Često se događa….u parku, na blagajni supermarketa, u dvorištu škole…No još uvijek ne reagiram dobro i svaki put kad mi se postavi pitanje o tome koliko djece imam, osjetim laganu slabost, započinje svoju priču Britanka Emma Beck koja je u devetom mjesecu trudnoće rodila mrtvorođenče.

“Želim im odgovoriti da imam troje djece, no da je drugo umrlo. Mrtvorođeno. Najčešće to ne kažem jer ljudi ne znaju kako bi reagirali, a ja u tom trenutku osjećam krivnju jer prešućujem Maryno postojanje i uspomenu na nju”, kaže Emma za BBC, ukazujući na jedan od najvećih problema koji su povezani s ovim pitanjem – činjenicu da se o toj temi, smatranoj tabuom, premalo javno govori.

Svakodnevno se u Velikoj Britaniji rodi devetero mrtvorođenčadi, a trećina ih se rodi na samome kraju trudnoće, u 37 tjednu, što je posebno bolno za majku.

Emma Beck na temelju vlastitog iskustva govori o osjećaju frustriranosti koju osjećaju sve žene koje su se našle u njezinoj situaciji te želi senzibilizirati javnost na ovaj problem, kao i na njegove uzroke, da bi se smanjio broj mrtvorođene djece.

Kaže kako je razgovarajući s liječnicima otkrila da je već puno toga učinjeno, ali da treba uložiti još napora u otkrivanju uzroka koji bebe dovode u smrtnu opasnost i prije nego što dođu na svijet.

Postoje rizični faktori, no ima i neobjašnjivh slučajeva

Među poznatim rizičnim faktorima su pretilost, pušenje prije i u trudnoći, lošiji uvjeti života majke, no ima puno slučajeva u kojima su i majke dobroga socijalnog statusa bez zdravstvenih problema rodile mrtvo dijete.

Svaki treći slučaj, a takav je bio i slučaj Emme Beck, vodi se kao “neobjašnjiv”.

Emma želi upozoriti javnost na to da se brojni slučajevi rađanja mrtvorođenčadi mogu izbjeći i spriječiti. Jedan od najvećih problema je to što je problem tabuiziran i što se o toj temi nerado govori. Zbog toga je Emma odlučila javno podijeliti svoje iskustvo kako bi podigla svijest javnosti i senzibilizirala je na ovaj problem.

U ljeto 2010. u 34 tjednu trudnoće je, kao savršeno zdrava trudnica koja je odlično podnosila trudnoću, došla na rutinski ultrazvučni pregled ploda. Njezin tada trogodišnji sin Arthur rođen je s 4,25 kg pa je liječnik želio provjeriti hoće li i druga beba biti još veća i eventualno Emmu pripremiti za carski rez.

Nakon što ultrazvukom nisu otkriveni otkucaji srca novorođenčeta, uslijedila je nevjerica i osjećaj goleme tuge i praznine, ispripovijedala je Emma. A ono što je uslijedilo nakon toga, za cijelu je obitelj, osobito za Emmu bilo još bolnije. Liječnici su joj dali lijek koji je trebao potaknuti inducirani porod te su je s obitelji poslali kući i kazali da se u rodilište vrati sutradan.

Kaže da joj se situacija u kojoj ona s velikim trudničkim trbuhom s mrtvom kćeri u utrobi sjedi za kuhinjskim stolom, činila poput predvorja pakla.

Na prijedlog babice odlučila je vidjeti svoje mrtvo dijete i napraviti nekoliko zajedničkih fotografija, bez obzira na to što joj se isprva tako nešto činilo neizmjerno morbidnim. Zahvalna je babici i kaže da danas sjećanje na malu Mary nije u potpunosti tužno. Tvrdi da ju je, kada je mrtvorođenu djevojčicu primila u naručje preplavio jednako snažan osjećaj majčinske ljubavi kao u trenutku kada je rodila zdravo starije dijete.

Razgovor olakšava traumu majki

Kada je idući put ostala trudna bila je prestravljena. Jako se bojala istog ishoda, no sve je prošlo u najboljem redu, što ju je potaknulo da ukaže na tabu temu o mrtvorođenoj djeci o kojoj se gotovo uopće ne govori. Emma je uvjerena da je to iznimno važno jer je riječ o velikoj traumi za majku, ali i za cijelu obitelj.

Upozorava da su ljudi u krivu kada s majkom koja je rodila mrtvorođenče izbjegavaju razgovor. Kaže da je neizmjerno zahvalna prijateljima koji su Mary u razgovoru nazivali njezinim imenom, pitali za porođajnu težinu i je li više nalikovala ocu ili njoj.

“Najteže mi je padalo kada Mary iz neznanja i obzira nisu uopće spominjali. Ignoriranje Mary činilo me tužnom… kao da nije nikad postojala, kao da nikomu nije bila važna…”, kaže Emma. “Ne želim da me Maryna smrt definira niti da me ljudi sažaljevaju. Sretna sam i ne želim da život moje dvojice sinova prođe u sjeni Maryne smrti koja me promijenila kao osobu i kao majku. Sretna smo obitelj. No uistinu želim da se jasnije i glasnije progovori o majkama i problemu mrtvorođene djece da bi žene koje su prisiljene proći kroz to teško razdoblje traumu lakše podnijele”, kaže Emma Beck.

Najviše slučajeva mrtvorođene djece povezuje se s problemima povezanim s placentom, neki se povezuju s komplikacijama prije i tijekom porođaja i u manjem broju slučajeva majčinim zdavstvenim stanjem, primjerice preeklampsijom ili infekcijama.

Mrtvorođenim djetetom smatra se beba koja je rođena mrtva nakon puna 24 tjedna trudnoće. Prijevremeni porođaj prije toga razdoblja vodi se kao spontani pobačaj.

Po statističkim podacima u Velikoj Britaniji je 2014. je na svijet došlo 3250 mrtvorođenčadi, što znači da je svaka dvjestota beba umrla u majčinoj utrobi.

Komentiraj

FOTO:Pixabay
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.