Zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella sezonu je otvorilo u petak premijerom predstave “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” u režiji Paola Magellija, koji je tekst suvremenog francuskog dramatičara i kazališnog redatelja Joela Pommerata postavio kao vizualno snažnu glazbeno-scensku alegoriju ničije zemlje u kojoj se ljudska bića susreću i sudaraju u očajničkoj potrazi za srećom u ljubavi.

Prvo hrvatsko uprizorenje predstave premijerno postavljene 2013. u pariškom Odeonu, zagrebačka je publika dočekala s oduševljenjem i ovacijama.

Pommerat, koji režira samo vlastite tekstove, koje pak piše posebno za glumce svoje kazališne trupe, u toj se predstavi bavi emocionalnim tjeskobama suvremenog čovjeka zapadnog europskog društva i njegovom potrebom ne samo da voli i bude voljen, već i da mu ta ljubav bude dovoljna. Problem je u tome što ljubavi nerijetko nema, a kad je i ima, ne uspijeva ispuniti praznine u nama.

Sreću treba tražiti u sebi, a ne u drugima, kaže jedan od Pommeratovih likova, nudeći jednostavnu terapiju za suštinsku istinu: nema sretnih ljudi. Dijagnozu akumuliranog golemog nezadovoljstva Pommerat nastoji objasniti potragom za odgovorom na pitanje – zašto nam je tako teško biti sretnima?

Otuda i odabir naslova, koji je metafora ljubavi koju je nemoguće ostvariti, kao što je nemoguće realizirati očajničku potrebu zaljubljenih da postanu jedno.

Mozaik dramatičnih okršaja

“Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” kazališni je mozaik sastavljen od dvadesetak dramatičnih ljubavnih trenutaka različitih poetskih, emotivnih i vizualnih naboja. Svaki je prizor priča za sebe, no oni su istodobno na neki način i međusobno komplementarni, jer se scene preklapaju i glumci u njima izmjenjuju u različitim ulogama, ali su i toliko različiti koliko već međuljudski odnosi mogu biti raznoliki.

Jedna od poveznica među scenama je glazba Ljupče Konstantinova koju glumci dijelom sami izvode. U predstavi igraju, i u njoj sviraju ili pjevaju Ksenija Pajić (vokal), Jelena Miholjević (klavir), Barbara Nola (harmonika i violina), Nataša Janjić (marakas, bas), Tena Nemet Brankov (saksofon), Petra Svrtan (klarinet), Janko Rakoš (klavir), Ranko Zidarić (bubnjevi), Enes Vejzović (bas) i Igor Kovač (gitara).

Svaki prizor ima svoju malu dramaturgiju, poput dobro osmišljenih novela, a u svima je riječ o ljubavi u svim oblicima, ili bolje reći o izostanku ljubavi, o tome kako je teško voljeti.

Urušavanje od neljubavi

Glumci se po pozornici kreću kao da su u nekoj vrsti čarobnog međuzemlja, izmišljenoj ničijoj zemlji, ograničenom prostoru unutar kojega ulaze u interakcije pogonjene emotivnim nuždama, gradeći krhku konstrukciju međusobnog (ne)razumijevanja u ljubavi koja, po Pommeratu, nije ni stvarna – “ona je tek koncept, ne postoji, samo je u glavi kao neko ludilo, kao neka bolest”.

Na Pommeratov se apsurdistički teatar svojom scenografijom nadovezao Talijan Lorenzo Banci, smjestivši radnju unutar jednog gotovo nestvarnog prostora, istodobno ispražnjenog, lišenog svih suvišnosti, ali i duhovitog, jer scena je potpuno pokrivena gustom vatom intenzivno crvene boje, pa se tako čini da glumci hodaju po oblaku.

Dimenziju nadrealnog predstavi daju i video sekvence, a u sve se odlično uklopila odjevna estetika kostimografkinje Marite Ćopo temeljena na čistim, jasnim bojama.

Svaka je scena prožeta neodređenom tugom, no Pommeratov dramski predložak pun je duhovitih momenata. Njegovi protagonisti, ošamućeni od zjapećih unutarnjih praznina, ideju ljubavi okreću naglavce, a tragičnost njihova stanja gotovo graniči s melodramom. Iz tog se spoja rađa čudnovata vrsta drame urušavanja od neljubavi.

Oni viču, valjaju se, skidaju, masturbiraju, njihovi su fizički kontakti uglavnom siloviti, sve je ubrzano; glumci ulaze na scenu i izlaze s nje kao na traci, dijalozi su životni, brzi, lišeni bilo kakve patetike.

Almodovar, Camus i Carver u jednom

Na tim je temeljima stvorena izuzetno dinamična predstava čiji ženski likovi podsjećaju na neurotičnu poetiku Pedra Almodovara, muški djeluju kao da su odbjegli iz priča Alberta Camusa, a sve zajedno oblikuje vrlo duhovitu i istodobno tragičnu, histeričnu inačicu kratkih priča Raymonda Carvera.

U predstavi o odsustvu ljubavi i nemogućnosti voljenja, Gavellina produkcija počinje i završava pri alegoriji “Posljednje večere”: svi su likovi okupljeni za stolom u čijem je središtu neka vrsta apsurdnog Isusa, utjelovljenje ljubavi, koja im, unatoč svemu, zauvijek ostaje nedostižna.

Što je i poruka tog višestruko nagrađivanog teksta suvremenog francuskog autora i redatelja Pommerata, kojim Gavella po prvi puta predstavlja domaćoj publici jednu od najzanimljivijih ličnosti suvremenog francuskog teatra.

Komentiraj

FOTO:HINA/ GDK Gavella/ Ines Stipetić
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.