Danas počinje došašće ili advent (lat. adventus – dolazak), razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini pripreme za blagdan Božića, što je ujedno početak crkvene godine.

 U zapadnom kršćanstvu došašće počinje četiri tjedna prije Božića. Najranije može početi 27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava 24. prosinca na Badnjak. U došašću prevladava ljubičasta boja u liturgiji, a na misama se čitaju prikladni biblijski tekstovi.
 U tom razdoblju crkvene godine izrađuje se i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće, koje simboliziraju četiri nedjelje u došašću. To je vrijeme kada prevladavaju iščekivanje, nada, budnost i čežnja. Budnost je otvorenost očiju i srca, duboka svjesnost i nutarnju sabranost. Kršćani u došašću bdiju, da prepoznaju Boga, koji dolazi.
 U pojedinim hrvatskim krajevima u različito vrijeme počinju prave priprave za Božić. Primjerice u krajevima u BiH gdje žive Hrvati, priprema počinje već na dan sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenog. Od tada do Božića nema više vjenčanja i većih proslava uz što postoji i izreka: “Sveta Kata zatvara vrata”.
 U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.
 U došašću se svakog jutra služe mise zornice, puku omiljene rane mise, koje imaju pokornički značaj jer valja ustati vrlo rano da se stigne u crkvu. One predstavljaju oblik četverotjednoga trajnog odricanja od sna. Svoj početak imaju još u srednjem vijeku.
Povijest slavljenja došašća
 Slavljenje došašća počelo je u 5. stoljeću, kada je biskup Perpetuo iz Toursa započeo pripravu za Božić, počevši od blagdana sv. Martina 11. studenog. Nazvao je došašće pokorničkim vremenom, naredivši post u 3 dana svakog tjedna od 11. studenog do Božića.
 U 6. stoljeću, papa Grgur Veliki skratio je došašće na 4 tjedna, što se zadržalo do danas te je ukinuo dotadašnje suzdržavanje od mesa i mliječnih proizvoda za vrijeme došašća, makar se i danas razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozba.
 Vrijeme došašća Rimske liturgije nije bilo pokorničko, nego slavljeničko, vrijeme radosti i priprema za Božić. S vremenom je došašće postalo spoj pokorničkih sadržaja i radosti i iščekivanja.
 Kršćani vjeruju kako je ljudska povijest krenula tragičnim putem od prvih ljudi, koji su krenuli putem zla i otuđenja od Boga i čovjeka. Takvom otuđenom čovjeku spasenje nije moglo doći od njega samoga ili od svijeta. Zbog toga je Bog intervenirao i došao je otuđenom čovjeku obećavši mu spasenje i pobjedu nad zlom. Starozavjetno vrijeme bilo je vrijeme iščekivanja i to je bilo prvo došašće. Vjernici u vrijeme Staroga zavjeta čeznuli su za Bogom i spasenjem.
  Proroci su u Starom zavjetu navješćivali Isusovo rođenje. Tako u Drugoj knjizi o Samuelu, prorok Natan naviješta kralju Davidu da će se Spasitelj roditi iz njegove loze: “Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela i utvrdit ću njegovo kraljevstvo.” (2 Sam 7, 12). Prorok Izaija navijestio je Isusovo rođenje: “Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!” (Iz 7, 14). Prorok Mihej navijestio je da će se Isus roditi u Betlehemu: “A ti Betleheme, Efrato, najmanji među kraljevstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.” (Mih 5, 1).
Liturgija došašća
 U došašću, posebno se čitaju misna čitanja vezana za proroka Izaiju, sv. Ivana Krstitelja i Blaženu Djevicu Mariju. Izaija je prorok nade, tj. najveći prorok mesijanskih nada i iščekivanja. Sv. Ivan Krstitelj preteča je Isusova dolaska i priprema narod za Isusovo djelovanje te je poveznica između Staroga i Novoga Zavjeta. Marija je treća velika osoba vremena došašća. Ona je posljednja karika u nizu vjernika, koji su čeznuli za Božjim dolaskom i spasenjem te pravi primjer budnosti i uzor spremnosti za susret s Isusom. U srcu došašća slavi se njen blagdan Bezgrešnog začeća.
 U tjednima prije Božića, vjernici se pripremaju za Isusov dolazak, slično kao što je sv. Ivan Krstitelj pripremao svoje sunarodnjake za Isusovo javno djelovanje. Sv. Ivan Krstitelj je preteča Isusovog navještenja. On je glas koji viče u Judejskoj pustinji: “Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze” (Lk 3, 4). Poticao je ljude, da se promijene, obrate i pripreme za Kraljevstvo Božje.
 U prvome dijelu došašća (do 16. prosinca), vjernici se pripravljaju za slavni Kristov dolazak, kada će ujedno biti i sudnji dan, dok se u drugom dijelu (od 17. do 24. prosinca) pobliže pripremaju za Kristov rođendan, za dan kada je Sin Božji postao čovjekom.
Sv. misa zornica za vrijeme došašća
 U vrijeme došašća, služe se rane jutarnje sv. mise – zornice, koje su vrlo raširene u hrvatskom vjerničkom puku, pogotovo u sjevernim krajevima. Obično se služe u 6 ili 7 sati ujutro, u ranu zoru. Zovu se i rorate. One simboliziraju budnost kršćana u vrijeme priprave za Božić, ali i na konačni Isusov dolazak na kraju vremena.  Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim životima, da ne izgube vječni život. Zornice imaju svečan ugođaj.
 Hrvatske adventske pjesme imaju marijansko obilježje, pjevaju se i na zornicama. Neke od poznatijih su: “Padaj s neba”, “Zlatnih krila”, “O Marijo, ti sjajna zornice”, “Poslan bi anđeo Gabrijel”, “Ptičice lijepo pjevaju”, “Visom leteć ptice male”. U tim adventskim pjesmama izražava se radost skorom dolasku Božića i potiče se vjernike da se duhovno pripreme za blagdan Božića te se iskazuje se štovanje Blažene Djevice Marije.
Adventski vijenac
 Četiri zapaljene svijeće na adventskom vijencu označavaju posljednju nedjelju došašća. U antičko doba vijenac je bio simbol pobjede. I adventski je vijenac simbol borbe čovjeka kršćanina protiv životnoga mraka. Ta je borba puna nade jer ukrašeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina: Isusov Križ i Uskrsnuće.
 Ideja adventskog vijenca izvorno je nastala u vrijeme došašća. Prvi adventski vijenac na svijetu pojavio se 1838. u domu za siromašnu djecu “Das Rauhe Haus” (“Trošna kuća”) u Hamburgu. Plete se od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja, što označuje vječnost. Bor i božikovina u vijencu simboliziraju besmrtnost, lovor označava pobjedu nad grijehom i patnjom, a cedar snagu i izlječenje od svih bolesti.
 Adventski vijenac čine dva temeljna simbola: krug i svijeće, to jest svjetlo. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Svjetlo svijeća označava dolazeće svjetlo Isusa Krista. Prema jednoj tradiciji prva svijeća nazvana je prorokova svijeća, druga betlehemska, treća pastirska, a posljednja svijeća anđela. Postupno paljenje svijeća znak je približavanja Božića.
 U sklopu adventa obilježavaju se i pojedini blagdani – Sveta Barbara, Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije, Sveti Nikola, Djetinjci, materice i očići, Dan svetog Tome i Badnjak – koji u hrvatsjoj tradiciji imaju bogatu lepezu narodnih i nvjerskih običaja.

 

Komentiraj

PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.