Otpis dugova Milanovićev je podvig

Surova Politika

Ministar zdravlja Siniša Varga mora se svaki drugi dan zbog nečega ispričavati javnosti, čime se očito počeo razvijati u slučaj.

Ministar zdravlja Siniša Varga mora se svaki drugi dan zbog nečega ispričavati javnosti, čime se očito počeo razvijati u slučaj. Na zadnjoj svečanosti dodjele zahvalnica zaslužnim liječnicima i medicinskim sestrama uspio je izvesti malu, ali ponešto besprizornu predstavu, u stilu adolescenta s – literarno rečeno – krajnje liberalnim kućnim odgojem. Pri uručivanju počasne kute nagrađenoj medicinskoj sestri pustio je iz misaonoga kaveza dio svojih seksualnih fantazija i objavio publici kako “volimo da su sestre u pripijenom”. Njegova standardna isprika, koja je kasnije uslijedila, ne znači ništa. Demonstrirao je manjak pristojnosti i osjećaja za kodeks, nespojiv s funkcijom ministra. Da se još pojavio u polu-bikerskoj* odori, poput novog grčkog ministra financija, estetski dojam bio bi potpun.

GOSPODIN VARGA USPIO JE DOSAD ZABAVITI NACIJU na više načina: najprije odlaskom u inozemstvo na zimsku rekreaciju službenom limuzinom i sa službenim vozačem (čiji su troškovi boravka također išli na državni račun); potom otkrićem da je zadržao honorarni ugovor s bolnicom i nakon preuzimanja dužnosti ministra. Grandioznu političku misiju začinio je, nakon svega, vrlo nepriličnim izražavanjem na jednoj oficijelnoj ceremoniji, čime je definitivno zaslužio uvrštenje u premijerov dnevni red. Smijenivši svojedobno gospodu Šegona i Linića, umno-financijske stupove SDP-ova društva, Milanović je pokazao da ga imena i statusi ne impresioniraju. Osvojio je time neke političke bodove ili simpatije kod publike i njegovi drugi uvaženi ministri ne bi trebali zaboravljati na tu činjenicu. Premijer danas politički ne ovisi toliko o njima, koliko oni o njemu.

SVOJIM ZADNJIM MJERAMA, koje obuhvaćaju otpis dugova građanima u oskudici i zamrzavanje lihvarskoga tečaja švicarske valute, gospodin Milanović postao je univerzalna tema. Nema utjecajnijega globalnoga medija koji se nije osvrnuo na te radikalne poteze. Gotovo nitko na svijetu, osim hrvatske vlade, nije za njih imao ni volje ni snage, odnosno muda*. Indicirali su iz Europske unije da nisu zbog tih poteza presretni, ali g. Milanović očito se nije previše obazirao na njihova razmišljanja, što mu ide u prilog. Svjestan je da ga ekonomsko stanje u Hrvatskoj tjera na okretanje socijalizmu, postojećem sustavu usprkos, a ako se pita autora ovoga teksta – kao što ga se ne pita – hrvatski recept primjenjiv je na cijeli svijet. Liberalni kapitalizam, odnosno njegova ultimativno nakaradna varijanta po kojoj ovdje živimo već dvadeset pet godina, pokušava ljudski rod svesti na gomilu darvinističkim instinktima determiniranih kruhoboraca u kojoj maksimalno profitiraju najveći predatori, ili najsposobniji za udruživanje u mafijaške gomilice. Oni se promoviraju u pozadinske društvene gospodare, drugi se pretvaraju u njihove robove. Premijer Milanović pronašao je snagu da se posredno počne suprotstavljati toj “liberalnoj” nakaradi. Poručio je bankama – glavnim opslužiteljima i nositeljima predatorskoga ekonomskoga sustava – da je država iznad njih. Upravo se o tome radi.

Jačanje pokretačke uloge države i administrativno ograničavanje manipulacijskih mogućnosti lihvarsko-financijsko-derivacijskoga sektora jedini je način izlaska iz današnje svjetske egzistencijalne krize. Osim toga, energično nastupanje države prema financijskim manipulatorima i njezina odluka da zaštiti siromašne građane od lihvarskoga terora potpuno je u skladu s progresivnim društvenim vizijama velikoga pape Franje. Hrvatska je, preko svoje aktualne Vlade, na tom planu odigrala avangardnu ulogu.

Opći javni status premijera Milanovića bio bi danas znatno napredniji da je – već na početku svoga mandata – započeo i operaciju poništenja pretvorbe. U generalnoj pljački, koju je vrh HDZ-a zajedno sa svojim ljubimcima neometano provodio godinama, uništen je najveći dio nekadašnjega društvenoga vlasništva u Hrvatskoj, zamalo cijeli državni proizvodni sektor. Zbog spomenutoga kriminala neviđenih razmjera osuđen je, do danas, samo jedan lik, imenom Ivo Sanader. Da nije tada bilo Jadranke Kosor, značajne premijerke i reformatorice koja je antikoruptivnu akciju u Hrvatskoj započela od glave, i on bi se vjerojatno izvukao. Gospođa Kosor stvorila je politički kontekst za eliminaciju korupcije u državi i gospodin Milanović mogao se samo nadovezati proširenjem operacije na cijelu pretvorbu. “Kupovanje” državne imovine za vrijeme rata i njezino brzo uništavanje radi izvlačenja kapitala, kakvo se u pravilu izvodilo, socijaldemokratska vlada morala je proglasiti kriminalnim postupkom i protagoniste izvesti pred sud, bez obzira na njihov društveni status.

DA JE DOSLJEDNO PROŠAO KROZ VRATA koja je otvorila Jadranka Kosor, Milanović bi danas bio politički div. Gospođa Kosor platila je cijenu svoje građansko-političke odvažnosti izbacivanjem iz Karamarkova HDZ-a, a gospodin Milanović odlučio je, nažalost, kritično pitanje kriminalne pretvorbe ukloniti iz svoga političkog fokusa i orijentirati se na nemoguću misiju postizanja nekakvog općehrvatskog consensusa*, od kojeg HDZ bježi kao od kuge. Shvativši, nakon predsjedničkih izbora, da o suglasju nema ni govora, jer ga ne prihvaća skupina koja na vlast želi doći pomoću buke i bijesa, premijer se odlučio okrenuti narodu. Otpisao je mnoge dugove, unilateralno zamrznuo izrabljivačke tečajeve i započeo s humanitarno-socijalnom politikom kakva se od njegove vlade i očekivala.

Hoće li mu to pomoći u obnovi biračke podrške? Odgovor je zasad potvrdan. Nakon duljeg razdoblja stagnacije i pada, nove ankete kod SDP-a pokazuju skok, a razlog se pouzdano ne skriva u Varginim “duhovitostima”, nego u Milanovićevu zaokretu prema kategoričkoj socijalnoj politici. Ako Europa na takve zaokrete nije spremna, to gore za nju.

Komentiraj

PODIJELI
Srećko Jurdana stalni je kolumnist Nacionala, politički komentator i filmski redatelj. Rođen u Zagrebu, studirao je više predmeta na Filozofskom fakultetu, diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti. Redovno je objavljivao političke kolumne u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Nedjeljnoj Dalmaciji, povremeno u Vjesniku i drugim glasilima. Jedan je od osnivača i urednika časopisa Film. U tjedniku Nacional radi od prvoga broja kao politički komentator. Za seriju kolumni u Nacionalu pod egidom Stupovi društva proglašen je za kolumnista godine u izboru Hrvatskog novinarskog društva. Na Hrvatskom radiju pisao je oglede o filmu, znanosti i drugim temama. Pisao je i dramske scenarije. Autor je dvije knjige, "Stupovi društva" i "Surova politika".Režirao je niz kraćih i srednjemetražnih filmova, igranoga i dokumentarnoga žanra: Sporazumijevanje, Gospodar tijela, Kugla glumište, Mladi književnici, Nova godina kod građanke Ljubice, Ivan Šibl i dr. Režirao je i dugi igrani film Slučajna suputnica. Film je u dva navrata prikazan i kao mini-serija na HTV-u.