUPRUŽNICI MATOŠINA KAŽU da im je to i najdraži dio posla u koji su se upustili, ta transformacija od sumnjičavih posjetitelja do vatrenih igrača, koja se desi u samo sat vremena koliko provedu u sobi.

Što se točno događa u sobi mora, naravno, ostati misterij o kojem nam ekipa RoomEscapea ne otkriva previše. Načelno je riječ o tome da je rješenje jedne slagalice trag prema sljedećem otkriću koje može biti šifra za lokot, ili početni dio nove slagalice, ili djelić glavne, ili može biti tu da zavara trag. Igra započinje pretraživanjem sobe, skupljanjem tragova i otkrivanjem što koji od njih predstavlja. RoomEscape zahtijeva timski rad, komunikaciju, delegiranje zadataka i kritičko razmišljanje, uočavanje detalja i takozvano razmišljanje izvan kutije. Te su igre pristupačne svakoj životnoj dobi pa je najmlađa igračica RoomEscapea u Zagrebu bila beba od šest mjeseci koju su doveli roditelji. Dolaze djeca iz škola i vrtića te zaposlenici raznih tvrtki, a team building RoomEscape je osobito popularan u IT sektoru. “To su timovi od petero ljudi koji rade zajedno i misle da se poznaju, ali možda nisu svjesni kvaliteta svojih kolega. Osobe iznenade jedne druge i to iskustvo ih povezuje. Ljudi u sobi su pod velikim stresom i svatko reagira drugačije. Jedni se odmah predaju, drugi su izuzetno uporni, treći će za neuspjeh uvijek prozivati druge, neki će biti izabrani ili će se nametnuti kao vođe timova. Imali smo nekoliko pokušaja da poslodavci nadgledaju igru s nama, jedna tvrtka čak je birala voditelja prodaje na temelju RoomEscapea i zaposlili su jednu osobu, ali na kraju smo odustali od takvih angažmana. Ne želimo da se ljudi koji igraju naše sobe osjećaju loše i da ih nadređeni nadgledaju. Draže nam je da se opuste i dobro zabave”, kaže Renata Matošina pa najavljuje da tim upravo radi na autorskoj sobi koju bi ponudio franšizi.

Trenutno je u Hrvatskoj 11 RoomEscape soba. Za sada postoje u Zagrebu, gdje ih je najviše, a otvorene su i u Osijeku i Splitu. Uskoro bi se mogle otvoriti i nove, u Zadru i Dubrovniku. Dubrovnik je, kako doznajemo, prvo namjeravao otvoriti sobu inspiriranu HBO-ovom serijom “Igre prijestolja” koja se snimala u tom gradu, ali otvorilo se pitanje autorskih prava pa ekipa sada radi na tome da osmisli srednjovjekovnu sobu.

  • POSTAVLJANJE SOBE zahtijeva umijeće. Tragovi trebaju biti jasni, rješenja binarna, tako da odgovor može biti samo da ili ne. RoomEscape zahtijeva timski rad, komunikaciju, kritičko razmišljanje

ISTRAŽIVANJE KOJE JE ZA PROŠLU GODINU objavio Nicholson otkriva da su za igranje najpopularnije sobe u kojima ekipa treba obaviti pljačku, pronalaženje nestale osobe na drugom je mjestu, na trećem rješavanje ubojstava, a horor i susreti s nadnaravnim bićima sljedeći su omiljeni scenarij. Žene su najviše sklone igrama u kojima treba spasiti drugu osobu ili životinju, dok muškarci, čak 40 posto ispitanih, najviše vole vojne operacije.

Svi osim jednog RoomEscapea u Hrvatskoj rade prema franšizi koju su prilagodili lokalnom tržištu, uredili vlastite sobe, ponekad su dodali kakav zadatak, ali su zadržali scenarij i dinamiku igre. “Labirintanje” je jedini autorski RoomEscape u Hrvatskoj i projekt je grupe mladih znanstvenika. Njihova soba “Tajne ludog znanstvenika” sigurno je i među najtežima jer od igrača traži i poznavanje osnova kemije, matematike i fizike.

U toj igri nema adrenalinskih specijalnih efekata poput zombija koji razvaljuju vrata laboratorija u kojem ekipa traga za serumom koji će spasiti svijet. “Tajna ludog znanstvenika” soba je koja traži kompletan tim i zahtijeva da igrač upotrijebi sva svoja znanja i umijeća. Za svakog ponešto način je na koji ta igra funkcionira i u svijetu. Postoji široki raspon igara, od maksimalno zahtjevnih do uzbudljivih igara s lakšim zadacima. Postoje i vjerni sljedbenici pa nam bračni par Matošina priča o dvoje Koreanaca koji su odigrali sve njihove sobe i molili ih da im svakako jave kad otvore novu jer je žele igrati. Jedan igrač, inače iz Omana, kod kuće je toliko pričao o svojem iskustvu s RoomEscapeom u Zagrebu da je koji mjesec kasnije igru došla isprobati i njegova sestrična. Strani turisti inače su česti gosti, a “zaraza” RoomEscapeom širi se posljednjih godinu dana i među domaćom publikom.

“TKO BI REKAO DA ĆE KORIŠTENJE MOZGA postati popularno”, komentirala je trend Renata Matošina. Za ekipu od petero ljudi igra nije puno skuplja od kino ulaznice – cijena za igru je 350 kuna. Svaka soba igra se samo jedanput jer se zagonetke i tragovi ne mijenjaju i ponovni ulazak u sobu ne bi bio jednako izazovan, pa prema tome ni uzbudljiv. Svaki igrač jako dobro zapamti svaki trag s kojim se susreo u igri. Upravo takav, aktivni angažman u istraživanju i otkrivanju oblikuje znanje koje se stječe iskustvom i prema tome lakše i brže usvaja. Američki profesor igara Scott Nicholson stoga vidi potencijal RoomEscapea i u školskoj nastavi, uveo bi ga i u muzeje, a sam naziv RoomEscape smatra prilično ograničavajućim za razvoj igre i njezinu mogućnost široke primjene, razvoja različitih scenarija i ciljeva.

Hoće li popularnost RoomEscapea nastaviti rasti jednakom brzinom, ovisit će prije svega o kvaliteti soba i razvoju scenarija, ali trenutno je u cijelom svijetu vrlo popularan obrnuti trend, u kojem se igra s računala smješta u stvarni prostor i živu interakciju s drugim igračima u timu. Prepričati što se u sobi događalo, teško je čak i onima koji su u igri sudjelovali, a ljubitelji mozgalica mogu, ako već nisu, potražiti i njenu računalnu verziju. Izbor je velik i šarolik, ali to virtualno iskustvo nije ni izbliza uzbudljivo kao igra u prostoriji.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Tiskanim novinarstvom bavi se posljednjih 20 godina od gradske rubrike Večernjeg lista do Nacionala u kojem je pisala od 2000. do 2008. s kraćim izletima u estradno novinarstvo i modu. Stalni suradnik strukovnog glasila Hrvatskog novinarskog društva Novinar i alumni Balkanske istraživačke novinarske mreže od 2013. Područje interesa ostalo je široko, ali se u posljednje vrijeme fokusiralo se na medije i medijske politike, civilno društvo i građanske inicijative.