OTROVNA POLITIKA U Franjino vrijeme barem smo znali na koga računati

Možete li zamisliti smjernog Petrova kako sjedi IZMEĐU HOLLANDEA I CAMERONA ili Milijana Vasu Brkića kako s EU ministrima raspravlja o zaštiti Schengena?

kad mi, ovakvi kakvi smo, nakon sve ove muke napokon uđemo u Europsku uniju, oni će se garant raspasti – tako smo se nekako šegačili svih onih godina dok su nam pusti europski birokrati na proputovanju kroz Hrvatsku, zabrinuto kimajući glavom i izgovarajući čudne formulacije o avisu, acquisu, benchmarkima, implementaciji legislative, otvaranjima i zatvaranjima poglavlja, ljudskim pravima i slobodama, otvorenom tržištu i slobodnom kretanju ljudi, usluga i roba, krojili sudbinu i na kapaljku obećavali ulazak u europsku obitelj, kao u Carstvo nebesko.

I UGURASMO SE NEKAKO, loveći zadnji vagon zadnjeg vlaka prije zatvaranja stanice radi remonta na dulje vrijeme, i kako blijedo uđosmo, tako još bljeđe tavorimo već drugu zimu među starima i novima, lijevima i desnima, onima za manje ili više Europe, vođeni krilaticom „ljubazno molimo da nas se ne primjećuje“. Mi se ugurasmo, a oni su, kako priznaju, pred raspadom. Doduše, ne baš samo zbog nas. Premda bi se Europćani (kako ih je svojedobno nazvao preuzvišeni kardinal Bozanić), pogođeni svim mogućim krizama, od ekonomske koja ih je gadno uzdrmala sada već davne 2008. i nastavila drmati Portugalom, Španjolskom, a osobito Grčkom sve do danas, preko izbjegličke do terorističke, rado pohvalili uspješnom pričom o novoj članici na koju je ulazak u EU blagotvorno djelovao, u našem slučaju nekako im ne ide pa ne ide. Jer, za početak, kriza je u nas trajala dulje nego drugdje, a i na ostalim planovima, od famoznih strukturnih reformi do privlačenja investicija i pripremanja projekata za EU fondove, uglavnom sjedimo u magarećoj klupi, k’o najgori đak. Veliki vizionari proširenja Europe nisu ni slutili da su one narodne o „dva Hrvata, tri stranke“, „samo nek susjedu crkne krava“, „a gdje se ja tu mogu ugraditi?“ i slične uzrečice kojima se opisuju karakteristike i navade našeg naroda, neiskorjenjive i nikakva Europa i njeni dosadni i nečitljivi propisi neće ih promijeniti. Osobito kad jednog dana nestanu monitoring i godišnja izvješća o napretku, pa se privremeno pripitomljeni obnašatelji političke i sudbene vlasti, kao i predstavnici opozicije, mogu bezbrižno opustiti, vratiti starim navadama te na tom tragu velikodušno oprostiti Glavašu, vratiti procese Sanaderu na početak, slučaj Fimi medije proglasiti poreznim prekršajem, razbijati ćirilične ploče i ustaševati do mile volje! Jer kad si jednom unutra, mogu ti staviti soli na rep. Izbaciti te ne mogu, a za ostalo nam se fućka.

Utješna vijest je da im ne ide i s onima koji su uz veliki prasak, fanfare i vatromete uletjeli u najvećem do sada krugu proširenja 2004. Baš ti momci iz nekadašnjeg Istočnog bloka u posljednje vrijeme rade im najveće svinjarije i uslijed izbjegličke katastrofe ponašaju se k’o mali Hitleri iza svojih žičanih ograda, dok nacionalizam, populizam i radikalna desnica u tim zemljama nezaustavljivo cvatu. U iščekivanju konačnog rezultata lova na 76. čovjeka u nekonstituiranom Saboru, još uvijek ne možemo sigurno tvrditi da i Hrvatska neće tim putem, ali ionako znamo da Europu zabole kako i što ćemo. Jer je jedino što ih sada zanima pravovremeno sakupljanje otisaka prstiju nesretnih izbjeglica i dostavljanje podataka Eurodacu. Možda bi htjeli znati i tko će se napokon pozabaviti prekomjernim deficitom i smanjenjem pregolema javnog duga, zbog čega bi Hrvatska uskoro mogla klečati na kukuruzu u kutu, s udarcima po džepu, što najviše boli. Tu interes Europe za nas prestaje. Hrvatska??? Ona zemlja koja je suspendirala članak o primjeni europskog uhidbenog naloga o izručivanju optuženih za kaznena djela europskim sudovima tri dana prije ulaska u EU? Ah, da…

I NE ZNAŠ JE LI GORE da nas u toj i takvoj Europi predstavlja drčni Zoka s britansko-poluameričkim akcentom, koji se u bruxelleskim koridorima snalazi k’o riba u vodi, ali zbog boli u preponama ne nalazi shodnim lobirati za našu stvar i učvršćivati osobne veze sa svojima (čitaj socijalistima) i ostalim glavonjama u europskim strukturama. Ili da to bude Veliki Toma koji kad vidi Angelu Merkel, pada u nesvijest od nelagode i urođenog mu autizma te nepoznavanja čudnih europskih jezika. Možete li zamisliti smjernog Božu Petrova kako sjedi između Hollandea i Camerona i ravnopravno s njima donosi odluke o vanjskoj i sigurnosnoj politici Unije? Ili Vasu Brkića kako s ministrima unutarnjih poslova raspravlja o zaštiti Schengena? I jedno, i drugo, i treće ne sluti na dobro, a najgori je loš PR koji nas prati otkad je, da prostite, Ćaća završio u bajbuku i prestao se intimna družiti s europskim pučanima po kuloarima njihovih samita. Jer, kao u Prnjavoru, Špičkovini i Metkoviću, tako se i u Europama sve svodi na privatne veze i formulu: ja tebi, ti meni, ljudi smo, dogovorit ćemo se.

I zato, badava smo se trudili pokazati da nismo ljudožderi i trogloditi koji mrze sve što je različito, badava su bake po slavonskim selima pekle štrudle i kuhale čaj za rijeke ljudi koje su se slijevale na naše granice, badava je Ranko Ostojić u maskirnom odijelu i čizmama čamio po šatorima na terenu. Jedino čega se Europa sjeća oko izbjegličke krize u Hrvata su zaustavljeni kamioni sa srpske strane granice i gaženje žena i djece po hladnoj rijeci do Slovenije. Ali zato svi plaču nad jadnim Janezima koji se pretrgoše velikodušno primajući horde koje su im poslali hrvaški hudiči i hvale Srbiju koja – iako nije ni blizu Schengenu – eto, pokazuje solidarnost i ljudsko Vučićevo lice, snoseći veliki dio tereta. O nama ni be ni bu. Loš marketing? Katastrofalna diplomacija? Drski premijer? Lukavi Slovenci? Sposobni Srbi? Sve to i još više, pasivna i potpuno nekoordinirana vanjska politika (u kojoj predsjednica šumom a Milanović drumom), kao i prezir prema europskim institucijama, doveli su do toga da nas nitko ne voli. Tko je u EU prijatelj Hrvatske? Tko nas podržava i štiti? Nekada, u doba neumrlog Franje, kad su nas uglavnom mrzili, znali smo da možemo računati na Vatikan, Njemačku, Austriju i Mađarsku, uz razumnu cijenu u bankama i nekretninama, dakako. Danas nas čak i oni ne doživljavaju.

JEDINI BLAGOTVORNI UTJECAJ Europske unije vidljiv je na našim europarlamentarcima koje je, otkad su u Bruxellesu, prosvijetlilo pa su postali više no tolerantni jedni prema drugima i tuđim političkim stavovima. Toliko se vole i uvažavaju da je to postalo gotovo nepodnošljivo. Ne mogu sakriti koliko su sretni jer su pobjegli od vlastitih stranaka i nekako se u njih ne bi ni vratili. U međuvremenu pišu eseje, međusobno ih promoviraju i zajednički organiziraju konferencije o Daytonu i BiH, okrugle stolove i seminare, druže se i tapšaju po ramenu. Čovjek ima osjećaj da bi rado osnovali neku svoju Sveeuropsku stranku otpadnika i ostali na sedam do devet tisuća eura u ljubavi i slozi u Bruxellesu zauvijek. Možda je to rješenje i za nepomirljive rogove u vreći – Zoku, Božu i Velikog Tomu. Da ih se pošalje malo u Europski parlament pa da u miru dogovaraju kako će se dogovoriti, a dotle da Stier, Plenković, Picula i, recimo, Škrlec srede situaciju u zemlji. Oni bar znaju što Europćani od nas očekuju, a možda su i svjesni koliko smo stvarno u banani i koliko smo beznadno beznačajni. Toliko da nemamo više ni dva dana vremena za imbecilne sastanke od Šibenika do Esplanade, od Iblerova do Trga žrtava fašizma, od nemila do nedraga, jer djelovati bismo morali odmah ako ne želimo završiti u kaosu gorem od onog u Grčkoj. Koju će, za razliku od nas, spašavati od bankrota do besvijesti. Znate li zašto? Iz najprostijeg razloga – jer im treba. A mi ovakvi kilavi i nevidljivi, zapravo ne trebamo nikome pa čak ni samima sebi.

Komentiraj