Collapse Films

Pavle Vučković rođen je 1982. u Beogradu, diplomirao je filmsku režiju na Akademiji, u klasi Darka Bajića. Taj autor kratkih filmova, reklamnih spotova, TV drama i jedan od režisera popularne humoristične srpske serije “Mile protiv tranzicije”, već s prvim kratkim filmom “Beži, zeko, beži” 2003. ulazi u Cannes i osvaja Grand Prix. Potom s drugim kratkim filmom “Minus”, rađenim prema adaptiranoj priči “Bregovi kao bijeli slonovi” Ernesta Hemingwaya, osvaja treću nagradu. Ove godine bio je treći put na canneskom festivalu kao predstavnik srpske kinematografije. Hrvatska publika vidjet će “Panamu” na Avvantura Film Festivalu u Zadru 22. kolovoza i na Vukovar Film Festivalu 28. kolovoza, a zagrebačku premijeru film će vrlo vjerojatno imati na Zagreb Film Festivalu.

U prvom ekskluzivnom razgovoru za hrvatske medije, Pavle Vučković za Nacional govori o svom hvaljenom filmu, školovanju, autorima koji su utjecali na njega, ali i promišlja o kinematografiji, Jugoslaviji i politici.

NACIONAL: Kako biste čitateljima Nacionala i hrvatskim gledateljima predstavili “Panamu”? Je li to intimna priča o urbanim mladim Beograđanima?

Zapravo, radi se o ljubavnom trileru. U fokusu priče je mladi Beograđanin Jovan, zgodni student arhitekture koji se, između ostalih djevojaka, viđa s Majom, koja mu djeluje naivno i neiskusno. S vremenom ga njezino ambivalentno ponašanje počinje intrigirati i uvlačiti u svojevrsnu mrežu uzroka i posljedica. Prateći videosnimke i “tragove” s interneta, Jovan otkriva Majin paralelni život i upliće se u vlastitu igru laži i ljubomore. U strahu od napuštanja, njih dvoje bježe jedno od drugog, negirajući emocije. Jovan gubi sebe, očajnički pokušavajući otkriti tko je zapravo Maja… “Panama” je priča o ljubavnim odnosima između mladih ljudi koji su odrasli u vremenu digitalne komunikacije, socijalnih mreža, pornografije… To je moja priča o mladim ljudima u vremenu narcizma i samopromocije na internetu.

NACIONAL: Zašto se film zove “Panama”?

Zato što nisam želio da kao metaforu za eskapizam i utopiju iskoristim neku bogatu zemlju, koja bi dala materijalističko značenje kraju filma. Želio sam neku politički, religiozno i ekonomski neutralnu zemlju. Kada je film već bio u fazi snimanja i naslov odavno smišljen, pogledao sam na Wikipediji listu zemalja, rangiranu po tome koliko su njihovi stanovnici sretni. Stanovnici Paname su najsretniji.

NACIONAL: Kako je film do sada prošao u Srbiji ?

Imao je nacionalnu premijeru na festivalu Cinema City u Novom Sadu i zatim još dvije projekcije na festivalu na Paliću. Beogradska premijera “Paname” planirana je za listopad i tada će krenuti u kinematografe. Onda ću imati točnu sliku o ukupnoj reakciji publike. Na ovim dvama festivalima u Srbiji, film je bio odlično primljen.

NACIONAL: Koliko dugo je nastajao film? Kakvi su bili produkcijski uvjeti? Koliko imate koproducenata u projektu?

Pisanje scenarija, koji sam radio s Jelenom Vuksanović, počelo je još 2009. Samo snimanje je, uslijed raznih komplikacija u produkciji, trajalo skoro dvije godine. U periodu od dvije godine snimali smo u tri navrata. Tako da je otprilike cijeli proces nastajanja “Paname” trajao šest godina: od 2009. do 2015. Producent filma je mala nezavisna produkcijska kuća iz Beograda Collapse films Tatjane Žeželj. To danas nije uobičajeno, ali mi nismo imali koproducente iz regije. Sada je za svjetsku distribuciju filma zadužena kompanija Wide iz Pariza.

NACIONAL: Film predstavlja jednu novu generaciju mladih srpskih glumaca. Kako ste ih birali, putem audicija ili ste unaprijed znali koga i zašto želite?

Radili smo audiciju, iako sam znao unaprijed što želim. U startu smo se fokusirali samo na mlade glumce. Željeli smo imati jedan izniveliran glumački stil u filmu. Glumačke probe ukupno su trajale skoro šest mjeseci. U glavnim ulogama su hrvatskoj publici vjerojatno nepoznati Slaven Došlo, za kojeg su u Hollywood reporteru napisali da strašno nalikuje na Coltona Haynesa, Jovana Stojiljković, Miloš Pjevač i Jelisaveta Orašanin. Mlada glumica Tamara Dragićević je u Srbiji vrlo popularna, posebno nakon uspjeha u showu “Tvoje lice zvuči poznato”, u kojemu se pokazala kao zabavljač i imititator. Igrala je u Bjelogrlićevom filmu “Montevideo, Bog te video” te u Bajićevom “Bićemo prvaci sveta”. U filmu je i Nebojša Milovanović, već etablirani srpski glumac srednje generacije, kojeg hrvatska publika, možda, pamti po ulogama u filmovima Gorana Paskaljevića “Bure baruta” i “Medeni mjesec”.

NACIONAL: Slažete li se s tvrdnjom da se u Srbiji posljednjih godina definitivno afirmirao jedan novi val mladih autora, koji snimaju urbane filmove koji se direktno tiču njihove generacije. Od “Šišanja” Stevana Filipovića, “Klipa” Maje Miloš, “Tilve Roš” Nikole Ležaića, “Ničijeg djeteta” Vuka Ršumovića, do vašeg?

Da, apsolutno se slažem. Došlo je do smjene generacija u srpskoj kinematografiji. Smatram odličnim što su se pojavile nove tematike i pristupi filmu. Drago mi je što sam dio tog novog vala srpskog filma i što su ti režiseri većinom moje kolege s Akademije.

NACIONAL: Koji su problemi s kojima se suočava mladi filmski autor u Srbiji? Funkcionira li Filmski centar Srbije, poput hrvatskog HAVC-a?

Zaista ne znam na koji način funkcionira HAVC. Što se tiče problema, mislim kako je posve normalno da postoje prepreke u radu, pogotovo kad je u pitanju debitantski film. Kod debitantskog filma potrebno je najviše energije i truda uložiti da se uopće pokrene cijeli proces.

  • ‘JAKO CIJENIM FILMOVE Živojina Pavlovića i Emira Kusturice, a od hrvatskih autora Lordana Zafranovića. Među inozemnim redateljima uzor mi je Ang Lee’

NACIONAL: Unatoč besparici i teškim financijskim i produkcijskim uvjetima, u Srbiji se snima puno filmova. U ovom trenutku dovršeno je 11, a u postprodukciji je čak dvadesetak filmova. Kako to uspijevate?

Mislim da je u pitanju ogromna ljubav prema filmu i dobra organizacija sredstava. U “Panami” su svi suradnici dali svoj kreativni maksimum. A moram priznati da autorski tim – montažer Bojan Kosović, scenografkinje Bojana Nikolić i Livija Mikić, kostimograf Magdalena Klašnja i producentica Tatjana Žeželj – čine debitanti.

Zapravo, svi osim direktora fotografije Đorđa Arambašića.

NACIONAL: Kako je film prihvaćen u Cannesu? Dobili ste pozitivne inozemne kritike…

Generalno je teško u Cannesu imati odličan prijem. Dosta su oštri kriteriji, jer se film prikazuje među zaista dobrim filmovima i publika tamo pristupa gledanju drugačije nego obična kino publika. Generalno sam zadovoljan premijerom “Paname” i objavljenim kritikama.

NACIONAL: Kako ste vi osobno doživjeli Cannes, taj vašar taštine, glamoura, najvećih zvijezda, partyja?

Meni je to bilo treći put da sam u Cannesu s filmom pa priznajem da sam se pomalo i navikao na sve. Bio sam prisutan u selekciji Cinefondation 2003. i 2007. godine. Sada je bilo drugačije u odnosu na moje prethodne dolaske, jer sam imao puno više intervjua i susreta s kritičarima. Ono što mi je najljepše u Cannesu, jest razina poštovanja s kojim se Festival odnosi prema svojim autorima. To mi je bilo najfascinantnije i kad sam prvi put bio tamo s kratkim filmom “Beži, zeko, beži”.

NACIONAL: Jeste li se u Cannesu susretali s ekipom “Zvizdana”?

Dalibora Matanića poznajem baš dugo, još od kada sam bio mali, preko svojih roditelja. Sreli smo se sad na festivalskom štandu jednog dana, imamo i zajedničku fotku. Nažalost, nisam uspio, zbog svojih brojnih obaveza, prisustvovati projekciji “Zvizdana” u Cannesu. Ali čuo sam s više strana da je film odličan.

NACIONAL: Što očekujete od Sarajevo Film Festivala?

Prije svega očekujem da ću se dobro provesti! Uvijek imam pozitivna iskustva i odličan tretman u Sarajevu. Takođe planiram ostvariti korisne kontakte vezane uz moj sljedeći film.

NACIONAL: Zbog čega ste se odlučili za filmsku režiju?

Najviše zato što je to način da sebi omogućite igranje do kraja života. Prvo osmislite nešto ne razmišljajući o praktičnoj svrsi, a zatim to činite samo radi zadovoljstva vas i ljudi koji će to jednog dana gledati. Kao kada pravite nešto od Lego kockica. To je glavni razlog. Priznajem, svaki put kada završi snimanje, ispunjen sam pozitivnom energijom sljedećih mjesec dana.

NACIONAL: Je li vas Akademija dovoljno naučila osnovama zanata ili vam je važnije bilo asistiranje drugim režiserima?

Najviše sam o ovom poslu naučio na Akademiji, filmskoj školi Kvadrat i kroz vlastitu praksu. Imao sam sreću da su mi na fakultetu predavali sve sjajni režiseri – Goran Marković, Žarko Dragojević, Srđan Karanović, Darko Bajić, Srđan Golubović – od kojih sam imao što naučiti. Za razliku od ostalih kolega, ja nisam puno asistirao drugim režiserima. Što se tiče filmskog jezika, to sam učio gledajući dosta različitih filmova. Išao sam u Kinoteku skoro svakog dana poslije nastave u srednjoj školi.

NACIONAL: Koje filmove i autore jugoslavenske kinematografije najviše cijenite?

Omiljeni film domaće kinematografije mi je “Tri” Aleksandra Saše Petrovića, iz 1965., rađen prema prozi Antonija Isakovića i s Batom Živojinovićem u naslovnoj ulozi. Što se tiče ostalih jugoslavenskih filmskih autora, jako cijenim filmove Živojina Pavlovića i Emira Kusturice. A od hrvatskih autora Lordana Zafranovića.

Naravno da postoje oscilacije u kvaliteti i recepciji kod publike. Kod svih velikih režisera postoje razne faze u stvaranju. Takve faze ima i jedan Tarantino. Inače, generalno, po načinu rada i estetici, uzor mi je Ang Lee. Jer svaki njegov film je sjajan i drugačiji, kao da ga nije režirao isti režiser.

NACIONAL: Je li vam bio važniji, za vaše filmsko formiranje, crni val jugoslavenskog filma šezdesetih i sedamdesetih ili pojava “praške škole” osamdesetih godina prošlog stoljeća?

Ja ne radim generacijske ili geografske razlike u svom obrazovanju i utjecajima. Trudim se otvorenog srca i na isti način gledati filmove iz svih perioda, iz svih zemalja. Ne želim se ni po radu ni po obrazovanju svrstavati u bilo koji pravac.

NACIONAL: S Darkom Stojanovićem 2007. napisali ste scenarij za TV film “Mladići” Uroša Tomića, koji se sprdao s ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Zašto vam je baš on bio zanimljiv kao tema?

Ta ideja došla nam je spontano jednog dana, u pauzi između predavanja, u dvorištu našeg fakulteta. Nismo imali neki konkretan cilj, više nam je djelovalo da bi takav sitcom mogao biti gledan i duhovit. Bila je to duhovita priča o jednoj baki koja je namjeravala ostaviti stan dvojici unuka ako pristanu sakriti Ratka Mladića, koji je pobjegao iz Haaga.

NACIONAL: Jesu li vam neki europski producenti nakon Cannesa ponudili da za njih razvijate scenarije?

Ne, zasad nemam nikakve ponude. Imam samo završen svoj novi scenarij, koji želim realizirati. Trenutačno je u prijevodu. Ne želim previše otkrivati, ali bit će potpuno drugačiji projekt od “Paname”. Jedino što će se im biti slično jest tematika: narcizam.

NACIONAL: Je li došlo do zasićenja kod mladih srpskih režisera pa su počeli izbjegavati velike filmske zvijezde koje su se, doslovce, desetljećima selile iz filma u film?

Moguće da je došlo do zasićenja istim licima koja smo godinama gledali, ma kako sjajni glumci bili. Ali mislim da je glavni razlog taj što su mladi režiseri pozivali svoje kolege s kojima su studirali ili su im bliži po godištu. Jednostavno, mislim da je u pitanju generacijska stvar.

NACIONAL: Tko su za vas najveće filmske zvijezde ovih prostora ?

Za mene je to Velimir Bata Živojinović. U svakom filmu, a snimio ih je čak 230, bio je uvjerljiv. Čak sam imao sreću i glumiti s njim u kratkom filmu “Trojka” Srđana Golubovića. Bilo je to 1994., a ja sam tad bio u petom razredu osnovne.

NACIONAL: Tko je danas u Srbiji najveća filmska zvijezda?

Mislim da je to još uvijek Sergej Trifunović.

NACIONAL: Koliko poznajete hrvatsku kinematografiju?

Godinama pratim većinu hrvatskih filmova koji dođu u Srbiju na festivale ili u kino distribuciju. Istaknuo bih “Crnce” Zvonimira Jurića, to mi je odličan film, i “Oprosti za kung fu” Ognjena Sviličića.

NACIONAL: Postoje li neki hrvatski glumci koje biste rado imali u svojim sljedećim projektima?

Već sam surađivao s hrvatskim glumcima. Nikša Kušelj igrao je u mom kratkom filmu “Zaplet” 2011., a partnerica mu je bila Katarina Radivojević. Nikša mi je i prijatelj, često idem kod njega na ljetovanje u Cavtat. Od glumaca s kojima nisam surađivao, volio bih raditi s Leonom Lučevim.

NACIONAL: Što mislite o TV realityjima, u kojima svaki anonimac dobiva petnaest minuta slave? Na jesen kreće na RTL-u regionalni “Big brother”…

Mislim da nisam idealan sugovornik za to pitanje; naime, ja ne gledam televiziju. Ali mislm da su takve vrste emisija očajnički pokušaj bilo koje televizije da skrene pažnju na sebe s interneta.

NACIONAL: Imate li ambicija za internacionalnu karijeru ili mislite da je vaše mjesto pod balkanskim suncem?

Imam internacionalnih ambicija u poslovnom smislu. Sljedeći film ću vjerojatno snimati na engleskom jeziku. A što se tiče privatnog života, u budućnosti se vidim pod suncem, pored mora.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema Jugoslaviji? Kad se raspala, imali ste samo devet godina.

Koliko se sjećam, ali i s obzirom na priče mojih roditelja i ljudi koje poznajem, bilo je gotovo idilično u odnosu na sadašnju sitaciju na Balkanu. Naravno, to je ono što sam zaključio na osnovu priča i nekih maglovitih sjećanja. A znate i sami da se ljudi uvijek sjećaju prošlosti u uljepšanom izdanju.

NACIONAL: Kako vaša generacija gleda na povijest ovih prostora: Tita i Jovanku, rat, Miloševića i Tuđmana, ubojstvo Đinđića, preobražaj Vučića…?

Mišljenja nam se mijenjaju, baš kao što se i vrijeme mijenja. A i ja sam loš parametar za opisivanje političkih stavova. Nemam se namjeru na bilo koji način uključiti u politički život. Politika mi nije u fokusu.

Komentiraj


FOTO:Collapse Films
PODIJELI
Novinar, televizijski autor, scenarist i producent. S dugogodišnjim iskustvom u tisku, na televiziji, radiju, filmu, portalima u Hrvatskoj i regiji... U Nacionalu na funkciji novinara, specijaliziran za ekskluzivne teme iz kulture i medija.