OTROVNA POLITIKA Ko vas j… i bez kvoruma

Nek se moj miljenik Vlaho Orepić-Brko ne uvrijedi, ali moja nova simpatija je Ivan Kovačić koji je u tri riječi sumirao REZULTAT STODNEVNOG GLAVINJANJA domoljubnih suradnika

‘Ko nas jebe, a je li? Ma ko je taj ćelavi ćoro, da nam se tako obraća?! Nek čačka po zubima, a ne po politici!” vjerojatno su tako reagirali raspamećeni omiški HDZ-ejci na rijetko iskrenu ocjenu njihove terenske netrpeljivosti s Mostom, koja je došla iz usta Ivana Kovačića, jednog od koordinatora famoznog Vijeća za suradnju koje uglavnom ne surađuje niti se sastaje. Ta prvoklasna medijska poslastica nažalost nije ponovljena u pisanom obliku “jer nije za mlađe od 18!” ali je, za razliku od svih floskula o tome kako se radi o uobičajenim prijeporima unutar koalicijskih partnera na lokalnoj razini, dovoljno odjeknula u javnosti. “On će nama o isluženim kadrovima i našem Škaričiću?! A kakvi su njihovi? Ne znaju ko im glavu nosi… I jel se mi miješamo u tuđa posla?” pjenili su se vjerojatno dalje po birtijama u Omišu svi zadrigli članovi HDZ-a kojima je suradnja s metkovskim zemljačkim klubom prava tlaka. Da mogu, satrali bi ih sa zemljom i vodili državu sami, kako Bog zapovijeda! Al’ majku mu, ne ide, zasra je Toma pa sad kusaju govna svi koji su povjerovali u njegova već zaboravljena obećanja o apsolutnoj pobjedi HDZ-a nad mrskim komunjarama i izdajicama Hrvatske. “Grubo uplitanje Mosta” u njihovu unutarstranačku, da prostite, stvar, dodatno je zakuhalo sve ono na što smo potrošili previše teksta i tiskarske boje u posljednjih nekoliko mjeseci, a dalo bi se definirati kao totalni rat i fijasko trgovačkog eksperimenta takozvanih pobjednika posljednjih parlamentarnih izbora.

NEKA SE MOJ MILJENIK Vlaho Orepić-Brko ne uvrijedi, ali odnedavno imam novu simpatiju iz redova Mosta – omiškog gradonačelnika Ivana Kovačića, koji je u tri kratke riječi sumirao rezultat stodnevnog glavinjanja domoljubnih suradnika na vlasti. U ovih sto dana previše je žuči proliveno, previše uvreda izmijenjeno, previše je svatko vukao na svoju stranu – od reformi policije do ukidanja povlastica za dužnosnike (oko čega su se počupale dvije rijetke žene u Vladi, HDZ-ova ministrica Šikić i Mostova Jurlina Alibegović) – da bi se itko iole normalan mogao ponadati da će se stvari promijeniti na bolje, jer neće. Donošenje paketa famoznih reformi bez konzultacije ne samo socijalnih, već i koalicijskih partnera, koji su iz novina doznali što im spremaju gazde, ne miriše na stabilnost i dugotrajnost, ma koliko se Timov tim smijuljeći namještao pred kamerama, na obiteljskoj fotografiji u čast sto dana nereda. Ne nerada, već nereda – jer jedno im se mora priznati: marljivo su radili na tome da jedni drugima podmetnu noge, a zadnji koji bi im o marljivosti trebao držati prodike je bivši premijer Zoka Milanović, nakon što je uzalud protratio svoje četiri godine mandata. Ručajući satima u poznatom podsljemenskom restoranu ili, prema tvrdnjama “zlonamjernih”, igrajući videoigrice s odabranim članovima svog famoznog “bedema ljubavi”, koji su uživali njegovo najveće povjerenje. I uglavnom nije radio ništa. Zato je opaska o zgubidanjenju iz Zokinih usta više no neprimjerena. Imao je dvotrećinsku potporu u Saboru i velika očekivanja građana, koja je svojim cinizmom, sarkazmom i bahatošću raspršio i prije prvih sto dana Kukuriku koalicije. Plan 21 da i ne spominjemo! Pripadnici nove vladajuće kaste uspješno slijede njegov primjer pa ih, eto, na dan kad su trebali izglasati ukidanje Ureda bivšeg predsjednika nije bilo dovoljno za kvorum u sabornici, na užas inače smirenog akademika Reinera. Je l’ zato što je bio petak prije 1. maja ili zato što se ni oko toga nisu uspjeli dogovoriti, teško je ocijeniti ovako sa strane, ali objašnjenje da “ljudi imaju drugih obveza” pa nisu imali vremena biti na svom radnom mjestu, zvučalo je u najmanju ruku sarkastično. Osobito onima koji radno mjesto nemaju, a nemaju ni plaće koje su, unatoč najavama o ukidanju privilegija saborskih zastupnika, ostale netaknute. Je li tako Božo?

OVO SPONTANO “ko vas jebe!” Ivana Kovačića moglo bi se primijeniti i na pogaženu radničku klasu u Hrvata koja je s ubogim penzićima kusala grah pod kišom i predvođena razjedinjenim sindikalnim vođama tražila svoja davno zatrta prava. Tužna slika tužnog dana koji se nekad, u mraku socijalizma, veselo proslavljao uz pjesmu i roštilje, između ostalog i zato što je većina u tom navodno rigidnom sustavu imala posao i prilično pristojno živjela. Naravno, toga se ne sjeća Tim Orešković, čija je obitelj uživala još veća socijalna i radnička prava u demokratskoj Kanadi, zemlji koja, za razliku od Hrvatske, poštuje svoje sindikate i manjine i njeguje multikulturalnost, čiji premijer ne bi ni u najvećem bunilu trpio ministra sklonog fašizmu i njegovim izvedenicama u svojim redovima. No našeg Tima malo se toga primilo pa s blaženim osmijehom uživa u plodovima svoje iznenadne popularnosti, koju je stekao u prvih sto dana neodlučnosti, možda i zato što su ostali članovi njegove vlade toliko neizlječivo antipatični da im sva kontrola medija i ukidanje financija nevladinim udrugama ne mogu pomoći.

ZANIMLJIVO KAKO unatoč silnoj socijalnoj osjetljivosti i “refourmama kouje ćeu dounijeuti rraoudna mjeusta graouđanima”, nitko od predstavnika Timova tima nije osjetio potrebu doći na radnički grah, koji je svojim suzama zalijevao i marljivo dijelio veliki mag populizma, vječni Mile Banderos. I unatoč činjenici da mu je pohapšeno desetak što bivših, što sadašnjih suradnika, iskoristio je priliku da ponovi priču o preslagivanju karata nakon šest mjeseci Vlade koju još uvijek drže iznad vode njegova dvojica zastupnika. Bumo videli kak će se deeelati, kaj ne?!

I dok Hrvatsku, k’o nekad Demirel, pohodi turski predsjednik Erdogan, a izaslanik Vijeća Europe za ljudska prava izražava zabrinutost zbog porasta etničke netolerancije, (ne)slobode medija, govora mržnje i fizičkih napada na kritičare vlasti, naša predsjednica je s novom frizurom došla do salomonskog rješenja ideoloških podjela. Ignorirat će ih! Pa ne ide ni u Jasenovac ni u Bleiburg jer je to očito u njenom vrijednosnom sustavu isto. Umjesto toga, gledajući u budućnost u kojoj će ljudi paziti što pišu i govore da ih ne bi pojeo mrak, predsjednica je osvanula u Malom Lošinju, gdje se njoj i prvom gospodinu Jakovu nitko nije smio približiti dok su znalački razgledavali skulpturu Apoksiomena. Ni ministri ni župan Komadina koji se godinama zalagao za povratak grčke skulpture u novoizgrađeni muzej u Malom Lošinju. Takav gaf nije se mogao dogoditi čak ni Franji Tuđmanu, ma koliko mrzio “neprirodne koalicije” i opoziciju na vlasti u županijama ili lokalnim sredinama. Razlika je u tome što Kolinda nije Franjo, a Hrvatska nije Poljska, a bogami ni Turska. Što će reći da nas Europska unija, ovakve male i fašistoidne, uglavnom ne treba pa neće trpjeti Tominu diktaturu i Hasanbegovićevo filoustaštvo bez posljedica. Naći će načina da nam zavrnu pipe s parama koje ionako ne znamo koristiti. Ma koliko im Tim bio simpatičan na svojoj prvoj državničkoj turneji u prvih sto dana Vlade. Od Kitzbühela do nedraga. U međuvremenu, ostao je šator i nakon šatora. I na užas novog podobnog ministra Medveda, postao novi predmet svađa među braniteljskim udrugama koje od dosade više ne znaju što bi. Gdje će sada peći roštilje i kartati belu, gdje će se šetati s plinskim bocama, kad ih ovi u Vukovaru neće? Možda da se namontiraju pred odaje Ministarstva financija koje im je proračun smanjilo za 30 milijuna kuna ili da ipak razmisle o Savskoj? Jer omraženi Fred Matić poručio im je, ne bez razloga: I’LL BE BACK! Ki bi da bi, rekao bi neumrli Franjo.

Komentiraj