Počast hrvatskom mučeniku Tomislavu Salopeku

Suvremeni fetišisti zla dodali su još jednu žrtvu u špilju s dokazima svoje monstruoznosti. Tomislav Salopek, mladi otac obitelji, pao je na oltaru naše kršćanske civilizacije, oltaru svetosti života i najviših humanističkih vrijednosti po kojima ovaj nesavršeni svijet nastoji funkcionirati. Smilovao se Bog njegovoj duši. Nisu ga ubili nikakvi „islamisti“. Ubili su ga sljedbenici kulta smrti koji djeluju u teškom neprijateljskom odnosu i prema časnom Kur’anu. Muslimani stradavaju od njih kao i pripadnici drugih vjera. Nazivaju se Isisom ili Isilom, no ljudi s Bliskog istoka koriste za njih prezrivi naziv Daesh. Jedan od duhovnih očeva tog sotonističkog pokreta, bin Laden, jezgrovito je (u rijetkom razgovoru s američkim novinarom u Afganistanu) opisao njegov „program“: „Drugi vole život, mi volimo smrt“. Po mogućnosti što brutalniju, što monstruozniju, koja će najviše šokirati normalan ljudski um. Pripadnici Daesha kod žrtava kojih se dočepaju natječu se u gradaciji zla i uživaju u šokovima koje proizvode. To je njihov jedini „moral“, jedini cilj njihove kampanje. Otkriveno je zadnjih dana da se aktualni vođa sotonista, stanoviti Bagdadi, seksualno iživljavao nad mladom američkom humanitarkom Kaylom Miller, koja je naivno došla u Alep da pomogne ljudima. Mučio ju je, prije nego što je navodno poginula u jordanskom zračnom napadu.

AMERIČKI KOMANDOS MARC BISONETTE, koji je izravno sudjelovao u likvidaciji bin Ladena, opisao je kukavičko ponašanje vođe Al Kaide u trenutku kad se u pakistanskoj jazbini suočio s trenutkom naplate cijene za svoje zločine: „Kod njih vrijedi pravilo, što si bliže vrhu hranidbenog lanca, to si veći bijednik kad tvoj život dođe u opasnost“. Iako „vole smrt“, najviše vole primjenjivati je na drugima, radilo se tu o njihovim indoktriniranim fanaticima koji izvode samoubilačke napade ili nedužnim žrtvama koje su im stjecajem okolnosti upale u ralje. Ne treba ih moliti za milost. Sadistički uživaju u svojim bolesnim morbidnim predstavama i nema tog vapaja koji će ih nagnati da uskrate sebi taj užitak.

Hrvatski mučenik Tomislav Salopek jedini je stranac kojeg se Daesh dočepao u samome Kairu. Na cesti ga je navodno najprije uhvatio nekakav beduinski ološ, koji ga je ustupio, odnosno prodao, ubojicama. Bio je to navodno Salopekov posljednji radni dan za francusku firmu. Nejasno je što su egipatske vlasti poduzele da ga oslobode. Pisalo se da egipatska policija gorljivo traži skrovište u kojem ga drže i ako je tako, doista nije imao šanse. Telefonirati bandi preko medija da je policija u potrazi za njihovom pećinom, gotovo znači potpisati smrtnu presudu za taoca. Bez obzira na to, Salopekovi izgledi bili su minimalni, jer poznato je iz iskustva da Daesh hvata ljude u prvome redu zato da ih ubije, a ne da se cjenka oko njihove sudbine.

PROCJENJUJUĆI SITUACIJU POLITIČKI, premijer Milanović izjavio je – ubrzo nakon vijesti o Salopekovoj otmici – da Hrvatska nema namjeru uključivati se u rat protiv IS-a, jer to je područje za koje su zaduženi drugi. Naslućivala se u toj izjavi i namjera da se posredno pomogne Salopeku, stavljanjem otmičarima na znanje da Hrvatska nije njihov primarni cilj. Sve je to bilo uzaludno. Hrvatska je dio zapadne koalicije, makar i vrlo skroman po kapacitetima i obavezama, a i da nije, veliko je pitanje bi li to imalo ikakvoga utjecaja na jednu manijakalno poremećenu kolektivnu svijest kakva se koncentrirala u Daeshu. Na drugoj strani, činjenica je da sile neusporedivo veće od Hrvatske, na planu borbe protiv Daesha vode prilično prljavu igru. Specijalna je tema zašto se Daesh uspio toliko razmahati, da može ne samo osvajati ogromne teritorije, već otimati i ubijati ljude čak i u glavnom gradu Egipta.

Turska, na primjer, svoje ograničeno uključivanje u akcije protiv IS-a koristi u prvome redu kao pokriće za borbu protiv Kurda koje smatra svojim glavnim neprijateljima, i koji su istodobno vodeća lokalna snaga koja Daeshu na terenu pruža otpor. U razdobljima kad se ne zabavlja rušenjem starih parkova i gradnjom palača, turski predsjednik Erdogan smišlja načine kako bi eliminirao Kurde koji su brana njegovoj projiciranoj parlamentarnoj većini s kojom je autokracija potpuna. Mjesecima su nijemo promatrali kako dešovci opsjedaju i ruše sirijski grad Kobane, par kilometara udaljen od njihove granice, i nije im padalo na pamet da stanovnicima pruže bilo kakvu vojnu pomoć, osim što su otvorili jedan granični prijelaz za prihvat izbjeglica. Kobane su, uz američku pomoć iz zraka, uspjeli obraniti lokalni borci, ali uz cijenu njegova potpunog uništenja. Osim toga, Turska služi kao glavni tranzitni centar preko kojeg se dobrovoljci Daesha iz cijelog svijeta prebacuju u Siriju i uključuju u Bagdadijeve snage. Ta licemjerna turska igra – malo za, malo protiv – bitno je pomogla Daeshu da se razvije u ovo što danas jest.

Američka strategija limitiranih udara na teroriste nije potpuno razumljiva. Kad su u Afganistanu talibane odlučili svrgnuti s vlasti, nakon mjesec dana zračne kampanje stjerali su ih u mišju rupu. Kod slučaja Daesh na samom početku najavili su da će borba biti vrlo duga. Tu mantru ponavljaju neprestano, iako teroristi nude jasne ciljeve: otete rafinerije koje im donose novac, mjesta na kojima trguju s tom naftom, lokacije na kojima nabavljaju oružje, rute preko kojih to oružje do njih stiže, točke na kojima se koncentriraju za napade. Gotovo svaka ofenziva, međutim, prolazi im neometano, i kad se uvuku u gradove, štite se civilima. Zašto se to dopušta? Očito su globalna nadmetanja na djelu. Amerika ne želi na Bliskom istoku samostalno obaviti posao za Rusiju, i pri tom na vlasti u Siriji sačuvati rusko-iranskog klauna Bašara Al-Asada. Rusija, na drugoj strani, od Amerike lukavo očekuje upravo to: da sama ukloni Daesh, i pri tom spasi njezine regionalne klijente. Osim toga, Sjedinjene države kumovale su na neki način kaosu na Bliskom istoku, rušeći s vlasti Sadama Huseina i Moamera Gadafija bez razrađenoga scenarija što će uslijediti nakon njih.

Dok se supersile ne dogovore, a to će – kao što ponavljaju u Washingtonu – trajati vrlo dugo, za sve ljude koji tamo ulaze u nekakve poslove bolje je da se naoružaju kad se kreću po gradovima, s čvrstom odlukom da Daeshu ne će upasti živi u ralje. Potvrdio se taj poučak i na slučaju hrvatskoga mučenika Tomislava Salopeka.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.