Davor Vugrinec, poznati hrvatski nogometaš i kolekcionar umjetnina, Varaždinac sa zagrebačkom adresom, po svom je načinu života i profesionalnim interesima sve samo ne tipičan pripadnik svog zanimanja. Kad su se prije desetak godina počeli naslućivati reprezentativni okviri njegove kolekcije hrvatskog modernog slikarstva, to je ujedno i uzdrmalo i fasciniralo domaće umjetničke stručne krugove. Nakon skoro dvadeset godina proučavanja umjetnosti i sakupljanja djela, njegova je zbirka u stručno-znanstvenom kontekstu u samom vrhu svih domaćih privatnih kolekcija slika i skulptura, puna kapitalnih djela hrvatske moderne od najveće nacionalne vrijednosti. Krajem ovog mjeseca, 26. veljače, u zagrebačkom se Umjetničkom paviljonu otvara izložba “Kolekcija Vugrinec – remek-djela hrvatske moderne”, na kojoj će biti prezentiran prvi dio njegove kolekcije, slike i skulpture hrvatske umjetnosti iz razdoblja od 1880. do 1945. Igor Zidić u velikom eseju u predgovoru kataloga izložbe ne samo da ekskulpira Vugrinčevu kolekciju od svih “ekscesnih zbivanja i likova” zbog kojih su danas naši kolekcionari gurnuti na društvene ili sudske margine i zbog kojih su se u našoj svakodnevici gotovo izjednačili pojmovi “kolekcionara i prijestupnika”. Naprotiv, smatra ju jednom od najboljih ikad kod nas prikupljenih privatnih kolekcija, od 19. stoljeća do danas. Među pedesetak izložaka u prostoru Umjetničkog paviljona vidjet ćemo najbolje slike iz opusa Nikole Mašića, Celestina Mate Medovića, Bele Čikoša Sesije, Ivana Tišova, Otona Ivekovića, Emanuela Vidovića, Ferde Kovačevića, Mirka Račkoga, Miroslava Kraljevića, Oskara Hermana, Vladimira Becića, Joze Kljakovića, Ljube Babića, Jerolima Miše, Marina Tartaglie, Ignjata Joba, Milivoja Uzelca, Vilka Gecana, Marijana Trepšea, Ive Režeka, Jurja Plančića, Otona Postružnika, Marijana Detonija, Frane Šimunovića, Slavka Šohaja i Ante Kaštelančića te kipove Ivana Rendića, Roberta Frangeša Mihanovića, Ive Kerdića, Branislava Deškovića, Ivana Meštrovića, Frane Kršinića i Joze Turkalja.

Vugrinec u razgovoru za Nacional objašnjava što ga oduvijek toliko privlači umjetnosti, s kojim se preprekama susretao postajući kolekcionarom te kako su ga volja i strast za edukacijom od samoukog ljubitelja slikarstva doveli do toga da danas bolje prepoznaje falsifikate nego neki kustosi po galerijama ili poznati gradski dileri umjetnina. Iznimno pristupačan i jednostavan, nimalo tašt, Vugrinec ne bi nikada sam za sebe rekao da se može ili želi uspoređivati sa stručnjacima iz javnih institucija, ali već ga među ozbiljnim stručnjacima prati fama da ima bolje oko za procjenu slika od nekih koji su diplomirali povijest umjetnosti.

NACIONAL: Kakvi su bili vaši kolekcionarski počeci, zašto ste se odlučili baš za slike?

Oduvijek osjećam afinitet za umjetnost, to što sam ostvario nogometnu karijeru ne znači da sam potpuno ignorirao neke druge stvari. Iz Varaždina sam, malog grada koji je poznat po značajnoj kulturno-umjetničkoj tradiciji. To je grad slikara Ive Režeka i Miljenka Stančića, rano sam uvidio da poslovni ljudi u Varaždinu kupuju njihove i slike nekih drugih suvremenih umjetnika. Mogao sam od zarade kupovati bijesne aute i slične stvari, ali brzo sam shvatio da je to jako površan život. Čim su mi prihodi to omogućili, okrenuo sam se umjetnosti, jer sam shvatio da me upravo to privlači.

 

  • Da sam kao nogometaš kupovao skupe aute i provodio se, to bi bilo normalno, a ovako razbijam kliše. U kolekcionarskom svijetu nema ‘visokih’ i ‘niskih’ zanimanja

 

NACIONAL: Koliko dugo već stvarate svoju kolekciju i po kojem ključu?

Počeo sam 1997. Stančićeva slika “Kartaši” bila je prva koju sam nabavio. Osjetio sam tada da umjetnost sadržava nešto važno. Isprva sam se više vodio imenima umjetnika, no zapravo mi je uvijek glavni kriterij bila kvaliteta slike. Danas nema šanse da se zainteresiram za neko djelo ako mi se ne sviđa, ma koliko bilo reprezentativno ili važno u kontekstu nacionalne kulturne baštine. Iako su neki autori u mojoj kolekciji zastupljeni s više slika ili skulptura, to je isključivo zbog kvalitete tih djela. Vremensko-stilski okvir kolekcije vezan je uz početke hrvatskog modernog slikarstva, od 1880. pa do kraja Novih tendencija, na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e, iako će sada u Paviljonu biti izložen prvi dio kolekcije modernog slikarstva i skulpture, koji simbolično završava 1945.

NACIONAL: Jeste li konzultirali stručnjake, galeriste? Kako ste skupljali znanje o djelima?

Naravno da u početku jesam. Prošao sam trnovit put, bilo je pogrešnih savjeta, no mnogo mi je u tim ranim počecima u edukaciji pomogao zagrebački galerist Vladimir Majcen. Upućivao me na monografije, kataloge izložbi, poticao da se sam obrazujem i vrlo sam brzo shvatio da mi je vlastita teorijska edukacija najveća zaštita od loših savjeta i procjena nekih drugih galerista i dilera umjetnina. Shvatio sam da se moram educirati o segmentu umjetnosti koji želim skupljati, povijesnoumjetnički se specijalizirati pri odabiru djela kako bi moja kolekcija bila cjelovita i unaprijed proučiti za koja djela i pojedine faze nekih umjetnika struka smatra da su lošija i po kojim elementima. Nema ozbiljnog kolekcionara bez ulaganja u edukaciju, skupljanju vlastite biblioteke monografija, priručnika i kataloga izložbi, a i za to danas morate imati novac, jer svaka takva knjiga košta nekoliko stotina kuna. Nakon razdoblja učenja, grešaka i falševa, kojih se uopće ne sramim, sad sam na takvoj razini znanja da mi više nitko ne treba za usmjeravanje i savjete, imam zaista dobro uvježbano oko.

NACIONAL: Vaša je biblioteka s monografijama i umjetničkim katalozima danas zaista reprezentativna.

Da, ona je poput knjižnice neke dobre galerije ili muzeja i u odnosu na kolekciju kroz moje knjige možete zapravo dešifrirati koliko je ljubavi i vremena uloženo u ovo čime se bavim. Ako je kolekcija u omjerima petina, monografije i stručna literatura četiri su petine ostatka materijalnog posjeda.

NACIONAL: Susretali ste se s predrasudama tipa “kako jedan nogometaš sakuplja slike”, zar ne?

Na žalost, jesam, iako je to, kad malo razmislite, smiješna predrasuda. Znali su me i javno zbog toga prozivati, i to baš živući umjetnici, valjda oni koji su svjesni da nikada od njih neću kupiti sliku!

NACIONAL: Vi zapravo u svojoj kolekciji sakupljate – kako bi duhovito rekao zagrebački galerist Ivo Buljat – samo “mrtvace” od umjetnika?

Pa da. To je logično zbog vremensko-stilskog okvira kolekcije. Možda ima umjetnika koji bi htjeli da je drukčije, no ja na to ne mogu utjecati. Ali kako možete nekoga prozivati zbog njegove profesije? To je valjda dio našeg mentaliteta: da sam kao nogometaš kupovao skupe aute i provodio se po svijetu, to bi bilo normalno, a ovako vjerojatno razbijam kliše. U ozbiljnom kolekcionarskom svijetu nema “visokih” i “niskih” zanimanja; pa nisu ni svi međuratni zagrebački i hrvatski kolekcionari umjetnina bili iz aristokracije, krupne buržoazije ili nadbiskupskih palača, i među njima je bilo mnogo običnih trgovaca, službenika, činovnika, obrtnika.

NACIONAL: Slušate li danas ičiji savjet što se tiče procjene i odabira vama zanimljivih djela?

Ne bih želio zvučati bahato i tašto, jer nisam takav, ali danas slušam savjete jedino vrhunske restauratorice i konzervatorice umjetnina, svoje supruge Petre, povjesničarke umjetnosti. Velika satisfakcija za sve godine ponekad teškog rada na kolekciji svakako mi je mišljenje Igora Zidića, koji je napisao opsežan predgovor katalogu izložbe, možda jedan od svojih najstudioznijih tekstova o hrvatskom modernom slikarstvu i značenju kolekcionara za domaću umjetničku baštinu.

NACIONAL: Što danas gledate ili tražite u umjetničkom djelu kad ga birate?

Moram osjetiti da između mene i tog djela postoji neka struja, privlačnost, energija. Kvaliteta je, naravno, na prvom mjestu, ali moram osjetiti neki dijalog s djelom, mora mi se svidjeti. Nikada nisam kupio ni jedno djelo koje ne bih mogao doma držati na zidu.

NACIONAL: Kolekcionar ste koji se jako zalaže da njegova djela budu dostupna uvidu javnosti. Zašto?

Iako živim okružen slikama i kipovima, oduvijek mi je jasno da umjetnost mora biti vidljiva i dostupna i drugim ljudima. Ne mogu biti toliko posesivan prema svojoj kolekciji, nemam na to pravo. Nema smisla sve deponirati u sef, a nemam razloga niti skrivati svoju kolekciju. Budući da danas imam mnoga kapitalna djela nacionalne umjetničke pokretne baštine, moja kolekcija mora biti dostupna za posudbu galerijsko-muzejskim institucijama za retrospektivne, monografske i tematsko-problemske izložbe. Ne smijem nikad zanemariti njenu edukativnu funkciju.

NACIONAL: Mnogo se govori o velikim financijskim transakcijama u vezi s umjetninama. No manje je poznato da ozbiljni i strasni kolekcionari običavaju i trampiti djela.

Svakako običavaju. I nemojte misliti da je to velika rijetkost. Potpuno je legitimna razmjena umjetnina među pojedinim kolekcionarima, trampite se za jednu do dvije slike, a ponekad sam dao i četiri-pet svojih slika za jednu, meni značajnu. Mi smo kao i svi drugi kolekcionari i zaista ponekad funkcionira to načelo razmjene dobara.

NACIONAL: Smatrate li da u ovom trenutku u Hrvatskoj ima dovoljno ozbiljnih kolekcionara?

Značajan broj kolekcionara djeluje po istom principu kao i ja: da ne kupuju djela samo radi prestiža, ulaganja ili skrivanja novca, nego sebe vide kao čuvare nacionalne reprezentativne umjetničke baštine i zaista jako vole i čuvaju svoje zbirke. Mnogi od njih također posuđuju svoje umjetnine galerijama i muzejima, dopuštaju stručnjacima da ih posjete i proučavaju ono što im treba od kolekcije za neki znanstveni rad ili tekst u katalogu izložbe. Gledajte, mnoga bi ova djela, da nisu završila kod mene, vjerojatno već napustila granice Hrvatske.

NACIONAL: Kakvo je stanje na tržištu umjetnina, pratite li ponudu po galerijama?

Neću pretjerati ako konstatiram da je tržište umjetnina u posvemašnjem kaosu. Ne kažem da ne postoji tržište umjetnina – kao što neki vole reći iz raznih razloga – ali mnogo je toga poremećeno i nepravilno. Cijene su ponekad suludo visoke, a ne možete uvijek biti sigurni u autentičnost čak ako i postoji certifikat s potpisom nekog stručnjaka. Ali ne možete hodati centrom grada i da vas iz izloga nekih galerija bode u oči lažnjak! To je apsolutno nedopustivo i ne znam zašto se nitko od stručnjaka time malo više ne bavi.

NACIONAL: Je li i to bio jedan od motiva da zajedno sa suprugom, povjesničarkom umjetnosti, otvorite galeriju s umjetninama i antikvitetima?

Djelomice svakako jest. Iskreno sumnjam da će se nama dvoma provući nešto lažno. Oboje zaista živimo umjetnost, supruzi je to i profesija i hobi podjednako, a ja sam na putu da mi hobi preraste u nešto mnogo dublje. Zapravo, voljeli bismo u toj galeriji stvoriti kupcima atmosferu povjerenja, pokazati da ne moraju za dobro umjetničko djelo slikarstva ili primijenjene umjetnosti izdvojiti mnogo novca te im omogućiti da dobiju valjan savjet ili certifikat, bez obzira na krizu i recesiju.

NACIONAL: Kad vam na ljeto istekne ugovor s NK Slaven Belupo, biste li imali volje i živaca biti trener nekog hrvatskog nogometnog kluba ili možda predsjednik njegove uprave?

Ne, ne i ne! Nogomet je bio važan dio mog velikog životnog razdoblja, mnogo mi je toga omogućio i u njemu sam postigao sve što sam mogao. Treba znati kad se iz nečega povući ili, ako hoćete, podvući crtu. Moj je život dalje vezan uz umjetnost, ona me zanima i ispunjava, i samo se time želim baviti. Tu do kraja vidim sebe.

Komentiraj

FOTO:Nacional
PODIJELI
Iva Körbler (Zagreb, 1973), povjesničarka umjetnosti, nezavisna kustosica i urednica Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osnovnu i srednju muzičku školu „Elly Bašić“ pohađala i završila u Zagrebu. Od 1995. objavljuje tekstove, kritike, intervjue i eseje o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi u stručnim časopisima i novinama. Od 2001.-2009. urednica za likovnu umjetnost i arhitekturu u časopisu „Vijenac“. Bila je pomoćna suradnica za likovnu umjetnost, arhitekturu i glazbu na „Hrvatskom enciklopedijskom rječniku“ (Novi liber, 2002). Suradnica je Nacionala od 2003.-2007. te od prosinca 2014.