Predsjednica i Lošo u humorističkome igrokazu

Surova Politika

Naknadna odluka predsjednice da ne dođe u Kumrovec, vjerojatno je povezana s Karamarkovom pedagogijom. U krugu koji nadzire lik, djelo i poteze gospođe Grabar-Kitarović zaključeno je da bi njezino bilo kakvo pojavljivanje u blizini Brozovog kipa snažno uzdrmalo psihu poklonika i provociralo sumnje u čvrstoću njezinoga nacionalizma.

Predsjednica države nije se pojavila u Kumrovcu na proslavi Dana mladosti – iako je najavila dolazak – ali građanima je zato darovala svoj personalni Dan radosti okupljanjem specijalne grupe za nacionalnu sigurnost. Nema Brozovih tragova u adaptiranome programu predsjedničke priredbe, no dok je gospođe i reanimiranoga generalskoga zbora, može se zaključiti da smo sigurni, što je svakako razlog za narodno veselje. Podatak da se u Kumrovcu na antifašističkoj obljetnici okupilo oko šest tisuća ljudi unatoč jakoj kiši i vjetru, govori ponešto o kolektivnoj građanskoj alergiji na ultradesničarske i profašističke ispade koji zadnjih mjeseci – u sklopu HDZ-ove fanatične borbe za vlast – posebno snažno obilježavaju nacionalnu scenu.

Kumrovec je bio svojevrsna manifestacija otpora neofašizaciji države, a izostanak predsjednice upućuje na njezinu suptilnu opredijeljenost za suprotnu stranu barikade. Stipe Mesić je u nadahnutome govoru na kumrovečkoj lokaciji ustvrdio kako “ne ćemo dopustiti povijesni revizionizam i naknadno pretvaranje poraženih u pobjednike”, no sve to zapravo ne zavisi toliko od njegovih odlučnih poruka, koliko od ishoda teške političke, svjetonazorne ili etičke bitke koja se u Hrvatskoj rasplamsala žestoko.

Naknadna odluka predsjednice da ne dođe u Kumrovec, vjerojatno je povezana s Karamarkovom pedagogijom. U krugu koji nadzire lik, djelo i poteze gospođe Grabar-Kitarović zaključeno je da bi njezino bilo kakvo pojavljivanje u blizini Brozovog kipa – pa makar samo na “otvaranju izložbe” memorabilija koje je nedavno eliminirala iz Vile Zagorje – snažno uzdrmalo psihu poklonika i provociralo sumnje u čvrstoću njezinoga nacionalizma. Prema tome, Kumrovec otpada, zbog zdravlja kolonije koja diše i djeluje po današnjoj starohadezeovskoj šifri. Nedolazak nakon najave dolaska indikacija je ograničenosti manevarskoga prostora predsjednice. Ako bi ona i htjela nešto izvesti mimo doživljaja svijeta i vremena kakav dominira u partijskome stožeru, pitanje je može li za to od nadležnih dobiti Ausweis, odnosno prolaznu dozvolu. U slučaju Kumrovca dozvola je naknadno suspendirana, a da slučajno nije, bilo bi to ravno hrvatskome demokratskome čudu, koje postoji samo kao utvara.

Proslavu Broza predsjednica je eskivirala u sekundi, no uspjela se zato solidno poigrati živcima nacije, tjednima izmišljajući probleme oko proslave Oluje. Je li tamo, je li ovamo, je li Knin, je li Zagreb, je li s mimohodom, je li bez njega, cijela jedna serija efemernih stvari, pretvorenih – putem predsjednice i HDZ-a – u sudbinske nacionalne fenomene. Bila je to hrvatska desnica u punome svjetlu svoje trivijalnosti, uvijek sposobna da sporedno nadredi bitnome, i prezentira se pri tom kao oštar čuvar nacionalnih vrijednosti. Na kraju je gospođa Grabar-Kitarović sazvala izvanrednu /sic!/ konferenciju za medije – nikad dosta izmišljenih rituala i umjetnoga dodavanja važnosti temi – na kojoj je svečano objavila da je oko proslave Oluje postignut dogovor. Zemlja je odahnula. Slavit će ipak, u prinudnome skladu, i ljevica i desnica i srednjica. Usklađena ceremonija oko Oluje – s “kraljevskim gradom” Kninom kao epicentrom – dobila bi doista uzvišeno značenje da u jednom svome djeliću oda službenu počast i nedužnim srpskim žrtvama u Gruborima i Varivodama, ali ne zna se, ne zna se još, kad će za takav ljudski potez u Hrvatskoj “sazrjeti vrijeme”.

Za predsjednicu je bitno stvaranje dojma iznimne političke aktivnosti, pa makar se ona u konačnici svodila ni na što. Osnivanje grupe za nacionalnu sigurnost ne može se ipak – u datom kontekstu – do kraja protumačiti kao propagandno gubljenje vremena, jer ima jasan politički smisao: oficijelno oživljavanje generala koje je predsjednik Mesić svojedobno smjestio u mirovinu. Skupina hrvatskih vojnih vođa organizirala je urotu i pokušala protiv Mesića izvesti neku vrstu prohadezeovskoga puča, čemu je on – zahvaljujući preciznim obavještajnim podacima – na vrijeme uspio parirati njihovim uklanjanjem iz aktivne službe. Napali su ga tada da provodi “represiju”, no mnogi u Hrvatskoj poželjeli bi da se i nad njima provede odmazda u obliku generalske penzije u najaktivnijim životnim godinama, i usputnoga otvaranja kanala za sklapanje unosnih privatnih poslova s državom. Većina tih generala danas su milijuneri i kasta nad kastama, isključivo zahvaljujući privilegiranome statusu u državnome ekonomskom sustavu.

Predsjednica je – iz hadezeovskih razloga – ipak morala nekako uvažiti njihovu “žrtvu” za vrijeme Mesića, i vratiti ih na sistemski pijedestal. Za tu svrhu osnovan je savjet za nacionalnu sigurnost, u kojem neka vjerodostojna imena poput Ante Gotovine ili Željke Antunović služe kao pokriće za uzdizanje imena poput Damira Krstičevića – šefa savjeta – ili Davorina Domazeta Loše. “Rehabilitirani” Krstičević bio je svojedobno istaknuto ime u pobuni protiv Mesića, u međuvremenu je postao businessman s državom na usluzi, a danas se promovira kao veliki stručnjak za nacionalnu sigurnost, iako je nejasno gdje je tu struku stekao. Znanost raspoređivanja minobacača na bojištu teško se može usporediti sa sofistikom nacionalne sigurnosti koja je u modernim uvjetima postala složeno računarsko pitanje. Krstičevićev osnovni smisao koncentriran je, međutim, u posrednoj proleterskoj poruci predsjednice i HDZ-a da su na Pantovčaku nastupila antimesićevska vremena, i oni koji su nekad bili pretvoreni u ništa, tj. u državne bogataše, danas su opet postali sve.

Ako je gospodin Krstičević politička poruka, g. Domazet Lošo je kulturna parodija. Taj bizarni profil u penziji se bavi političkom magijom, godinama proučava paraliteraturu o međunarodnim urotama i preko marginalnih desničarskih medija popularizira teoriju globalne zavjere u kojoj je Hrvatska – dakako – žrtva ezoteričnih središta moći. Postao je u tom svojstvu neka vrsta pučkoga zabavljača, unutar ograničenoga mitomanskoga kruga koji njegove urotničke tripove doživljava kao činjenicu vrijednu razmatranja. Za predsjednicu države intelektualno je ponižavajuća spoznaja da je u stanju ozbiljno prihvaćati takvog prodavača magle, osiguravati mu položaje u sustavu i pretvarati ga u nekakvu referentnu točku za pitanja nacionalne sigurnosti. No, što je, tu je. Autodidaktički rovač po katakombama raznih tajnih društava, autor s iskustvom rješavanja zavjereničkih križaljki koji se predstavlja gotovo kao znanstvenik, i službeno je promoviran u predsjedničkog eksperta za osjetljiva državna pitanja, što cijelome pothvatu daje neponovljivu humorističku dimenziju.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.