Nakon punih dvadeset godina rada URK – Udruženje za razvoj kulture objavit će knjigu u kojoj će predstaviti sve najvažnije akcije i projekte koje je ta udruga inicirala. Udruženje za razvoj kulture je nezavisna udruga građana nastala 1995. u Zagrebu, a cilj ljudi iz te udruge bio je da ožive nezavisnu kulturu mladih u gradu koja je bila uništena ratom, ali i tadašnjom kulturnom politikom. Ekipa mladih ljudi aktivnih na zagrebačkoj underground glazbenoj sceni željela je svoj prostor u kojem bi mogli svirati i u koji bi mogli dovoditi druge bendove. Tih početaka za Nacional se prisjetio jedan od čelnih ljudi Udruženja za razvoj kulture Kornel Šeper. ”Ideja je bila da radimo koncerte bendova u kojima smo svirali i onih koji nam se sviđaju. Zbog ratnih i poslijeratnih okolnosti sve je bilo zatvoreno i rad nije bio moguć. Tako smo kao mladi entuzijasti odlučili sami nešto napraviti. Probali smo na početku surađivati i sa Studentskim centrom, ali nije išlo. Predlagali smo da ćemo organizirati koncerte, ali nismo uspjeli, jer je tada SC više podsjećao na zavičajni klub”, kaže Šeper.

  • Šesnaestogodišnja povijest kluba Močvara uskoro će biti trajno obilježena u knjizi
  • Nacional otkriva sadržaj te knjige i donosi ekskluzivnu reportažu o radu tog jedinstvenog kluba

 

Prva velika akcija Udruženja za razvoj kulture bio je festival Ponikve 15. srpnja 1995., kada su sa Zelenom akcijom organizirali besplatni koncert i čišćenje smeća na takozvanoj Zelenoj magistrali, odnosno na nikad dovršenoj cesti koja je trebala ići preko Medvednice. Taj spoj ekologije i kulture mladih bio je primjer za sve ono što će se nakon toga događati u njihovoj organizaciji. Znali su da imaju više šanse kao udruga građana, ali nisu znali kako će to uraditi, a ni odnos vlasti prema udrugama nije bio kao danas. ”Znali smo da će nam udruga pomoći da lakše pristupimo nekim institucijama koje su bile važne za održavanje festivala, kao što su policija ili ZET, koji je izvanrednim linijama osiguravao prijevoz do Ponikvi. Tada nismo bili ni svjesni da državne institucija mogu financirati naše programe. Mislili smo da je to nemoguće i nije nam palo na pamet da tražimo novac. Tek nakon što smo otvorili Močvaru 1999., prijavili smo se na gradski natječaj za dodjelu sredstava. Iako nam se to činilo nemoguće, te godine smo ipak dobili prva sredstva, 5000 kuna. To je bio skroman početak, ali i činjenica da je na neki način prepoznat naš rad i postojanje URK-a”, priča Šeper o tim prvim danima entuzijazma.

Prvi klub u kojem su realizirali program bila je Rupa, klub studenata na Filozofskom fakultetu. Utorkom su imali svoju večer nazvanu URKtorak. Dovodili su mlade alternativne bendove, a radno vrijeme kluba bilo je od 18 do 22 sata. Iako su produkcijski uvjeti bili vrlo skromni, među mladim Zagrepčanima ubrzo se počelo intenzivno pričati o tim koncertima i o Rupi kao epicentru odlične zabave i izvoru nezavisne scene. Potom su otkrili nedovršeni Dom kulture u Gajnicama i u njemu otvorili klub Goli beton. Naziv kluba ujedno je bila slika i prilika kluba jer se doista radilo o golom betonu bez normalnih uvjeta za rad. Prva hladna zima ih je otjerala iz tog prostora, pa su odlučili iznajmiti adekvatnije mjesto koje su pronašli u napuštenom diskontu pića u Runjaninovoj ulici. Dogovor s vlasnikom potrajao je tek šest mjeseci. Klub je tada dobio svoje današnje ime Močvara. Međutim, Šeper i njegovi prijatelji shvatili su da bi ipak valjalo pokušati nagovoriti vlast u Zagrebu da im dodijele novi prostor. I tako su 1999. krenuli u šetnju Zagrebom kako bi otkrili prikladan prostor u kojem će se trajno smjestiti. ”Najzanimljivija nam je bila bivša tvornica Jedinstvo, koja je bila u vlasništvu grada. Uspjeli smo se dogovoriti i ušli smo u sadašnju Močvaru. Bili smo oduševljeni ali, na žalost, s prostorom su nam dali i gomilu problema. Mnoge su stvari bile neriješene. Jedinstvo su već koristili neki drugi ljudi, a brojila za struju nisu bila razdvojena, pa smo shvatili da smo prisiljeni plaćati struju za sve ili da će nam je jednostavno isključiti. Na razdvajanje brojila čekali smo punih devet godina“, kaže Šeper. Na pitanje je li se isplatila gnjavaža sve te godine s bizarnim, ali velikim problemima, Šeper je odgovorio: ”Svakako da je! Ostvarili smo svoje snove i snove još nekih ljudi. Puno se dobrih stvari dogodilo uz URK i Močvaru. Iako smo u početku radili isključivo program koji se samo nama sviđao, nakon nekog vremena smo se proširili na širi krug ljudi i puno raznovrsniji program, ali i dalje na naš način.”

U posljednjih 20 godina Udruženje za razvoj kulture je bilo pokretač nekih vrijednih programa i izvan Zagreba, koje neki zazivaju i dan danas i žele da se obnove. Jedan od njih svakako je i Otokultivator, ljetna škola kulture koja se održavala na otoku Visu, u napuštenoj vojarni Samogor. Ljetnu školu organizirali su u suradnji s Multimedijalnim institutom i klubom Mama te Udrugom studenata arhitekture EASA Hrvatska. Taj ljetni kamp sastojao se od edukativnih radionica, a bilo je tu i rock koncerata, projekcija filmova i kazališnih predstava, odnosno bilo je riječ o programu kakav su tada radili u Močvari. Otokultivator je trajao od 2001. do 2003., a svake godine iz Hrvatske i regije okupilo se oko 300 polaznika te jedinstvene ljetne škole koji su nekoliko tjedana na Visu učili i zabavljali se. Otokultivator je mimo njihove volje prestao s radom, o čemu Šeper priča: ”Do nas je 2003. došla priča da je prostor prodan. Imali smo dojam da nas lokalna zajednica ne želi. To za nas nije bio baš sretan moment. Posvetili smo se nekim drugim projektima. Koliko znam, i dan danas taj prostor s ogromnim potencijalom zjapi gotovo prazan.”

No nije to bila jedina morska avantura Udruženja za razvoj kulture. U suradnji s klubom Karantena i Art radionicom Lazareti iz Dubrovnika organizirali su 2006. i 2007. program ”Močvara u Karanteni”. Bio je to jednomjesečni program ponovo nalik onome kakav su tijekom godine održavali u klubu u Zagrebu. Suorganizirali su i prvi Seasplash festival, koji je prerastao u jedan od najvećih reggae festivala u regiji. Godine 2000. pokrenuli su i izdavačku kuću Zvuk Močvare i objavili desetak glazbenih albuma. Sudjelovali su i u organizaciji prvog Tabor film festivala, a najponosniji su na Human Rights Film Festival koji je uz klub Močvaru, ujedno i najveći projekt Udruženja za razvoj kulture, a rade ga od 2002. u suradnji s Multimedijalnim institutom i klubom Mama. Taj filmski festival posvećen je ljudskim pravima i nudi uvid u aktualnu svjetsku produkciju dokumentarnih i igranih filmova s tom temom.

JEDNA OD MNOGOBROJNIH TRIBINA KOJE SE ODRŽAVAJU U MOČVARI  FOTO: Arhiva Močvare
JEDNA OD MNOGOBROJNIH TRIBINA KOJE SE ODRŽAVAJU U MOČVARI
FOTO: Arhiva Močvare

Nakon 20 godina rada Udruženja za razvoj kulture i 16 godina Močvare svoj rad su odlučili objaviti u knjizi koja bi se trebala uskoro pojaviti na tržištu. Namjera im je da 30-ak autora napiše osobni tekst o Udruženju za razvoj kulture i Močvari, o čemu jedan od urednika izdanja Ante Perković za Nacional priča: ”Ideja je da ljudi koji su direktno sudjelovali u radu Udruženja za razvoj kulture i Močvare i doživjeli neke stvari to podijele s nama. Pored ‘veterana’, pozvali smo i one koji su stasali u Močvari tijekom zadnjih pet, šest godina i počeli raditi programe. Dakle, ne gledamo samo prema natrag. Najmanje nas zanima statistika, iako će ono što su Udruženje za razvoj kulture i Močvara radili tijekom 20 godina biti jako vidljivo kroz zbirku plakata i ostalih vizualnih materijala koji će činiti veći dio knjige. Umjesto šturog popisa tako će se kroz pregled plakata, flyera, fotografija i svega drugoga vidjeti koliko je bendova i umjetnika prošlo kroz taj prostor. Htjeli bismo napraviti izdanje koje nije prigodničarsko i monografsko u smislu da se dijeli između protagonista i ljudi sa scene, nego da to bude knjiga koju može čitati netko tko nije uopće svratio u Močvaru u zadnjih 16 godina. Želimo da i takav čitatelj dobije kontekst i sliku grada koja je možda malo manje vidljiva od onih uobičajenih.”

Perković nikada nije bio član Udruženja za razvoj kulture, ali je jedan od redovnih gostiju Močvare, pa je zato i svjedok svega onoga što se u klubu događalo posljednjih 20-ak godina. Perković je ovako odgovorio na pitanje koliko je Močvara utjecala na kulturnu scenu u Hrvatskoj. ”Moramo u obzir uzeti kontekst u kojem je sve nastalo. Devedesete su vrijeme kada je Zagreb na nekoj duhovnoj razini prestao biti grad i htio je biti ‘metropola’ bez konkretnog urbanog duha koji je nekako trebalo sačuvati. Tu je Udruženje za razvoj kulture odigralo jako važnu ulogu. Kasnije su se stvari na sreću promijenile. Ono što je važno za kontinuitet priče i scene je upravo orijentiranost Udruženja za razvoj kulture i Močvare prema širem shvaćanju pojma kluba. Močvara funkcionira i kao galerija i kao prostor za filmske projekcije, tribine i kazališnu umjetnost… Tako je bilo od prvog dana i zato stvara jednu lijepu poveznicu s onim što se događalo u Studentskom centru 80-ih pa i ranije, a koje su kulminirale u fazi kada su Damir Bartol Indoš i Helena Klakočar vodili Galeriju SC-a s 90-e na 91. Ne možemo znati što bi bilo kad bi bilo, ali velika je sreća da se na toj bazičnoj razini ‘mladi smo, imamo bendove, mi bismo svirali’, uz neki minimum zajedničkog rada, stvorila platforma koja je utjecala na kulturni život i na kulturu mladih zadnjih 20 godina.”

Močvara je specifična i po tomu da su kroz nju prošli i brojni eminentni umjetnici iz Hrvatske i svijeta koji nisu direktno povezani uz rock kulturu ili umjetnički underground. ”Čini mi se da je s te strane Močvara uvijek bila otvorena, a i danas je. To je klub gdje možeš sresti više generacija i uvjetno rečeno stilskih plemena, iako ta podjela danas nije tako stroga kao nekada. To je možda proizašlo iz tog vremena i konteksta u kojem je stvar nastala, jer je u tom trenutku bilo sasvim svejedno da li slušaš hard core ili etno. Imamo jedan zanimljiv prilog u knjizi. Tekst Tamása Rupaszova, mađarskog glazbenika i izdavača koji je 1997. bio na Ponikvama i tamo vidio Dunju Knebl kako pjeva narodne pjesme pankerima ispred sebe i bio je potpuno šokiran. Rekao je da mu je to bila scena koju pamti dan danas, jer nije mogao zamisliti da se dogodi igdje drugdje. A to je zapravo ono što se na neki način događalo i nastavlja se događati u Močvari. To je prostor komunikacije između visoke i niske kulture, između arta i rocka. S te strane su Udruženje za razvoj kulture i Močvara napravili veliku stvar na hrvatskoj kulturnoj sceni”, kaže Perković.

Udruženje za razvoj kulture i Močvara pridonijeli su afirmaciji nezavisne kulture u gradskim i državnim strukturama. ”Pojavljivanje URK-a, Attacka i raznih organizacija nezavisne kulture početkom 2000. dosta je toga promijenilo. Nezavisna scena je u jednom momentu postala vrlo snažna, a čak i na međunarodnoj sceni vrlo važna. Stvorili su se okviri u Gradu i Ministarstvu kulture za financiranje putem Vijeća za urbanu kulturu i kulturu mladih koje prije toga nije ni postojalo. Na neki način je to prepoznato i mogli su se financirati takvi projekti.

S druge strane, bilo je raznih prepreka po putu koje su nas sputavale u našim idejama i programima”, kaže Šeper. On tvrdi da takav angažman nikada nije bio niti će biti komotan posao. ”Vrlo je teško s financijski pokriti goleme troškove takvih programa, od kojih su mnogi nekomercijalni. Idealno bi bilo da za nezavisnu kulturu postoji još veći senzibilitet, da se njeguje i shvaća kao velika vrijednost koja je autentična i koja pridonosi identitetu grada”, kaže Šeper.

Taj segment nezavisne kulture je istovremeno idealan inkubator za rađanje novih umjetnika i umjetnosti. O tomu Perković kaže: ”Nisam pristalica elitne, dekorativne kulture u koju silom prilika odlazi većina budžeta iz proračuna. Mislim da su zato ove nezavisne inicijative izrazito važne, jer na neki način nastavljaju barem u Zagrebu, ali i u ostatku Hrvatske neki drugačiji put i drugi način bavljenja kulturom koji je puno neposredniji, instinktivniji, puno više usmjeren prema eksperimentu i puno bolji u komunikaciji sa stvarnošću.

U onom što rade Udruženje za razvoj kulture i Močvara vidim nastavak nekih stvari koje su se u Zagrebu događale 70-ih s Kugla glumištem, neku vrstu inkubatora kakav je postojao u Studentskom centru 70-ih i 80-ih i koji je nehotice odgojio neke generacije koje su prošle kroz klub, vidjele svašta, doživjele svašta i onda nastavile svoj rad negdje drugdje. HNK ima stotine zaposlenih, milijuni kuna godišnje odlaze samo da ta zgrada i dalje bude zgrada, a to što se u njoj događa nema nikakve veze sa stvarnošću. Zato su ovakve inicijative tim dragocjenije.”
Danas Udruženje za razvoj kulture ima šest stalno zaposlenih ljudi i ugovor sa Zagrebom o komercijalnom najmu prostora u kojem se nalazi Močvara, koju sami održavaju i u njoj gotovo svakodnevno rade program.

Komentiraj

FOTO:Tomislav Miletic/PIXSELL, Arhiva Močvare
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.