OTROVNA POLITIKA Lijeganje s HDZ-om

Darko je krvario za HDZ, utkao je sebe u stranku i njen opstanak, čak i onda kada je NESTAO U LIČKA BESPUĆA iz kojih je izronio tek na nedavnom općem saboru stranke

Ako vas je mučilo pitanje s kim je lijegao i ustajao gospićki kauboj Darko Milinović, dobili ste odgovor: s HDZ-tom! I to dvadeset godina! Kako je na tu činjenicu reagirala njegova žena i je li se usput nekako utješila, nije na nama da propitujemo, ali barem nam je jasno koje kvalitete treba imati novi vođa pokreta koji je ostao obezglavljen nakon što je pokunjeni Veliki Toma podvio rep i ostao bez svih funkcija, osim one utješne u središnjem odboru stranke. Čovjekoliki Darko, lički Putin koji je dlakavim prsima i verbalnom virtuoznošću na ekranima svih medija žustro branio svog bivšeg šefa i kleo se u vjernost njegovim idiotskim idejama o rušenju Oreškovića i preslagivanju saborske većine, istog trena ga se odrekao i ugledao sebe na njegovoj poziciji. Jer Darko je krvario za HDZ, utkao je sebe u stranku i njen opstanak, čak i onda kada je nestao u lička bespuća iz kojih je izronio tek na nedavnom općem saboru stranke. I dok su neki glavinjali svijetom, on je podnio osobnu žrtvu, osobito kad se pred kamerama cijepio protiv svinjske gripe, sa ženom, djecom, mamom i tatom, koji su također krvarili za HDZ. Ili dok je, po uzoru na Putina, pokazivao svoj moćni torzo do kojeg je došao napornim dizanjem utega i košnjom trave. U gaćama. “Pokosi i mene, Darko!” ta misao bila je vjerojatno na pameti svakoj rasnoj HDZ-tovki koja žudi za pravim muškarcem. Iz naroda. To će iskonska baza HDZ-ta nesumnjivo znati cijeniti i u Darku prepoznati prirodnog vođu koji će ih čvrstom rukom voditi u budućnost – ili prošlost. Usput, ne znamo kako je i gdje završilo ono cjepivo.

I KOME SU OTIŠLE PARE? Navala zainteresiranih za mjesto predsjednika HDZ-ta započela je već dan prije Karamarkova skrušenog pada jer su stranački drugari samo čekali da onjuše Tominu krv i krenu realizirati svoje zatomljene ambicije. Okidač je bio Andrej Plenković, koji je konačno jasno i glasno rekao da je spreman preuzeti odgovornost šefa stranke. Šteta što to nije jasno i glasno rekao i koji tjedan ranije, kada je devedeset tisuća odanih članova HDZ-ta glasalo za jedinog kandidata i jedinog vođu Tomislava Karamarka, kojeg se danas više nitko i ne sjeća. Toma? Tko je taj? Ah, da, onaj koji ima ženu s crvenim loknama?! A što ćete… Nećemo ga baš cipelariti, ipak je pristao otići bez da ga izbacimo! Za sada. Kakvi god da bili, HDZ-tovcima se jedno mora priznati: za razliku od SDP-a, puno su pragmatičniji kada su u pitanju njihovi gazde, koji ostaju bez glave nakon prvog većeg poraza. Idolopoklonstvo istopi se preko noći. Okrutno i efikasno. A bivši šef može biti sretan ako ostane živ i izvan zatvora. I zato je regenerativna sposobnost stranke koja je pala niže no što se ikada nadala, veća nego one na ljevici. U SDP-u očito ima puno više stranačkih uguza i uhljeba koji ovise o volji velikog vođe pa ni pet izgubljenih izbora nije bilo dovoljno da ga se riješe. Možda čekaju šesti poraz.

PLENKOVIĆEVA CIVILIZIRANA i argumentirana kandidatura sigurno je početak noćne more Zoke Milanovića koji je ostao bez sparing partnera za verbalne duele, hračkanja i niske udarce, bez vječne inspiracije i protuteže, Tome Karamarka. Sada kada postoji mogućnost da će na drugoj strani političkog spektra imati obrazovanog, smirenog, kulturnog, da ne kažemo naočitog konkurenta, na kojeg padaju žene ispod i iznad pedeset na lijevo, na desno i u centru, morat će hitno aktivirati onaj tečaj kontrole bijesa i poraditi na vlastitoj retorici. Jedina mu je nada da tako uljuđena, civilizirana, pomirljiva, racionalna i uravnotežena nije i biračka baza unutar HDZ-eta, koja je sve do sada vatreno aplaudirala notornom Zlatanu Hasanbegoviću i nagradila ga s najviše glasova na posljednjim unutarstranačkim izborima. I zato, da sam na mjestu Zoke, navijala bih iz petnih žila da Haso pobijedi i odmah započne proceduru preimenovanja svih trgova maršala Tita jer je to, osim veličanja ustašluka i muslimanskog nacizma, njegov osnovni program. Haso, majstore! Ljevica te voli! Ubacit će i par tisuća novih članova u redove HDZ-eta, samo da pobijediš! Ako Hasi to ipak ne uspije, Zoka je u gadnoj banani uoči rujanskih izbora, bez obzira na trenutačnu veliku prednost u odnosu na vladajuću koaliciju koje više nema. U politici je tjedan dana kao godina, a tri mjeseca kao tri desetljeća i do jeseni se još puno toga može promijeniti. Ako instaliraju Plenkovića, velike su šanse da on svojom muževnom pojavom privuče i heteroseksualne muškarce iz strančica poput Mosta, HSLS-a, HSS-a, Srpskog narodnog vijeća, a o Milanu Bandiću da ne govorimo. Prilagodljiv kakav jest, odmah će se baciti na tečaj francuskog, njemačkog, talijanskog i engleskog, kako bi mogao na ravnoj nozi komunicirati s Plenkijem, isključivo o europskim temama, dakako. Na primjer, o Brexitu. Sreća da su Britanci uspjeli šokirati svijet pa je taj događaj ipak na trenutak odvukao pažnju domaćih medija s nogometa. Čudo jedno kako urednici informativnog programa vole analizirati golove, ugošćavati teoretičare zaleđa, centarfora, jedanaesteraca, driblanja, dodavanja i svih tih čudnih pojmova vezanih uz loptu.

DOK NAŠI POBJEĐUJU. Kada se tome pridodaju snimke domoljubljem opijenih navijača po kamperima diljem Francuske i hrvatskih trgova, eto ti prvih 25 minuta Dnevnika. Ostalo se potroši na vremensku prognozu i nacija je sretna. Što će ti više vijesti? Šteta što smo ispali s Portugalom, jer su domaći političari još jedno vrijeme mogli prolaziti lišo. Tući se unutar stranaka do mile volje, imenovati nove uprave, razrješavati povjerenstva za kurikularnu reformu, a birači ne bi ni primijetili da trenutačno plaćaju tri saziva Sabora po receptu šest plus šest. Koji mostovljani nisu ukinuli. Samo da naša reprezentacija pobjeđuje i dalje, nitko ne bi pitao zašto tehnički obnašatelji vlasti uporno donose zakone i istovremeno ignoriraju Dan antifašizma, kojeg se od svih zemalja u Europi, jedino Hrvatska iskreno srami. U skladu s tim dubokim osjećajem, premijer, predsjednik Sabora i predsjednica Republike na sve obljetnice koje imaju veze s našom antifašističkom borbom i pobjedom u Drugom svjetskom ratu, šalju čudno sastavljena izaslanstva koja nemaju veze s mozgom. Valjda da se ne zamjere obožavateljima Ante Pavelića i apologetima Adolfa Hitlera. Ipak su nas ti ljudi zadužili, između ostalog i osnivanjem filmske industrije u Hrvata. Tako tvrde u “TV kalendaru”, medijskom utočištu ustaške ideologije koje sasvim nevino svakodnevno kratko i sažeto proturi neku povijesnu istinu za mlade generacije. Da nije bilo dobrostivosti Trećeg Reicha i nove filmske tehnike koju su nam poslali, nikada ne bi bio snimljen dokumentarni film “Slavlje slobode” koji prikazuje postrojavanja ustaških jedinica na Trgu bana Jelačića i oduševljeni doček mase njihovih simpatizera. Saznali smo to zahvaljujući hrvatskoj Katedrali duha, koja njeguje tekovine naše državnosti.

KAD SMO VEĆ KOD DANA DRŽAVNOSTI, budući da je kod kuće bilo tako nategnuto i otužno, veseli nas što ga je naša regionalno osviještena predsjednica provela očijukajući s neodoljivo preplanulim Borutom Pahorom u srcu Ljubljane, dok je Zdravko Mamić izgarao od ljubomore. Prije toga zavodila je Aleksandra Vučića na mostu preko Dunava na kojem je trebao puhnuti neki vjetar, ne bi li njena zvonolika suknja iznad koljena dobila stvarni smisao. Smisao pomirenja nas i njih, uz leb i sol i prigodni folklorni program. Povijesni susret koji možda i nije bio tako povijestan, budući da se dogodio na istom mjestu kao i onaj Josipovića i Nikolića, nakon nekoliko povijesnih s Tadićem. Jedina razlika bila je što Josipović nije nosio suknju jer ima dlakave noge i nije se pravio da ima ovlasti koje nema. Na primjer, da potpisuje Deklaracije koje su u isključivoj nadležnosti premijera. Zgodan protokol, rekao bi Zoka, a ovoga puta s nelagodom priznajem da je imao pravo. I njemu se dogodi.

Komentiraj