Od svojih početaka zapažena mezzosopranistica Ivana Srbljan, na sceni Opere HNK Ivana pl. Zajca, gdje je već treću sezonu, igra u prvoj ovosezonskoj predstavi – “Wertheru” Julesa Masseneta, nastalom prema slavnom Goetheovu ljubavnom romanu. Njezina Charlotta uloga je, kaže za Nacional, koju si je priželjkivala i želja joj se ostvarila.Rođena Zagrepčanka Ivana Srbljan nakon studija teorije glazbe završila je studij pjevanja u klasi Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Trenutačno se usavršava kod Dennisa O’Neilla na The Wales International Academy of Voice u Cardiffu. Osvojila je nagrade na natjecanjima, a prvi veliki uspjeh postigla je ulogom Carmen u Dvorani Lisinski za koju je primila i Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu. Debitirala je u HNK u Zagrebu 2010. u Mozartovoj “Čarobnoj fruli”, a pjevala je u svim hrvatskim nacionalnim opernim kućama i u inozemstvu.

Za Nacional Ivana Srbljan rekla je nešto o pripremi uloge u najnovijoj operi.

“Budući da je roman predložak opere, još prije godinu dana dobili smo zadatak od redatelja Fabrizia Melana, da pročitamo dvije knjige: Goetheovu “Patnje mladog Werthera” i “Lotta u Weimeiru” Thomasa Manna. Zapravo, opera se značajno razlikuje od književnog predloška, no upravo taj moment razilaženja ili pomaknute interpretacije originalnog literalnog predloška, meni kao izvođaču pomaže i otvara nove mogućnosti interpretacije lika. Kvalitetno i studiozno informiranje o svim aspektima djela neophodan je preduvjet kako bi se izradila što autentičnija interpretacija zadanog lika”, priča Ivana Srbljan. Dodaje da je aspekt pripreme opernog pjevača ili pjevačice – fizičke i pripreme lika – ključan.

“Sate i sate provodimo u treniranju pojedinih skupina mišića čija fleksibilnost i savršena kontrola nam omogućuju da s lakoćom ispjevamo sve zahtjevne melodijske fraze te da sve skupa na sceni izgleda jednostavno. Prvenstveno govorim o vokalnoj utreniranosti. Nakon toga dolazi priprema uloge koja, u mom slučaju, isto traži koncentrirano i detaljno izrađivanje glazbe, svakodnevno ispjevavanje zahtjevnijih fraza, pažljiv rad na libretu i fonetskoj problematici stranih jezika, istraživanje stila glazbe te kontrolu pokreta na sceni. Nakon nekoliko mjeseci uloga konačno “sjeda u tijelo”. To je izraz koji koristimo kada se mentalno i fizički povezujemo s likom koji interpretiramo na sceni i tada postajemo jedno biće. Sustavni i konstantni rad na sebi je u opisu ovog posla i bez njega nema napretka. Usavršavanje je neophodno za operne pjevače jer se stalno izgrađujete na nekom novom nivou. Glas ima nebrojene mogućnosti te svaki glas nije isti, zato smo stalno u potrazi za kvalitetnim pedagogom jer nešto što, u tehničkom smislu, odgovara mom kolegi, ne znači da će odgovarati i meni i mojem glasu. Studenti i profesori pjevanja zapravo imaju vrlo delikatan odnos”, pojašnjava pjevačica koja se u Rijeci, kaže, osjeća odlično. Atmosfera u kazalištu i ansamblu je, navodi, sjajna.

“Imali smo sjajnog i entuzijastičnog ravnatelja Opere, a trenutačnog v.d. intendanta Marina Blaževića, koji je u samo dvije godine uspio, u ovih kriznim vremenima, značajno podignuti nivo opere. Repertoar je zapravo vrlo klasičan, ali u interpretacijskom smislu ima malo odmaka, prvenstveno mislim na scenografiju i kostime. No to je povezano s nedostatkom novca, što u našem riječkom primjeru ne utječe na kvalitetu izvedbe, već, upravo suprotno, podiže nivo izvedbe, s obzirom na to da na sceni nema ničega što bi mi kao izvođaču pomoglo ili što bi publici moglo skrenuti pažnju s onoga što je najvažnije, a to su ekspresija i emocija izvođača”, ističe umjetnica. Unatoč previranjima u riječkoj nacionalnoj kući, kaže da situacija nimalo nije utjecala na Operu i na pjevače. Politička situacija, govori, uopće ne bi trebala utjecati na umjetnost.

Ivana Srbljan o umjetnosti kojom se bavi, operi, kaže da je savršenstvo.

“Ne postoji nešto ljepše ni za izvođača ni za publiku, nego kada su svjedoci pomno razrađenog, ali u isto vrijeme iskrenog i spontanog trenutka na sceni. To je trenutak kada ja kao izvođač osjetim trnce u tijelu i na koži, a u publici se osjeti tajac i pažljiva tišina; upravo tada kada smo svi prisutni u trenutku. Ako pojednostavimo stvari, sve se može svesti na to da bi osnovni kriteriji opernog pjevača trebali biti vokalna kvaliteta i iskrena izvedba. Izvještačenost je glavni krivac za loš prijem kod publike”, iskrena je Ivana Srbljan koja danas puno nastupa. Ali dok joj je podrška bila potrebna, nije je imala. Tako je iznimno ponosna na svoju diplomsku predstavu, mono operu Francisa Poulenca “Ljudski glas”, produkt tadašnje situacije u kojoj je bila primorana sama organizirati svoj ispit, jer ni u jednom nacionalnom kazalištu nije mogla dobiti šansu pjevati ulogu s kojom bi mogla diplomirati.

“Mislim da mladi pjevači premalo dobivaju priliku raditi na pravoj profesionalnoj sceni. Naravno, situacija je bila puno gora nego što je danas i sretna sam jer je upravo riječka Opera iznimka u tom kontekstu. U našoj zemlji dobiti posao u opernoj kući, većini mladih pjevača čini se kao nemoguća misija”, kaže Ivana Srbljan. Ona se ne mora brinuti da neće pjevati jer će osim u Operi HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, ove sezone pjevati na koncertu sa zborom HRT-a u ciklusu Sfumato, kad će izvesti praizvedbu skladbe Mladena Tarbuka. Sa zboromHRT-a nastupa i na Festivalu hrvatske glazbe u Beču, u Musikvereinu. U Rijeci sprema još dvije nove uloge: Emilliju iz Verdijeva “Otella” i Domu u Gotovčevom “Eri s onoga svijeta”. Ivana Srbljan još će i snimati Gounodova “Fausta” i “Eru s onoga svijeta” te će pjevati na otvaranju Muzičkog biennala u Zagrebu.

Komentiraj

FOTO:Otokar Crnalić
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture