AKADEMIK I JEDAN OD NAJČITANIJIH KNJIŽEVNIKA U HRVATSKOJ govori o svom novom romanu, rodnom Vukovaru i koliko se taj grad promijenio, hrvatskoj društvenoj konstanti – kukanju, obrazovanju i izdavaštvu

Pavao Pavličić jedan je od najplodnijih i najpopularnijih hrvatskih književnika, a njegove knjige redovito su na ljestvici najčitanijih i najposuđivanijih. Rođeni Vukovarac, jedan od pionira kriminalističkog žanra u Hrvatskoj, upravo je objavio “Tri petka u travnju”, novi kriminalistički roman, o novim avanturama Ive Remetina, pa je u intervjuu za Nacional rekao zašto je krimić počeo pisati još davnih 1970-ih godina i koliko se taj žanr promijenio od dana jugoslavenskog socijalizma, pa do danas.

Pavličić je rođen 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, 1969. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. tezom iz područja metrike “Šesta rima u hrvatskoj književnosti”. Za koji dan, 13. rujna, obilježit će 45 godina rada na tom fakultetu, od kojih je punih 40 redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Pavličić je redoviti član Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 30. siječnja 1997. Dobitnik je brojnih nagrada za književnosti, od kojih tri Nagrade Ksaver Šandor Đalski, Nagrada Zvane Črnja i Mato Lovrak te mnogih drugih. Za Nacional priča o rodnom Vukovaru i koliko se taj grad promijenio, o hrvatskoj društvenoj konstanti – kukanju, sustavu obrazovanja, stanju u izdavaštvu i hrvatskoj književnosti.

NACIONAL: U romanu “Tri petka u travnju” pratimo novu avanturu Ive Remetina. Koliko je važno za pisca, ali i za čitatelje, da pratimo stalno isti lik?

Gledajući strogo literarno, to nije osobito važno, ali činjenica je da to čitatelji vole. I sam sam čitatelj i to sam zamijetio još kao dijete, pa sam zato rado čitao romane Ivana Kušana ili Marka Twaina, jer su u njihovim romanima isti junaci. To je kao kad susretnete starog poznanika. Mnogi pisci krimića pišu upravo na taj način. Neki pisci rade tako da se u životu junaka događaju neke promjene, da on stari, djeca mu rastu i slično. Drugi junaka stave u neke godine i tu ga ostave. Ja sam se odlučio za to drugo. Dugo je Remetin bio moj vršnjak, ali sam ja onda postao prestar, pa sam ga ostavio u drugoj polovici pedesetih godina života, a onda su i on i njegova supruga, i sin i unuk, stalno u istim godinama.

NACIONAL: Je li vam to pomaže pri pisanju?

Meni je to ugodno jer sam se, možda je bedasto reći, zaista vezao za te moje izmišljene likove. Drago mi je pripovijedati o njima jer sad već svaki od tih likova ima svoje štosove, navike, probleme, a to piscu olakšava posao.

  • ‘PROBLEM U VUKOVARU sastoji se u tome što povijest nije samo povijest, nego je ona i nečiji život. Vukovarci sad već otvoreno vape: Neka nas Zagreb ostavi na miru!’

NACIONAL: Remetin nije, što je uobičajeno u tom žanru, detektiv, inspektor, netko iz policijske struke, nego je urednik Crne kronike. Zašto ste se odlučili za takvog lika?

Razlog je jednostavan – na to su me natjerale okolnosti. Remetina sam stvorio još u doba socijalizma, prije četrdesetak godina. Tada je policija bila vrlo tajanstvena, niste samo tako mogli saznati njihove metode rada, a nije ni bilo ugodno imati s policijom posla na bilo koji način. Stoga sam trebao istražitelja koji je dovoljno blizu problematici zločina i istrage, a da je pri tom amater. Zato sam stavio Remetina za urednika Crne kronike, ali sam mu dao i prijatelja koji radi u policiji i pribavlja mu informacije. To se pokazalo zgodno zato što sam u to vrijeme dosta dobro poznavao novinsku tehnologiju, novinarski socijalni ambijent, pa mi nije bilo teško sve to isplesti.

NACIONAL: Ima li Remetin inspiraciju u stvarnom liku?

Nema. Inače u svojim knjigama izbjegavam portretirati stvarne osobe, jer nikad ne znate kako će čovjek reagirati. Bolje je izmisliti. Remetin je po temperamentu posve drugačiji čovjek od mene i živi život sasvim drugačiji od onog koji sam ja živio. Dakle, u nekom smislu pišem svoju alternativnu biografiju.

NACIONAL: Radnja romana smještena je u Osijek. Nije prvi put da pišete o Slavoniji, posebno u knjigama koje nisu krimići.

Često sam pisao o Vukovaru, svom rodnom gradu. Moji krimići uglavnom su smješteni u Zagreb zato što taj grad dobro poznajem. Sad sam se odlučio za Osijek jer mi je trebala struktura priče u kojoj se događaji prekidaju, pa se Remetin nekoliko puta vraća iz Zagreba u Osijek. Osijek mi se činio zgodan jer je grad sa silnim literarnim potencijalom, a dobro ga poznajem.

NACIONAL: Kako gledate na život u Slavoniji? Razmišljate li o tome koliko se promijenio?

Nevolja je u tome što se nije dovoljno promijenio. Primjerice, Slavonija slabo stoji ekonomski i Slavonci tvrde da su zapostavljeni. Meni se čini da je razlog pomalo i u tome što ondje ljudi nisu dovoljno spremni za promjene. Kad pogledate neke druge hrvatske krajeve, zanimljivo je vidjeti tko se najbolje snašao u kapitalizmu – Međimurje i Istra. Zašto je to tako? Zato što su to pogranični krajevi u koje nikad nitko nije želio ulagati. I oni su znali da se moraju sami snaći. I snašli su se. A u Slavoniji je život tradicionalno bio dobar, lagodno se živjelo tako što se posijao kukuruz, pobrao i prodao. Sad to više nije tako. Ne poričem da ne postoje objektivne teškoće, ali čini mi se da nema dovoljno spremnosti za prilagodbu novim situacijama.

NACIONAL: Spomenuli ste rodni Vukovar. To je grad koji je trebao biti simbol zajedništva, a postao je simbol razdvojenosti. Slažete li se s tom tvrdnjom i kako vidite taj grad?

Da, ali za to nisu krivi stanovnici Vukovara. Za to su krivi političari, oko toga nema spora. Bio sam u Vukovaru prije koji tjedan, sve izgleda jako dobro, grad je živ, u 23 sata još su ljudi na ulici, ima mladih. A probleme koji nastaju u tom gradu stvaraju političari, čak ne ni ekonomija, nego baš politika.

NACIONAL: Što mislite o ćirilici, mijenjanja Statuta grada i atmosferi u Vukovaru?

Kao što sam rekao, za to su političari najviše krivi. Oni su zapravo taj problem izazvali. Da je njima bilo u interesu da se to pitanje riješi, oni bi to rješenje i pronašli, doveli bi spretnog pregovarača, on bi okupio sve strane, pa bi razmijenili mišljenja, razgovarali i nešto dogovorili. Umjesto toga, izdana je arogantna naredba; dakle, prisutno je beskrajno povjerenje u silu. Dugo sam mislio da su naši političari jednostavno nesposobni, pa da zato postupaju tako blesavo. Sad mi se nekako čini da to rade namjerno, jer toliko gluposti koliko su oni napravili u Vukovaru teško je postići, ako baš ne idete za tim da svjesno radite budalaštine. Mogli su slučajno napraviti i nešto pametno, ali to im se nije dogodilo. Zašto to rade, duga je priča, ali mi je sve jači dojam da je sve što se događa u Vukovaru umjetno izazvana kriza.

NACIONAL: Smatrate li da bi Vukovar trebao biti izdvojen, kao što predlažu neki, ili bi se jednostavno trebao poštivati Ustav?

Vukovar je integriran nakon sedam godina okupacije i situacija je ondje specifična. Međutim, ne mislim da bi trebalo Vukovar izdvajati institucionalno jer to povlači za sobom nove komplikacije. Ali, trebalo bi imati na umu tamošnje prilike i prema njima se ravnati. Lako je biti Europejac u Zagrebu i iz Zagreba slati dekrete. A da su bili pametni pa poslali Ivicu Vrkića koji, kao što znamo, ima golemo iskustvo u takvim poslovima, on bi im stvar sigurno ispregovarao i danas toga problema ne bi bilo.

NACIONAL: Mislite li da će se situacija teško riješiti ako se ne prihvati povijest, jer se samo o njoj razgovara?

Problem u Vukovaru sastoji se u tome što povijest nije samo povijest, nego je ona i nečiji život. I onda se nađe netko tko, pod parolom da prošlost moramo ostaviti iza sebe, neodgovorno čačka po tuđim ranama. Vukovarci sad već otvoreno vape: Neka nas Zagreb ostavi na miru!

  • ‘U ‘PORNO’ TERMINU gledam priče o genijalnim mladim ljudima. A to znači da budale imaju svoje ljude u medijima! Isto tako, mislim da je državna matura besmislica’

NACIONAL: Iako u knjigama ne pišete o društvenim okolnostima, dotičete se stvarnosti. U novom romanu i sami pišete da je politika svuda oko nas, prisutna je u svim sferama društva. Koliko je važno držati tu nit stvarnosti u knjigama?

To je čudno kod krimića. Krimić je žanr u kojem se priča mora događati u realnom svijetu. Krimić pripada, pogledajmo istini u oči, trivijalnoj književnosti. A tu književnost od visoke književnosti razlikuje to što vi trivijalnu književnost možete razumjeti, a da ne poznajete književnu tradiciju, da niste čitali veliku literaturu. Dakle, krimić se mora zbivati u svijetu u kojem će čitatelj prepoznati neke situacije, pa će imati dojam da je priča slika i prilika zbilje. S druge strane, ono što krimić čini trajnim jest zagonetka koja zapravo nije u vezi s tim društvenim situacijama i okolnostima. Dokaz za to je činjenica da danas možete čitati krimić star 80 ili sto godina s velikim zadovoljstvom, premda su nestale društvene okolnosti koje su u njemu opisane. Dakle, drži ga zagonetka i emocije koje su trajne. Krimić bi uvijek morao govoriti o elementarnim ljudskim relacijama: ljubav-mržnja, osveta, brak, obitelj, to je ono u čemu se čitatelj pronalazi i gdje možda vidi i neke svoje probleme. Društvene okolnosti su tek dobra nadogradnja.

NACIONAL: U “Tri petka u travnju” dosta ste pisali o hrvatskim društvenim prilikama, pa tako pišete o kamatarima, o ovrhama nad stanovima, likovi su tužni, depresivni, slika Hrvatske je dobro pogođena. Želite li vi kao književnik time dati svoj obol toj stvarnosti?

U romanu ne rješavam društvene probleme, ali rješavam svoje autorske probleme. Ako imam nekoga tko je ubijen, onda za to ubojstvo mora postojati razlog, osobni ili poslovni. Moram stoga ocrtati obiteljske prilike i društvene okolnosti, moram posijati lažne tragove, pa se društvena pozadina zapravo sama od sebe uvuče u radnju. Nije moja intencija crtati fresku hrvatske stvarnosti, nego mi je to potrebno radi razvijanja priče.

ZIN_0286

NACIONAL: Kako vidite hrvatsku zbilju?

Nisam vam ja za to neki stručnjak. Cijeli život se borim protiv shvaćanja da je pisac nadležan za sve. Ali, ono što ja vidim kao najveći problem, to su neke naše konstante. Primjerice, jedna od konstanti je sklonost kukanju, neprestano svi cendraju. S druge strane, brine me stupanj emocionalnog angažmana s kojim naši ljudi prilaze društvenim problemima. Kad zavirite u društvene mreže, onda vidite s koliko gnjeva, ili s koliko oduševljenja ljudi govore o izjavama tamo nekih političara, i o drugim stvarima koje će već za tjedan dana i sami zaboraviti. To je u dobroj mjeri bijeg od osobne odgovornosti: čovjek zaključi kako su oko njega sve sami lopovi i glupani, pa, dakle, on sam nije ni za što kriv i ne treba ni pokušati nešto učiniti.

NACIONAL: Dugi niz godina radite na fakultetu. Sve više se priča o tome da je jedan od većih problema u Hrvatskoj neadekvatan sustav obrazovanja. Slažete li se s tim?

Ne znam vam to argumentirati, ali čini mi se da je veći problem stav prema obrazovanju, nego samo obrazovanje. Evo, nedavno su se vratili mladi ljudi sa svjetskih natjecanja iz fiziologije i geografije, gdje su osvojili prva mjesta. A kad vi o takvim ljudima išta čujete? Kad bi čovjek gledajući televiziju zaključivao kakvi su nam mladi ljudi, onda bi morao reći da oni ne rade ništa, nego da se voze na motorima, tulumare, tuku se. A onda dođe ponoć i u „porno” terminu gledam priče o genijalnim mladim teolozima, matematičarima, menadžerima! A to ne znači ništa drugo, nego samo to da budale imaju svoje ljude u medijima! To vidim kao najveći problem. Isto tako, mislim da je državna matura čista besmislica. Ne bih mogao u beskraj nizati dokaze za to, ali to je moj zaključak.

NACIONAL: Posebno se to vidi po tome da i nakon položene državne mature neki fakulteti i dalje inzistiraju na prijamnim ispitima.

Upravo tako. Državna matura je institucija naslijeđena od Austro-Ugarske koja se odnosila samo na gimnazije, a njih je tada bilo malo. Ako imate i strukovne škole u tome, onda ne vidim smisla. Što imaju zajedničko učenik kemijske škole i glazbene škole? A onda imate i situaciju da fakultet može reći da sve to ne priznaje i da se mora pristupiti prijamnom ispitu, što je u nekim slučajevima opravdano. Zapravo, imam dojam da je to sve jedan projekt u kojem je neki broj ljudi pronašao svoj interes i to se gura, dok se jednog dana samo od sebe ne slomi… Evo, 45 godina predajem na Filozofskom fakultetu i ne pamtim da je prošlo više od tri godine bez neke reforme. U socijalizmu je to bilo posve razumljivo, zato što je sveučilište bilo potencijalni izvor političkih problema, pa je država uvodila reforme želeći da se sveučilište bavi samo sobom, da se ne bi bavilo politikom. Izgleda da su ovi današnji političari preuzeli isti obrazac i rade po načelu: šalji im formulare, daj im da nešto petljaju, samo da ne prave probleme.

  • ‘FASCINANTNO JE S KOLIKO GNJEVA, ili s koliko oduševljenja ljudi govore o stvarima koje će za tjedan dana i sami zaboraviti. To je u dobroj mjeri bijeg od osobne odgovornosti’

NACIONAL: Prije dvije godine napisali ste još uvijek vrlo aktualan tekst u kojem pozivate na ukidanje hrvatske književnosti jer se ne čita i ne prodaje. Što mislite o hrvatskoj književnosti i njenim piscima? Zašto su konstantno marginalizirani i zašto im se ne pridaje jednaka pozornost kao i inozemnima?

Zato što je u sve to ušao kapitalizam, ali u iskrivljenom obliku. Mi smo mali jezik i kod nas književnost i izdavači ne mogu tržišno opstati bez pomoći države. To svi znaju, ali sustav nikad nije razrađen, nego se sve rješava od jednog do drugog slučaja, od jedne do druge vlasti, od jednog do drugog ministra. A vjerujem da bi se neka ravnoteža mogla postići. Trebalo bi, uostalom, vidjeti kako to rješavaju u Litvi, Mađarskoj, Danskoj i drugim zemljama koje su s nama usporedive po proširenosti jezika. Pa da nešto naučimo i primijenimo njihova iskustva.

A što se tiče hrvatskih pisaca, mi imamo vrlo dobru književnost. Imamo desetke ljudi koji znaju dobro pisati. Imam neki uvid u književnu scenu jer sam prije dvije godine dobio Nagradu Ksaver Šandor Đalski, pa sam prošle godine bio u žiriju. Dakle, riječ je o 60-70 knjiga proze svake godine. To je fantastično! Po logici velikih brojeva, ponešto od toga mora biti dobro. Premda mi to ne vidimo uvijek. Riječ je o starom hrvatskom refleksu da mi nikad ne možemo biti važni, nego je uvijek važan netko drugi. Osim toga, imate propulzivne izdavače koji izdaju pretežno inozemne autore, a imaju veze u medijima, pa ispada kao da su inozemni pisci, bar kad je riječ o krimićima, savršeni. A većina njih je sedam kopalja ispod Gorana Tribusona.

NACIONAL: Kad je riječ o krimićima, jedan ste od prvih koji su krenuli s pisanjem tog žanra. Zašto ste se odlučili baš za taj žanr i koliko se krimić promijenio od 1970-ih kad ste počeli, do danas?

Nema tu neke moje zasluge, jednostavno me privuklo. Nisam čak ni bio veliki čitatelj krimića. Napisao sam priču u kojoj se događa zločin, ali je to još bila fantastika. Onda sam odlučio napisati krimić u kojem neće biti fantastike. Tad je naša sredina već bila zrela za prihvaćanje krimića kao dijela „normalne” literature. Kad sam prije 40 godina donio svoj prvi krimić Zlatku Crnkoviću, nije previše razmišljao o žanrovskoj pripadnosti teksta, nego se pitao valja li on ili ne valja. Da sam došao s istom knjigom deset godina prije, ne bi me objavio sigurno, jer okolnosti nisu još bile zrele.

NACIONAL: Koliko se žanr promijenio od tog doba?

Nije se mnogo promijenio, ali je posljednjih deset godina doživio ekspanziju. Ja imam o tome teoriju koja je posve neznanstvena, ali mislim da funkcionira. Krimić ima osobinu da u njemu mora postojati sretan kraj, a ozbiljna literatura ne smije imati sretan kraj, jer onda ne bi bila ozbiljna.

Sretan kraj u krimiću ne tiče se sreće protagonista, nego sreće čitatelja: on dobiva odgovor na početnu zagonetku, a time i dojam da se neke stvari na svijetu ipak mogu riješiti. Drugo je pitanje koliko je to bajka, ali ljudi to vole.

NACIONAL: Zašto toliko mnogo pišete?

Ne znam. To je isto kao kod spavanja: Napoleon je spavao četiri sata, a Goethe dvanaest. Tako i neki pisci jednu knjigu pišu 15 godina, a neki svake godine po jednu. Meni je zadovoljstvo pisati te priče.

NACIONAL: Jeste li u kontaktu sa svojim čitateljima?

Jedino na promocijama, ali obilazim knjižnice da bih vidio kako stojim, kako mi se knjige posuđuju. Prošle godine sam, primjerice, bio najčitaniji, u knjižnicama najposuđivaniji autor u Hrvatskoj. Medijskom kampanjom možete za knjigu učiniti vrlo malo, a glavni posao obavlja usmena predaja. Meni to odgovara.

Komentiraj

FOTO:Saša Zinaja
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture