OTROVNA POLITIKA Dernek u Kninu

Iz nekog čudnog razloga HDZ I NJEGOVI SATELITI, pa i Katolička crkva, svojataju pobjedu u Domovinskom ratu, kao da ona nije izvojevana žrtvom svih hrvatskih građana

Ljubitelji Thompsona i njegove poezije, kao i ustaških pozdrava momaka u crnom, nisu ove godine morali potegnuti sve do Čavoglava, budući da se koncert s prigodnim folklorom, uz blagoslov državnih vlasti i prijenos HRT-a, ove godine događao na službenoj proslavi Dana pobjede u Kninu. Glazbeni dio programa svojim su govorima prethodno začinili izvjesni Ivica Glavota koji se ispričao narodu zbog sranja koja treba trpjeti, jer nije do kraja obavljen posao čišćenja po Hrvatskoj, kao i stožerna figura naše države, predsjednica Kolinda, koja je procijenila da je govor na Dan domovinske zahvalnosti odlična prilika za političke obračune s nekadašnjim kolegom iz MVP-a Zoranom Milanovićem. Kad smo već kod Zoke, iako skromno držim da, kao i u Vukovaru, u Kninu trebaju biti svi oni koji predstavljaju hrvatski politički vrh, bez obzira na moguće neugodnosti koje im mogu prirediti instrumentalizirana publika i sudionici, ovoga puta moram priznati da je vođa Narodne koalicije imao pravo u svojoj procjeni da se od tog nacionalnog praznika iz godine u godinu pravi stranački dernek. Iz nekog čudnog razloga HDZ i njegovi sateliti, pa i Katolička crkva u Hrvata, svojataju pobjedu u Domovinskom ratu, kao da ona nije izvojevana isključivo žrtvom hrvatskih građana, branitelja i vojske na čijem su čelu, između ostalog, bili i generali Stipetić, Agotić, Špegelj i Tus. A oni, koliko se sjećam, nikada nisu bili članovi HDZ-a. Kao što nisu bili ni deseci tisuća običnih građana koji su sudjelovali u ovoj legitimnoj vojnoj akciji kojom je oslobođen veliki dio okupiranog hrvatskog teritorija.

DA JE POLITIČKE MUDROSTI, a očito je još dugo neće biti, onda bi predsjednica Republike u svom govoru pozvala ne samo na jedinstvo i ponos svih hrvatskih građana, već i izrazila žaljenje zbog pobijenih srpskih civila koji su povjerovali Tuđmanovom TV pozivu i ostali u svojim domovima. Toga je, još u kolovozu 1995., duboko bio svjestan i Mate Granić, tadašnji ministar vanjskih poslova, a sadašnji savjetnik predsjednice Republike. Baš joj je i mogao šapnuti da ubaci nešto o tome u svoj govor, koji bi u tom slučaju možda bio državnički. A ne teatralan, ulizivački i u funkciji predizborne kampanje. I sigurno je ne bi izviždali. Jer jednako kao što su u bezumnoj srpskoj agresiji na Hrvatsku stradale tisuće nevinih Hrvata, tako su i u danima nakon Oluje bez ikakvog opravdanja i bez kazni od strane vojnog ili državnog vrha, pobijene stotine starih, siromašnih, izgubljenih građana srpske nacionalnosti, čija je jedina krivnja bila što su živjeli na prostoru na kojem su živjeli. Na njih se trebala odnositi amnestija koju nisu dočekali.

NJIHOVA SMRT postala je opravdanje za prozivke za preko 200 tisuća Srba koji su počeli bježati iz tzv. SAO Krajine i prije no što je Oluja počela, jer im je tako poručio Milošević. Koliko će još generacija morati slušati dvije različite interpretacije istog događaja, do kada će u Srbiji tvrditi da je zločinačkom akcijom potjerano stotine tisuća Srba iz Hrvatske, kao i da se okupacija i rat nikada nisu dogodili, ovisno o tome hoće li na čelo Srbije ikada doći političar koji će priznati da je upravo Srbija pokrenula krvave ratove na ovim prostorima i bila agresor u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. A do kada će pripadnici bojni s imenom ustaških zapovjednika marširati u crnom i vikati “za dom spremni”, a pobjedu u Domovinskom ratu poistovjećivati s ustaškim režimom i Pavelićevom NDH, ovisi samo o HDZ-u i politici koju će voditi u budućnosti. Konkretno, u ovom trenutku to ovisi samo o Andreju Plenkoviću i njegovoj ekipi koja će ili pokazati dovoljno zrelosti da prizna greške, pa i zločine u novijoj hrvatskoj povijesti koji se nisu smjeli dogoditi, od kriminalne privatizacije do leševa srpskih civila koji su plutali po Dravi, ili će se rasplinuti u Karamarkovom i Hasanbegovićevom HDZ-u, koji se nimalo ne razlikuje od Domovinske koalicije Ivana Tepeša, Petra Čorića i Ante Đapića. Odnosno, razlikuje se u iskrenosti. Ovi drugi barem iskreno govore ono što misle i pokazuju ono što jesu. Simpatizeri i apologeti ustaškog pokreta. Isto kao i jedan dio glasača HDZ-a koji to ne smije glasno reći. Andrej Plenković kao moderni europski političar mora znati da je Winston Churchill bio konzervativac, kao i De Gaulle. Sigurno mu je poznato da jedna Angela Merkel, pripadnica Europske pučke stranke, kojoj i HDZ pripada, nikada ne bi opravdavala Hitlerov nacizam, kao i da se vodstva civiliziranih zemalja ispričavaju i kaju zbog civilnih žrtava u ratovima koje su vodili, ma koliko pravedni bili. O načinu na koji je cijeli događaj pratila hrvatska dalekovidnica, teško mi je uopće govoriti. Parada patetike i kiča, bez pravih priča o tome što se u posljednjih dvadeset godina događa na tim prostorima koji su oslobođeni Olujom. Tko se vratio, tko nije, kako se živi, ima li nade za pomirenje… O Thompsonu i euforiji razgaljenog mnoštva da i ne govorimo. Kamen, majka, ovca, banda, Dinara. Lijepa li si. I sve to s analnim grčem, kojim Thompson postiže onaj nezaboravni praiskonski zvuk Hrvatina iz spilje. U kojem bi trebalo uživati svekoliko gledateljstvo Hrvatske televizije, jer on valjda simbolizira sve nas. I na kraju: za dom spremni!

IAKO SE OVOGA PUTA nije popela na pozornicu i zapjevala iz sveg grla, drago mi je što se naša predsjednica u svom govoru prigodno prisjetila i Udbe, na tragu posljednjih presuda Perkoviću i Mustaču u Minkenu. Lijepo je da naša Kolinda u zemlji čudesa idealizira nastanak hrvatske države i odlučno niječe bilo kakvu povezanost HDZ-a sa starim udbašima, zgrožena nedavnim Zokinim izjavama. Pretpostavljam da ne treba biti posebno veliki stručnjak da bi se došlo do zaključka da bi, bez ključne uloge čelnih ljudi jugoslavenskih tajnih službi koji su se stavili na raspolaganje svom narodu i disidentima za koje su procijenili da će postati novo političko vodstvo, stvaranje hrvatske države bilo daleko teže.

Ako ne i nemoguće. O tome detaljno piše Manolić, bivši visokopozicionirani pripadnik Udbe, jedan od osnivača HDZ-a i najbliži suradnik Franje Tuđmana u doba dok je još pod dekicom u Nazorovoj pisao dosadna “Bespuća povijesne zbiljnosti”. Ne ulazeći u to koliko su osuđena dvojica eksponiranih i lojalnih djelatnika službi dviju država kriva ili ne, jedino što mogu primijetiti jest da Izrael nikada ne bi izručio ijednog člana Mossada, kao i Amerika agenta CIA-e, Velika Britanija predstavnika svoje agencije za špijunažu u inozemstvu MI6, kojoj inače, je l’ da, pripada i James Bond, ili pak Njemačka bilo kojeg agenta BND-a ili STASI-ja. Iz špijunskih filmova znamo da bi ih prije oteli ili sami likvidirali, no što bi ih izručili. Iz jednostavnog razloga – jer previše znaju.

A radili su za državu, prema njenim naređenjima. U ovom slučaju za dvije države. O tome je trebao razmišljati i Zoka Milanović, mnogo prije no što je tri dana uoči ulaska Hrvatske u EU donosio imbecilni Zakon o nepoštivanju europskog uhidbenog naloga. I laicima je jasno da je takve stvari trebalo dogovarati putem tihe diplomacije, a ne javnim i posprdnim porukama Angeli Merkel.

A mogao je i razmišljati kad se nedavno pred kamerama zgražao nad zlodjelima ljudi zbog čijeg je neizručivanja taj Zakon i donosio. Okretanje pile naopačke neće pomoći njegovoj vjerodostojnosti. A ne može se protumačiti ni kao kontrola štete, rečeno PR-ovskim žargonom. Jer šteta je odavno počinjena. Sada je napravio veću. Vrijeme je da Kolinda, Plenki i Zoka, koji su svi ispali iz istog legla u MVP-u, onog Granićevog koje je preuzeo Sanader, prestanu glumatati u dnevnopolitičke svrhe i nazovu stvari pravim imenom. Bilo bi to dobro za svijest građanki i građana Hrvatske koji su nestali u oslovljavanju, jer ih nazivaju državljanima i ljudima. Kako Kolinda, tako i Zoka. Dobro je dok nismo postali hrvatski praljudi! Takozvani neandertalci.

Komentiraj