OTROVNA POLITIKA Plišani medo

Jasno je k’o dan da je ono što ih tjera da se DANIMA ZNOJE I BLAMIRAJU, prije svega želja za vlašću. Jer, što ti je moć? Posljednji afrodizijak, govorili su stari mudraci

Kako počelo, tako i završilo. Na posljednjoj sjednici mukom skrpane, tragikomične i odumrle tehničke vlade, naš slučajni premijer Tim Orešković dokazao je da još nije svladao ni rodove ni padeže, a kamoli naglaske tog vraški kompliciranog hrvatskog, s kojim i dalje muku muči. No budući da je rek’o pa porek’o da će ići u ambasadore, sva je prilika da mu taj čudni jezik više neće ni trebati. Osim padeža, nije mu legla ni procedura vođenja vladinih sjednica pa se čudom čudio gdje je nestao još jedan glas za opstanak Siniše Kovačića na čelu HRT-a. “Ah, da, pa jau sam treubao glaousati, jaou, zabouravio saoum!” Doduše, bilo bi bolje da tu točku nije ni stavio na dnevni red jer u tom slučaju ne bi išao niz dlaku Zlatku Hasanbegoviću i preostalim HDZ-tovim tehničkim ministrima, inače istim onima koji su svojedobno mrtvi ‘ladni digli svoju ruku protiv njega. Upravo je njima haranje ostacima ostataka hrvatske dalekovidnice, koja odavno više nije ni javna, ni profesionalna, ni sekularna, u najvećem interesu pa su protuustavno donijeli Uredbu kojom se mijenja Zakon o HRT-u i mrkom Siniši produljuje mandat. Tako da propovijedi biskupa Košića budu što češće na ekranima, u izravnom prijenosu i u integralnoj verziji. Naravno, isključivo radi uputa gledateljstvu za koga glasati. Ispada da je, nakon svega, najveće postignuće pokojne vlade činjenica da je, umjesto Velikog Tome, tik do Oreškovića sjedio veliki plišani medo, inače daleko manje štetan od Karamarka.

KAO I DA JE MINISTAR ŠPRLJE u tim stresnim vremenima uspio dati svoj doprinos demografskoj obnovi Hrvatske, za što ipak neće dobiti bonus, jer je to još jedno obećanje – ludom radovanje, kojim su HDZ-tovci samo prije godinu dana hranili svoje birače. Zanimljivo je kako se sada prave da oni s Timom i njegovim timom nemaju nikakve veze, kao da ekipa koja viri iza Plenkovićevih leđa nije sudjelovala u tom neuspjelom šestomjesečnom eksperimentu koji nas je koštao živaca, zaustavio premnoge proujekte i refourme i onemogućio donošenje bilo kakvih strateških odluka. Sudeći po anketama, a i uvjetima koje su budućim koalicijskim jaranima postavili mostovljani, sva je prilika da nas čekaju španjolski scenarij i nastavak slične situacije i nakon novih izbora. Ukratko, odlučuju neodlučni, onih 21 posto koji ni sami ne znaju kome bi od svih neuvjerljivih kandidata dali svoj glas, ako bi ga dali. No za razliku od seksa, gdje je apstinencija najbolja garancija protiv trudnoće, u politici apstinencija nije garancija da vaš glas koji niste dali neće napumpati baš one koji su vam najmrskiji. Svjesni neizvjesnih rezultata, neodlučne i apstinente pod svaku cijenu žele obrlatiti svi politički pregaoci koji su vruće i sparne ljetne dane provodili izvodeći predstave na terenu. A što da vam kažem – naporna je ta demokracija. Em nemaš godišnji, em se moraš družit s narodom po vukojebinama, em se debljaš u isto vrijeme jer te stalno nečim tove, a ne smiješ odbiti. Dobro je da izbori ipak nisu svake godine jer u strankama ima sve manje para, sve manje donatora i još manje ideja, što je zorno dokazala nikad manje provokativa i kreativna medijska kampanja. Sva sreća da se, osim Vučića i Nikolića, u finiš uključio i Milorad Dodik, vrhunski showman iz Banja Luke, kao i Bezbedonosno sigurnosna agencija u Beogradu, pa su sudionici predizbornog pripetavanja u Hrvata dobili još jedan šlagvort za dokazivanje odlučnosti u obrani nacionalnih interesa i granica. Bez toga teško da bi, nakon Zokine eskapade s braniteljima, imali još o čemu pričati. Putujući cirkus koji je sam sebi svrha, odavno je izgubio smisao jer ih, osim stranačkih aktivista, tako i onako nitko ne doživljava. Jasno je k’o dan da je ono što ih tjera da se danima znoje i blamiraju, prije svega želja za vlašću. Jer, što ti je moć? Posljednji afrodizijak, govorili su stari mudraci. I što sve političari nisu spremni učiniti da bi je se domogli? Evo, recimo, zlatni mladić Tomislav Saucha s plastičnom vrećicom s nešto namirnica i promo materijala hoda po tračnicama i sačekuje vlakove pa ih dijeli putnicima, Ivan Šuker nezadrživo navaljuje na loptu i svojom se impresivnom masom baca na koš i Milijana Brkića Vasu, dok Andrej Plenković precizno gađa lukom i strijelom, Zoka kupuje češnjak na placu i krotko trpi uvrede iz kafića po Vukovaru, Boris Miletić reže lubenice po štandovima i usput objašnjava pojam financijske decentralizacije, a Damir Krstičević, Andro Krstulović Opara i Petar Škorić osim splitskog pazara, morbidno obilaze gradska groblja i to, zamislite, javnim prijevozom. Ta neodoljiva potreba da se svidiš puku među koji silaziš s olimpskih visina svakih nekoliko godina, tapšeš ga, cmačeš, drmusaš mu ruke, razgaljeno pjevaš uz tambure i grliš sve oko sebe, podjednako je izražena kod svih političkih opcija. Ne samo što se rade iste stvari, već ih rade i na istim mjestima, prateći se u stopu, Zoka i Plenki, Plenki i Zoka, istoga dana u vašem gradu! Igra mečka! Bit će graha i kobasa! Da su barem uvježbali neku vratolomiju na trapezu, na primjer da jedan drugoga gađaju noževima zavezanih očiju ili pak da Darka Milinovića bace lavovima, a Branka Grčića u bazen s morskim psima pa da narodu bude zabavno. Kako bi popravio stvar, novi SDP-ov DJ Gordan Maras na tamburaškoj alternativnoj sceni pronašao je Begine, novi bend za potrebe predizbornih derneka po rubovima Zagreba i unutrašnjosti.

DA SE IPAK MOŽE I DRUGAČIJE, dokazali su HDSSB-ovci koji su u Slavoniji organizirali pravi horor namijenjen roditeljima sitne djece, u kojem je glavna uloga dodijeljena optuženom ratnom zločincu Branimiru Glavašu. Koji čim vidi kameru, uzima nejač na ruke, nekontrolirano ih štipa i ljubi u obraze. Nemojte da vam dijete kasnije ima traume iz najranije dobi! Hvala bogu da je ljeto i da smo već oguglali na kampanje pa se previše i ne obaziremo na sve ispraznije plakate, loše sklepane poruke i konfekcijske TV spotove. Kad pogledaš “Vjerodostojno” i “Siguran put”, umreš od dosade. Da nema burleski Mileta Fontane, onih u kojima Koreanac glumi Japanca, da nema razbijene čaše u spotu HDSSB-a “Sad je stvarno dosta” i da se nije pojavio vrhunski video Živog zida, bilo bi sasvim beznadno. No dobro je dok ne hodaju od vrata do vrata, kako se to radi u Americi, zemlji stoljetne demokracije u kojoj izbori neprestano traju, jer su najbolji biznis. Zamislite da vam u kuću banu Ivan Tepeš, Petar Čorić ili Zlatan Hasanbegović i nude vam bombone, pokušavajući vas zavesti. Ukočili biste se od užasa. Ili, još gore, da u šlafroku idete baciti smeće, a na vas nabasa Vlaho Orepić u svom najboljem izdanju. I dubokim glasom kaže: “Gospođo, ja znam da vi žudite za promjenama u svom životu! Vidim u vašim očima da ne vjerujete ni jednima ni drugima, ni svom mužu, već samo meni. A ja ću vam pokazati i zašto…” A vi u viklerima! S maskom od krastavaca… strašno! To je taj moj erotski san o izborima, koji je svakako inspiriran špalirom Orepićevih plakata. Malih ali moćnih! Na svakoj kandelabri smiješi mu se brk. Pa ti probaj odoljeti! No kako za sada alfa mužjaci ne obijaju vrata i kako beskonačna kampanja završava sljedećeg tjedna, sjetite se da uvijek može gore. Recimo, da imamo nove izbore za šest mjeseci. Do tada bi bilo najpraktičnije da na Timovo mjesto zasjedne onaj plišani medo, od kojeg bismo imali jednake koristi. Uostalom, brojke nam i dalje rastu, navodno zato što smo od sreće što nemamo ni vladu ni sabor počeli sumanuto trošiti i puniti državni proračun. Pa, nastavimo u tom tonu i ne obazirimo se na kampanju. S njom ili bez nje, ionako se ništa neće promijeniti. Rezultat više manje isti k’o i lani.

Komentiraj

<