U Hrvatsku je od početka izbjegličke krize ušlo više od 93 tisuća migranata i ne zna se koliko ih je trenutačno na putu kroz Grčku, Makedoniju i Srbiju i koliko ih se još može očekivati u Hrvatskoj, a Ketevan Kamatshidze iz Službe za zaštitu izbjeglica UNHCR-a u Srbiji navodi da ih u tu zemlju iz Makedonije na dan ulazi tri ili četiri tisuće.

Ismail Alharani (54) iz Sirije rekao je u prihvatnom centru u Opatovcu kako ne zna koliko ih je. “Znam samo da smo svi nesretni jer nitko ne napušta svoju zemlju bez razloga. Rat nas je prisilio da krenemo i nadam se da ću svojoj djeci osigurati dobru budućnost u Njemačkoj”, dodao je. Njegova priča ista je kao priče tisuća koji s Bliskog istoka mjesecima pokušavaju doći do zapadne Europe i koji za sebe kažu da su iz Sirije i da žele pobjeći što dalje od rata.

Po riječima prevoditelja za arapski jezik 35-godišnjega Basela Faraha iz sirijskoga grada Homsa, koji već tri godine živi u Hrvatskoj i u Zagrebu studira kroatistiku, iz Sirije je od 20 do 30 posto ljudi, a ostali su iz Afganistana i ostalih država. “Ima puno ljudi koji kažu da su iz Sirije, ali nisu”, rekao je Farah i dodao da su izbjeglice koje stižu u Hrvatsku zadovoljne tretmanom u našoj zemlji i odnosom policije i ostalih službi prema njima, no svi oni žele što prije napustiti Hrvatsku i preko Mađarske stići u Austriju, Njemačku…

 

  • Većina izbjeglica, rekao je, ne namjerava se vratiti u Siriju jer su svjesni da će, i kad bi rat sutra prestao, trebati od 10 do 15 godina da se stanje u zemlji stabilizira. On bi se vratio u Siriju, ali priznaje da čeka potrebne dokumente da se u SAD-u pridruži roditeljima koji su u ondje pronašli drugi dom.

 

U Hrvatsku izbjeglice zadnjih desetak dana ulaze uglavnom preko Bapske i negdašnjega malograničnog prijelaza, koji je zatvoren nakon ulaska Hrvatske u EU, ali je zbog izbjegličke krize postao najfrekventinijom točkom u Hrvatskoj. Prijelaz osiguravaju pripadnici interventne policije koji izbjeglice usmjeravaju prema autobusima koji ih prevoze u prihvatni centar u Opatovcu ili odmah put Mađarske.

Putuju bez ikakve naknade, za razliku od prijevoznika u Srbiji koji im vožnju od srbijanskoga graničnog prijelaza s Makedonijom Preševa do Beograda naplaćuju 25 eura, a do Šida 35. Od Šida izbjeglice se autobusima prevoze do obližnjega srbijanskog mjesta Berkasova.

U samome mjestu nema naznaka da se išta događa, no nekoliko kilometara prema hrvatskoj granici slika je bitno drugačija. Nekoliko stotina metara prije granice s Hrvatskom izbjeglice napuštaju autobuse te im se, dok hodaju prema granici, u nekoliko šatora koje su duž puta postavile nevladine humanitarne organizacije, nude voda, odjeća, voće, higijenske potrepštine i zdravstvena pomoć.

Iako su postavljene vreće za smeće, one su uglavnom prazne, a od smeća okolo širi se neugodan miris koji pojačavaju vlaga i blato od kiše koja je padala proteklih dana. Na početku prilaznog puta je šator Crvenog križa Srbije čiji djelatnici, osim na Berkasovu, dežuraju i na prijelazu Šid-Tovarnik te na Principovcu.

 

  • Ketevan Kamatshidze iz Službe za zaštitu izbjeglica Visokog povjereništva za izbjeglice UN-a u Srbiji navodi kako se izbjeglice u Srbiji registriraju od prvog dana izbjegličke krize, a aktivni su i centri za azil u Begovači i Banji Koviljači te u Beogradu.

 

“Ako netko izrazi želju da bi ostao, upućuje ga se u neki od tih centara. Osnovnu informaciju o azilu dobivaju već na graničnome prijelazu pri ulasku u Srbiju, gdje ih se upozori na to da azil mogu zatražiti i u Hrvatskoj”, rekao je Kamatshidze.

Na pitanje koliko izbjeglica na dan ulazi u Srbiju iz Makedonije, odgovorio je kako je to teško reći, ali sigurno tri ili četiri tisuće. “Mnogi se ne žele uopće registrirati niti davati otisak prsta jer se boje da će im se to osvetiti te da će biti vraćeni iz EU. Ne možemo ih prisliti da to učine”, rekao je Ketevan Kamatshidze, dodajući kako nakon registracije izbjeglice dobivaju “papir s pečatom” da sljedeća 72 sata mogu prolaziti kroz Srbiju.

U Šidu, koji je od Berkasova udaljen nekoliko kilometara, život teče neometano. Izbjeglice su sporadična tema u kafićima, a da se nešto događa, vidi se tek po više autobusa koji prolaze kroz taj gradić.

“Teško je tu biti pametan. Nitko im ne bi htio biti u koži iako je, koliko sam čuo, među njima dosta onih koje rat nije natjerao na bijeg, nego želja za boljim životom ili čak avanturizam”, kaže konobar Milorad iz jednog šidskog kafića i zaključuje kako svijet, po svemu sudeći, “definitivno ide k vragu”.

Komentiraj

FOTO:Marko Jurinec/PIXSELL
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.