Najnovija produkcija Drame Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Zagrebu, drama “Ivanov” Antona Pavloviča Čehova, premijerno postavljena u petak u režiji litavskog redatelja Eimuntasa Nekrošiusa, predstavila je publici toga teatra zanimljivo alternativno čitanje Čehova, s nizom pamtljivih pojedinačnih glumačkih ostvarenja.

Napisan i praizveden 1887., “Ivanov” je jedan od prvih Čehovljevih komada i prva profesionalno izvedena drama velikog ruskog dramatičara koja je navijestila teme i stil njegovih kasnijih remekdjela.

Tu, kao i u svim njegovim komadima, ne postoji tipičan dramski sukob – drama se odvija unutar svakidašnjice čitave društvene klase opterećene dosadom, pohlepom i melankolijom. Protagonisti su obični ljudi čije sudbine nisu ni velike, ni junačke, niti epohalne, koji u naoko nevezanim dijalozima i scenama prelamaju svoje životne, komične i tragične situacije.

U “Ivanovu” je Čehov na pozornicu izveo psihički bankrotiranog, prerano umornog čovjeka zarobljenog u čamotinji inertnog života petrificiranog ruskog društva, gdje opća tromost i ravnodušnost slamaju svaki idealizam i oduševljenje.

Opća je atmosfera dosada, a radnja se zbiva koncem šezdesetih godina devetnaestog stoljeća, u vremenu koje prethodi francusko-pruskom ratu.

U takvim okolnostima živi Ivanov, nemarni zemljoposjednik kojemu je beznađe krize srednjih godina oduzelo volju za životom. Osjećajući fizički umor i dosadu, on ne shvaća što se s njim dogodilo i što se događa. Ugasle strasti, izgubljenih ideala, zarobljen osjećajem neslobode i osuđenosti na kretanje po unaprijed obilježenoj životnoj stazi, Ivanov ne može podnijeti društvo svoje umiruće supruge Ane, pa večeri provodi na zabavama kod susjeda Lebedjevih, kojima duguje novac a čija je kći Saša zaljubljena u njega.

Kao da to nije dovoljno, mori ga i osjećaj krivnje, jer njegova je supruga Židovka koja se zbog ljubavi prema njemu preobratila na kršćanstvo, pa ju je obitelj razbaštinila.

Za sve druge Ivanov je proračunati špekulant koji se oženio zbog miraza svoje supruge, koji su joj roditelji uskratili, i čovjek koji maltretira svoju ženu koja umire od tuberkuloze. O njemu raspredaju tračeve i sumnjiče ga da je bacio oko na novu bogatu udavaču samo kako bi se dokopao njezina miraza.

U kolopletu međusobnih odnosa i očekivanja protagonista nastaje freska jednog umornog društva koje je pregazio vlastiti cinizam, iz kojeg Ivanov izniče kao simbol neke vrste “ruskog Hamleta” mada to on, međutim, izrijekom ne želi biti.

Litavac Nekrošius, jedan od najcjenjenijih suvremenih europskih redatelja, Čehovljevu je “simfoniju ruskog književnog realizma” pretočio u napetu psihološku igru s elementima apsurda, koja klasičan predložak koristi kao okosnicu za složenu kazališnu interakciju u čijem je središtu glumac.

Poznat po neobičnim redateljskim rješenjima koja su mu donijela svjetsku slavu i brojne nagrade, Nekrošius tipično u svojim komadima koristi umirujuću pozadinsku repetativnu glazbenu temu, stavlja velik naglasak na ples i pokret, te uvodi elemente prirode kao što su voda ili vjetar, što je sve tu prisutno, a kako mu predstave trajanjem uglavnom premašuju uobičajene gabarite, tako je i “Ivanova” – dramu od tek 90-ak stranica – postavio u trajanju od 3,5 sata.

Uvođenjem plesa i pokreta kao jednakovrijednih elemenata teksta, Nekrošius je radnju snažno “proširio” na sferu neverbalnog, oslonivši se pritom na izvedbene sposobnosti glumaca u slaganju konačnog mozaika dramske radnje.

Upravo se u tome krije ključna kvaliteta njegove prve režije za HNK Zagreb: niz odlično odigranih, minuciozno razrađenih uloga, pravih malih bisera u glumačkim opusima podjele “Ivanova”.

Ivanov je pravi tragični heroj, osuđen na propast, svjestan opasnosti prepuštanja melankoliji ali nesposoban išta učiniti kako bi to spriječio. U neprekidnom sukobu sa samim sobom, zarobljen u proturječju između vlastitog unutarnjeg svijeta i svojih konkretnih postupaka, on je cinik koji prestaje biti sudionikom svojega života i postaje tek promatrač vlastite propasti.

Igra ga Bojan Navojec, uz ciničan osmijeh i nezainteresiranu zbunjenost u ulozi “protagonista koji to nije”, jer središnjeg zapleta nema – sve interakcije izravno su ili neizravno povezane s Ivanovim i njegovim postupcima, ali su motivirane ili ih pokreću osobni interesi ostalih likova u drami.

Izvrstan je Dragan Despot u ulozi njegova ujaka Šabeljskog, lako iskoračujući iz klasičnog patosa u manirizme, uključujući čitav dijapazon facijalnih, glasovnih i psiholoških preobrazbi.

Još jednu pamtljivu ulogu ostvario je Dušan Bućan kao vječni spletkaroš Borkin, Avdotja Ksenije Marinković magritteovska je figura posve svedena na manirizam, a odlični su i Lebedjev u interpretaciji Gorana Grgića i Nina Violić kao Babakina. Sašu je lepršavo utjelovila Luca Anić, dok Luka Dragić igra poštenog i vatrenog ali uskogrudnog i pravocrtnog liječnika Ljvova.

Umiruću Anu Petrovnu igra Lana Barić, Alma Prica je lihvarica Zinaida Savišna, Jadranka Đokić i Olga Pakalović igraju beckettovski par Gošći, a glume još Slavko Juraga, Silvio Vovk i Ivan Glowatzky, dok je Franjo Kuhar u pridodanoj ulozi Prolaznika.

Kao što Ivanov zapravo ne sudjeluje u radnji, tako je i njegov kraj donekle pasivan, kao da on ni u svojoj smrti nema udjela, kao što ga nije imao ni u životu. Taj je kraj Nekrošius pažljivo prekrojio i prilagodio modernome dobu koje ne trpi kraj bez završetka.

Scena Mariusa Nekrošiusa, koji je oblikovao i svjetlo, statična je, zamišljena kao gledalište – unutar kojega i iz kojega se glumci obraćaju jedni drugima i publici. Kostime je osmislila Nadežda Gultiajeva, koja je kreirala kostime za neke od Nekrošiusovih najpoznatijih predstava, dok je zvuk oblikovao još jedan dugogodišnji redateljev suradnik, Tauras Čižas. Predstava se igra u prijevodu Borislava Mrkšića.

Domaćoj publici različita čitanja “Ivanova” nisu strana – uz niz domaćih uspješnih produkcija, u Zagrebu su čak dvije inventivne redateljske postave te drame predstavljene u sklopu Festivala svjetskog kazališta 2008.

Ni Nekrošius joj nije nepoznat – u Zagrebu je već gostovao s Čehovljevim “Višnjikom” koncem 1980-ih, dok se izvedba Shakespeareova “Othella” pamti kao veliki događaj u povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Njegova režija predstave “Godišnja doba. Radosti proljeća” Kristijonasa Donelaitisa prikazana je u sklopu Festivala svjetskog kazališta u zagrebačkom HNK 2003. godine.

Nekrošiusova vizija “Ivanova” spada u red kazališnih ostvarenja koja svojim pristupom propituju granice scenske igre u kojoj je imperativ na izvedbenim sposobnostima glumca kao središnje figure u prenošenju dramske poruke.

Komentiraj

FOTO:HINA / HNK / Marko ERCEGOVIÆ / ml
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.