Oslobađajuća presuda srpskom krvniku Vojislavu Šešelju unijela je dodatni kaos na političku scenu Srbije uoči izvanrednih parlamentarnih izbora – s jedne strane potkopala je teorije zavjere o Haagu kao ‘antisrpskom sudu’, a s druge otvorila bojazan da bi Šešeljevi radikali mogli profitirati na izborima

Možda sam mogao dobiti barem malu kaznu, da ne bjesne srpski neprijatelji”, rekao je lider Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj nakon što ga je Haaški sud oslobodio optužbi za ratne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima. Izjava je bila potpuno u skladu s prvim dojmom jer je francuski sudac Jean Claude Antonetti zaključio da krivica četničkog vojvode nije dokazana: takvu presudu ni Šešelj ne bi mogao napisati.

Jer Antonetti je izjavio da tužiteljstvo nije dokazalo da je nesrpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom rata bilo izloženo neselektivnom progonu, nego su civili sami bježali od sukoba, pa nije bilo prisilnog protjerivanja stanovništva. Rekao je da Šešelj nije mogao imati hijerarhijsku vezu s dobrovoljcima SRS-a od trenutka kada su oni uključeni u jedinice Jugoslovenske narodne armije i Vojske Republike Srpske. Uz tvrdnju da Vojvodina nije bila područje oružanog sukoba, Antonetti je izjavio da je Šešelj pozivao na protjerivanje Hrvata, ali da se zlostavljanja civila u vojvođanskom selu Hrtkovci ne mogu smatrati sustavnim masovnim napadima jer su motivi bili osobne prirode, odnosno želja da se osigura smještaj za srpske izbjeglice iz Hrvatske. Antonetti je ocijenio da je projekt “velike Srbije”, za koji se Šešelj zalaže, politički, a ne kriminalni cilj. Šešelj je bio vođen političkom strašću, ali ništa ne ukazuje na to da je slanje dobrovoljaca u Hrvatsku i BiH bilo motivirano činjenjem zločina, nego je cilj, možda, bio zaštita Srba, rekao je Antonetti. Dodao je da Šešelj nije poticao na ratne zločine i da postoji mogućnost da svojim govorima nije pozivao na nemilosrdan odnos prema protivnicima i etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata, nego je podizao moral srpskih vojnika.

ZATO ŠEŠELJ NIJE KRIV ZA PROGON, ubojstva, mučenja, okrutno postupanje, deportaciju i bezobzirno razaranje, pa je slobodan čovjek, zaključio je Antonetti. Za takvu presudu glasala su dva člana sudskog vijeća – Antonetti i Mandiaye Niang iz Senegala – dok je Talijanka Flavia Lattanzi bila protiv.

U BEOGRADU JE TA ODLUKA OPISANA kao iznenađujuća i skandalozna te da ona predstavlja pokušaj revizije povijesti rata na području nekadašnje SFRJ, da je u suprotnosti s brojnim prethodnim osuđujućim presudama Tribunala – u slučajevima bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, nekadašnjeg zapovjednika Vojske Republike Srpske Krajine Mile Mrkšića, generala Hrvatskog vijeća obrane Tihomira Blaškića, bivšeg predsjednika Skupštine Republike Srpske Momčila Krajišnika… U Srbiji su mnogi tvrdili da je Haaški sud priznao svoju nekompetentnost u međunarodnom pravu i da je riječ o potpunom raskoraku s pravnim principima Ujedinjenih naroda.

  • ‘VUČIĆ SADA GOVORI kako su me Amerikanci i EU poslali da ga rušim, kao da se ovdje radi o njemu, a ne o meni. On me ne bi poslao u Haag, već bi me osudio u Srbiji da može reći da sam zločinac’, rekao je Šešelj

Kao jedno od objašnjenja za neočekivanu odluku Tribunala ponuđena je neobična naklonost koju je Antonetti, kao predsjednik sudskog vijeća, tijekom procesa dugog punih 13 godina, pokazivao prema Šešelju. Zbog prihvaćanja gotovo svakog Šešeljeva prijedloga i toleriranja uvreda i prijetnji upućenih svjedocima, u Beogradu se tvrdilo da bi Antonetti “prešao cenzus” kada bi sudjelovao na srpskim izborima. Nakon oslobađanja Šešelja, malo tko bi bio iznenađen kad bi Antonetti postao novi član Centralne otadžbinske uprave SRS-a.

ODNOS MEĐUSOBNOG UVAŽAVANJA bio je donekle poremećen 2012. godine, kada je Šešelj u jednoj diplomatskoj depeši, objavljenoj na Wikileaksu, pročitao da je Antonettijeva strategija bila da, glumeći “dobrog policajca”, povlađivanjem i laskanjem pridobije optuženog da surađuje u sudskom postupku, obilježenom štrajkom glađu, brojnim odlaganjima i otkrivanjem identiteta zaštićenih svjedoka. Tada se Šešelj sjetio da je Antonetti prije dolaska u Tribunal bio pravni savjetnik francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, kojeg je 2000. sud u Beogradu osudio na 20 godina zatvora, na temelju optužnice za ratne zločine počinjene tijekom zračnih udara NATO-a na Socijalističku Republiku Jugoslaviju.

Osim Chiraca tada su, u odsutnosti, bili osuđeni na identične kazne bivši američki predsjednik Bill Clinton, bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, bivši britanski premijer Tony Blair, bivša američka državna tajnica Madeleine Albright, bivši generalni sekretar NATO-a Javier Solana i brojni drugi svjetski političari.

Situacija u Šešeljevu sudskom procesu drastično se promijenila kada je 2013. iz postupka isključen dotadašnji treći član sudskog vijeća – Frederik Harhoff iz Danske. Razlog je bio taj što je Harhoff u pismu prijateljima nagovijestio mogućnost da je predsjednik Tribunala Theodor Meron tražio od sudaca da oslobode krivice hrvatskog generala Antu Gotovinu i bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića. Na Harhoffovo mjesto došao je Senegalac Niang, koji je s Antonettijem preglasao Flaviju Lattanzi. Drugo objašnjenje za oslobađajuću presudu moglo bi biti da tužiteljstvo Tribunala nije dobro obavilo posao (što je Antonetti nagovijestio) ili da Šešelj, jednostavno, nije kriv.

Problem je u tome što je to u suprotnosti s teorijom zavjere kakvu je Šešelj ponovio neposredno nakon što je oslobođen krivice – Tribunal je “antisrpski sud i institucija novog svjetskog poretka”, s čime se slaže značajan dio srpske javnosti. Kao argumenti za takvu tvrdnju se navode brojke: Tribunal je ukupno osudio 56 Srba i “samo” 18 Hrvata, četvoricu Bošnjaka te po jednog Makedonca i kosovskog Albanca. Uz naglašavanje “nesrazmjerno” većeg broja osuđenih Srba u odnosu na pripadnike drugih nacionalnosti, dodaje se i da je svih pet doživotnih zatvorskih kazni izrečeno Srbima.

ZBOG NEČEGA SE ZABORAVLJA na to da su Srbi, za razliku od “ostalih”, sudjelovali u čak trima sukobima – u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. A da nijedan rat nije vođen na teritoriju Srbije. Jedina osoba optužena za zločine u Vojvodini bio je Šešelj, ali ga je Tribunal oslobodio. Iako je Srbin! Šef srpske diplomacije Ivica Dačić je, nakon što je Šešelj oslobođen, rekao u Moskvi da je Tribunal antisrpski sud koji osuđuje bez dokaza i da je Srbima teško povjerovati da Haaški sud donosi pozitivne odluke.

Zato ne čudi nova teorija zavjere: nije slučajnost što je Šešelj oslobođen dvadesetak dana prije parlamentarnih i lokalnih izbora u Srbiji, zakazanih 24. travnja. Cilj je potkopati srpskog premijera i nekadašnjeg vjernog Šešeljeva suradnika Aleksandra Vučića.

Ali na temelju te teorije nije najjasnije tko bi pokušao srušiti Vučića jer premijer tvrdi da ima izvanredne odnose s Europskom unijom, SAD-om, Rusijom, Kinom i arapskim zemljama, kao i da Beograd uživa ugled u svijetu kakav nije imao ni za vrijeme vladavine jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita.

VUČIĆ JE IZJAVIO DA PREMA ŠEŠELJU nema nikakav animozitet, da mu u životu želi sve najbolje, ali da će se žestoko suprotstaviti politici koja Srbiju gura u prošlost i ekonomske probleme. “S nečijom politikom možete se suglasiti ili ne, ali politika ‘velike Srbije’ nije politika budućnosti, ni Vlade Srbije”, rekao je Vučić. On je, uz tvrdnju da je proces protiv Šešelja od početka bio politički, izjavio da nijedan ratni zločin ne smije biti zaboravljen, ali da, ako se kažnjavaju oni koje su počinili Srbi, to treba učiniti i s ostalima, “a ne da nam sole pamet svakog dana”.

Šešelj je poručio Vučiću da se ne treba bojati i da će ga, kada SRS nakon izbora formira vladu Srbije, postaviti za ministra vanjskih poslova. “Vučić govori da ga svi vole i da može razgovarati sa svakim pa ću ga postaviti za ministra vanjskih poslova. Neka putuje i razgovara sa svima koji ga vole, da nešto dobro učini i za Srbiju”, rekao je Šešelj. On je izjavio i da je Vučić zbog oslobađajuće presude u Haagu bio “raspamećen”.

  • TEORIJA DA JE CILJ PRESUDE potkopati nekadašnjeg vjernog Šešeljeva suradnika Aleksandra Vučića nije jasna ako se zna da on sam tvrdi da ima izvanredne odnose s EU, SAD-om, Rusijom, Kinom…

“Vučić sada govori kako su me Amerikanci i EU poslali da ga rušim, kao da se ovdje radi o njemu, a ne o meni. Očekivao je da ću godinama biti u zatvoru. Istine radi, Vučić me ne bi poslao u Haag. Vučić bi me osudio u Srbiji, da bi onda stalno mogao govoriti kako sam ratni zločinac”, rekao je Šešelj.

PREMA ISTRAŽIVANJIMA JAVNOSTI, krajem ožujka Vučićeva Srpska napredna stranka (SNS) mogla je računati na 52 posto glasova, a Šešeljev SRS na povratak u parlament, zahvaljujući podršci od oko šest posto birača. Sada se tvrdi da, nakon oslobađajuće presude Tribunala, postoji mogućnost da SRS na izborima ostvari dvocifren postotak glasova. Jer jasno je da, bez obzira na eventualnu osuđujuću drugostupanjsku presudu Tribunala, postoje uvjeti da Šešelj duže ostane na političkoj sceni ne samo Srbije, nego i Balkana. Osim toga, mnogi glasači Vučićeva SNS-a vjerojatno su spremni zaboraviti priču o europskim integracijama i vratiti se svojoj prvoj ljubavi – SRS-u i potpirivanju mržnje prema susjedima. Pitanje je hoće li na eventualni pad Vučićeve popularnosti više utjecati povratak Šešelja ili tvrdnje Vlade u Beogradu o Srbiji kao lideru regije, usprkos podacima o najnižoj prosječnoj plaći, najmanjem rastu bruto državnog proizvoda i najlošijem poslovnom okruženju u toj istoj regiji. Ili izvještajima o brojnim stranim investicijama, uskraćenim za podatke o tisućama eura koje investitori dobivaju iz državnog budžeta Srbije za svakog radnika zaposlenog (jednog lijepog dana) u novoj firmi.

Možda službenim podacima o smanjenju nezaposlenosti, bez objašnjenja da je, prema vladajućoj metodologiji, u Srbiji zaposlen svatko tko tijekom radnog tjedna radi jedan sat, s tim da nije obavezno da za taj posao bude plaćen? I naravno da ostaje vidjeti hoće li Antonetti jednog dana postati (barem počasni) član SRS-a.

Komentiraj

FOTO:PIXSELL
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.