“Vladimir Putin poslao je američke trupe u borbu u Siriji”, nije rečenica koju je izgovorio predstojnik ureda za medije Bijele kuće Josh Earnest kada je novinarima objašnjavao odluku o slanju do 50-ak pripadnika specijalnih snaga u tu zemlju, ali to je zapravo tako, ocjenjuje Foreign Policy.

FP ističe da se SAD, da nije bilo  ruske intervencije u Siriji, ne bi osjećao primoranim u toj napaćenoj zemlji konačno dati veću potporu kako protivnicima Islamske države (IS) tako i Assadovog režima.

“A kako to znamo? Posljednje tri godina nam to govore, eto, tako znamo”, tvrdi novinar David Rothkopf i podsjeća da posljednje tri godine predsjednikovi savjetnici za nacionalnu sigurnost nisu uspjeli uvjeriti Baracka Obamu da poduzme odlučnije korake u Siriji koja sve više propada i raspada se, što je ne samo potaknulo rađanje najopasnijih ekstremista već i rijeke izbjeglica i migranata usmjerilo put Europe i susjednih bliskoistočnih zemalja.

 

  • “Putin, očito, ima veći utjecaj u Ovalnom uredu od Hillary Clinton, Boba Gatesa, Leona Panette, Davida Petraeusa i ostalih čiji su savjeti prošli nezapaženo”, smatra Rothkopf, tvrdeći da je Putinova odlučnost da se angažira u Siriji promijenila ravnotežu moći u toj zemlji. To je nesumnjivo osnažilo režim Bashara al-Assada i poslalo poruku njegovim protivnicima da će se prvenstveno oni naći na meti žestokih ruskih zračnih udara umjesto IS-a, kojeg SAD i njegovi saveznici na terenu žele poraziti, dodaje novinar.

 

“Rusi su se deklarativno izjasnili protivnicima IS-a, ali obrazac njihovih zračnih udara pokazuje da im je primarni cilj zaštititi svojeg čovjeka u Damasku”, piše novinar. On upozorava da mnogi u Washingtonu ne razumiju Putinove dugoročne motive u Siriji jer ne vide da mu nije u cilju preobraziti zemlju ili učiniti nešto što bi ruski angažman učinilo opasnom “baruštinom” iz čijeg bi se gliba bilo teško izvući te bi mu to samo škodilo.

“On jednostavno želi biti siguran da mu je režim u Damasku prihvatljiv. To znači ostaviti Assada na vlasti ili se uključiti na dovoljno dugi rok da bi mogao odlučivati o njegovom nasljedniku. I to je sve”, ocjenjuje se u članku i ističe da Putinu pogoduje što se iz te zemlje izbjeglice slijevaju prema Europi i što zbog toga jačaju nacionalističke skupine i slabi potpora Europskoj uniji.

“U stvari, bila bi to pobjednička kombinacija za Ruskog Tarzana”, tvrdi Rothkopf.

Kakvo god značenje ima slanje američkih trupa u Siriju s obzirom na želju za porazom IS-a, glavni cilj tog poteza je politički, nastavlja novinar.

“Kao opće pravilo, ako je vojna akcija preslaba za ostvarivanje nekog vojnog cilja, onda se za njom vjerojatno posegnulo iz političkih razloga”, smatra američki novinar i pojašnjava da je kod domaće javnosti taj potez bio nužan kako bi predsjednik izbjegao osude zbog nedjelovanja i posljedično tome bio optužen da je Rusiji olakšao odluku da se direktno umiješa i vojno intervenira.

 

  • Što se geopolitike tiče, nastavlja se u članku, taj je potez podcrtao kredibilitet željene američke uloge u pokretanju multilateralnih pregovora ovaj tjedan u Beču o budućnosti Sirije. Taj potez govori o uključenosti SAD -a, ali isto tako Rusima sugerira da bi sukob u Siriji mogao postati još složeniji te da će u nekoj predvidljivoj budućnosti u Siriji biti puno posla oko smirivanja sukoba, trzavica i suparništava.

 

“SAD i njegovi saveznici, Rusi i Iranci i Sirijci morat će raditi da se u toj konfuznoj izmaglici sirijskog rata – u kojem se u nekim područjima sukoba bori cijeli niz frakcija – kolateralna šteta ne odnosi na destabiliziranje inače stabilnih odnosa između vodećih sila”,  ističe Rothkopf.  Nije neizgledno da ćemo svjedočiti sve žešćim napadima Rusa ili Iranaca na skupine koje se bore za račun  Saudijaca, Katara ili ostalih, a kada se to desi, “odjednom ćemo svjedočiti kako najveći geopolitički promašaj ovog vremena postaje još promašeniji”, tvrdi novinar.

On, kako kaže, jasno razumije odluku Bijele kuće jer ima političkog smisla. “Mogla bi pogurati političku raspravu o budućnosti Sirije (…) ali kao i u slučaju ostalih sukoba, poput palestinsko-izraelskog sukoba, krajnji dogovor je jasan, no dobiti političare da to priznaju je jako teško.

“A krajnji ishod izgleda ovako: Assad ostaje tijekom tranzicijskog razdoblja, odlazi s imunitetom, zamjenjuje ga se sličnom alternativom prihvatljivom Moskvi i Teheranu, dok SAD dobiva lažno obećanje o reprezentativnijoj sirijskoj vladi – onoj koja će ubrzo biti zaboravljena jer je svima draža stabilnost od demokracije ili ljudskih prava – dok će veći dio zemlje ostati u neredu jer ga Damask  ne kontrolira i možda ga nikada više neće kontrolirati”, predviđa analitičar portala Foreign Policy.

Ističući da “vođe moraju voditi i da moraju ponekad podizimati prve korake, pokazati inicijativu, preuzeti rizike i uspostaviti pravila”, Rothkopf podsjeća da je “ruski predsjednik u Siriji, kao i u Ukrajini, uistinu obrnuo situaciju u kojoj je njegova strana gubila na terenu”.

“I iz toga je izvukao korist”, dodaje i objašnjava da se Putin, usprkos suprotnim tvrdnjama, u Ukrajini okoristio jer je dobio Krim i ima još veći utjecaj u istočnoj Ukrajini.

“Sankcije su mu naštetile ekonomski, ali ne i politički”, tvrdi novinar i pita se da li će “Putinov gambit u Siriji djelovati onako kako se nada”.

“Možda ne, ali kladim se da će dobiti veći dio onoga što želi makar i po skupljoj cijeni (…) ali on je ona vrsta lidera koji, promatrajući Obaminu administraciju posljednjih mjeseci, vidi “američku pasivnost i pozivnicu za oportunizam”.

 

  • Iran također koristi to stanje i radi isto što i Rusija, preuzima inicijativu, pritišće tamo gdje može i širi sferu utjecaja, ocjenjuje novinar i dodaje da nedostatku američkog vodstva pridonosi i izostanak “pozitivne, umjerene, sunitske agende u regiji”.

 

“A ti akteri, gdje god opaze te zone američke nezainteresiranosti diljem svijeta, ugrabe što više mogu. A američki obrazac reagiranje je uvijek isti. Tek kada oportunistički igrači iskoriste stvar, mi odlučimo poduzeti nešto”, tvrdi analitičar i dodaje da time Amerika samo možda izgleda angažirano, ali stanje ostaje gotovo nepromijenjeno, “razarač oplovi oko nekih umjetnih otoka, u Poljskoj se rasporedi nešto vojnika i Humveeja, isto tako u Siriji, što je jednako kao da nasilniku koji nam na plaži baci pijesak u lice i potom odšteta s našom košarom za piknik tek kažemo: ma da”?

To je, tvrdi novinar, “Obamina specijalnost, iluzija da nešto poduzima”.

“Akcija može biti reakcija na kazališnim daskama, ali to u vanjskoj politici nije dovoljno i nije dovoljno za liderstvo. Ponekad moraš znati što želiš i pokazati da imaš dovoljno petlje i hrabrosti u svojim uvjerenjima da učiniš prvi potez”, zaključuje Rothkopf.

Komentiraj

FOTO:EPA/SERGEI CHIRIKOV
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.