Dramaturginja Ana Tonković Dolenčić uoči premijere ‘Zagrebački vremeplovci’

Ana Tonković Dolenčić afirmirana je 42-godišnja dramaturginja s dugogodišnjim iskustvom u mnogim kazalištima, a 6. svibnja u Zagrebačkom kazalištu lutaka premijerno će se izvesti predstava “Zagrebački vremeplovci” o povijesti Zagreba, u režiji njezina supruga Krešimira Dolenčića. Za Nacional Ana Tonković Dolenčić govori o potrebi da se djecu što ranije uroni u svijet znanja i kazališta, a objašnjava i zašto misli da je nedavna najava smanjenja broja slobodnih umjetnika po, kako kaže, sasvim mutnom kriteriju – o čemu je Nacional pisao prije dva tjedna – bizarna politička odluka kakve su sve češće u hrvatskoj kulturi.

NACIONAL: Autorica ste “Zagrebačkih vremeplovaca”, teksta o zagrebačkoj povijesti za najmanji uzrast. Što vas je inspiriralo i zašto baš ta tema?

Ideja je došla od ravnateljice Zagrebačkog kazališta lutaka Ljiljane Štokalo koja je naručila tekst jer je ocijenila da postoji potreba za jednom takvom predstavom namijenjenom prvenstveno djeci školskog uzrasta, ali i odraslima, pa čak i turistima koji žele doznati nešto više o Zagrebu na duhovit i jednostavan način. Odmah sam pristala s najvećim veseljem, naravno, Zagreb je moj grad i njegova povijest prepuna je vrlo inspirativnih događaja koji vrlo jednostavno postaju dramske situacije, kazališna igra. Mi smo se kao djeca, umjesto kauboja i Indijanaca, igrali Bele IV i najezde Tatara pa mi je rad na ovom tekstu bio i način da se ponovno povežem s dječjim gledanjem na velike povijesne drame, a i sa svojom djecom sam ne tako davno prolazila to gradivo. Prolazim ga i dalje jer živimo svoj grad, ovdje svako stablo ima svoju priču.

NACIONAL: Što mislite, koliko djeca razumiju, poznaju svoju povijest?

To jako ovisi o mnogim stvarima. Različite su škole, različiti roditelji i drugačiji učitelji, tako da danas ima i različite djece. Odgoj djece danas je jako kompleksna stvar. Ponekad doma može biti jako poticajna atmosfera, ali izvan kuće, u društvu, mjestimično postoji drugačiji stav, ne potiče se znanje nego afirmira mediokritetstvo. Može biti i obrnuto, ali moja je pretpostavka da su sva djeca dobra i sve mogu naučiti ako im se pravilno ponudi neki sadržaj jer ona zapravo vole učiti, tako se biološki razvija njihov mozak. Nema tu nekih općenitih krivaca, prije bih rekla da svatko tko se želi baviti djecom, bilo kao roditelj ili učitelj, svoj zadatak treba shvatiti maksimalno osobno, odgovorno i ozbiljno, ipak se tu radi o sudbini svijeta.

NACIONAL: Je li ova predstava primjer da se i najmanjoj djeci apsolutno svaka tema može objasniti?

Nisam sigurna. Povijest Zagreba svakako može, jer to su priče o stvaranju grada, ali neke stvari djeca jednostavno ne razumiju. Najbolji primjer za to je ironija, oni misle da si pogriješio ako upotrijebiš suprotno značenje. Kažeš li za nešto ružno da je lijepo kako bi ironijom naglasio ružnoću, nije im jasno, to ih do nekog uzrasta zbunjuje. Isto tako, neke stvari ne bi ni trebalo objašnjavati prerano, zašto ih kontaminirati našim traumama? To može usaditi strah koji je onda u njihovu slučaju iracionalan. Iz svog roditeljskog iskustva mislim da za sve postoji vrijeme, a razumijevanje povijesti ima svoje razine. Iz današnje perspektive zbilja ne vidim nikakve koristi od toga što sam u osnovnoj školi znala nabrojati sve partizanske ofenzive s datumima.

NACIONAL: Koliko je važno razgovarati o povijesti? Vidimo prijepore zbog pokušaja revizionizma povijesti.

Revizionizam postoji otkako se bilježi povijest, nije to ništa novo. Sva nova saznanja o nekom događaju predstavljaju određenu reviziju, to je u prirodi svake znanosti. I prijepora je oduvijek bilo, samo su danas mediji puno razvijeniji pa svaki čovjek može sudjelovati u tim polemikama sa svojim informacijama i iskustvom. Ono što je u svemu najvažnije, a tu sad mislim na tumačenje povijesti djeci, jest to da shvate kako ništa ne počinje od nas. Kultiviranje ljudskog duha vrlo je dugotrajan proces, potrebna su stoljeća da bi se neka civilizacija uz iznimne pojedince uzdigla i napredovala, a onda iz povijesti doznamo da bi najčešće na samom vrhuncu ta civilizacija i čitavo njezino znanje bilo uništeno. Sjetimo se samo Aleksandrijske biblioteke. To se događa i danas, u vojnim obračunima u Siriji, primjerice, stradala je banka sjemena koja je čuvala sjeme još od neolitskih vremena. To su stvari koje treba tumačiti djeci. Vrijeme svijeta ne mjeri se jednim ljudskim životom ili političkim mandatom.

NACIONAL: Što mislite o lutki kao kazališnom mediju? Je li marginaliziran? Je li izazov više bio pisati tekst koji će izgovarati lutke?

Lutka je za kazalište isto što i crtić za film. Lutka može sve, ograničena je samo maštom tvorca i vještinom animatora. U lutkarskom kazalištu zapravo nema nemogućih situacija. Dojam marginalizacije proizlazi iz toga što je lutkarsko kazalište kod nas namijenjeno prvenstveno djeci, a to se nepravedno mjeri drugačijim mjerilima. Zbilja ne znam zašto je tako, tu je riječ o predrasudama jer su djeca budućnost kazališne publike koja se kod nas već počela osipati. Ako im se na početku njihova kazališnog staža ponude kvalitetne predstave, sigurna sam da će im i kao odraslim ljudima to biti važan dio intelektualnog, duhovnog i društvenog života.

NACIONAL: Kako vidite svoju struku danas?

Najveći problem je taj da se od pisanja ne može živjeti, to je već narodna pjesma. Iznimka su sapunice ili dramske serije, ali ta industrija ne može zaposliti sve mlade pisce. Nezavisna produkcija koja bi trebala biti rasadnik novih imena jedva preživljava, a bez stalnog zaposlenja, ni od povremenog angažmana u profesionalnim kazalištima nema kruha. Ako ćemo se tješiti, dobro je to što unatoč svim tim preprekama ljudi i dalje pišu, trude se, organiziraju, ali pitanje opstanka dramskog pisca, umjetnika uopće, vezano je uz brojne, sve bizarnije političke odluke. Nedavna najava smanjenja broja slobodnih umjetnika po sasvim mutnom kriteriju jedna je od takvih odluka. Ne vidim načina da netko na početku svog profesionalnog života odmah bude na tržištu, naše mlade treba zaštititi, a ne ih legislativom već na početku onemogućavati u njihovu razvoju. Ipak, možda nešto dobro izroni iz svih tih nedaća, nadajmo se, najbolja umjetnička djela nastala su iz bunta.

NACIONAL: Vaš je suprug Krešo Dolenčić redatelj predstave, a nedavno je rekao da kultura polako propada jer budžet od 0,47 posto je sramotan. Dijelite li njegovo mišljenje? Kako vidite poteze ministra kulture Zlatka Hasanbegovića?

Uglavnom se slažem s Krešom kao i veliki broj naših kolega kulturnjaka, to je zbilja premalo, dapače, to je najmanji budžet za kulturu u povijesti suvremene Hrvatske. Ipak, ne znam koliko je to problem samo Ministarstva kulture, sigurna sam da je to jedna puno opširnija priča koja nije od jučer. Ako izdržimo, bit ćemo komandosi kulture.