NACIONAL JE ISTRAŽIO kako pod krinkom liječenja matičnim stanicama klinike bez licenci u Kini, ali i drugdje u inozemstvu, mame oboljele od neizlječivih bolesti koji im u zadnjim mjesecima života ostavljaju stotine tisuća dolara.

Ivo Krolo, profesor na Policijskoj akademiji koji je prije nekoliko dana preminuo od neurološke bolesti ALS-a, sa svojim kolegama iz policije koji su mu pomagali u liječenju bio je na tragu međunarodnoj kriminalnoj skupini koja zarađuje milijunske iznose manipulirajući teškim bolesnicima i njihovim obiteljima. U dobro organiziranoj sprezi sumnjivih poliklinika i nevladinih udruga, ta dobro uhodana kriminalna skupina manipulira bolesnicima koristeći neprovjerene metode liječenja matičnim stanicama. Krolini prijatelji su, u priličnoj mjeri, uspjeli rekonstruirati kako ta kriminalna mreža funkcionira, dijelom zato što je i Ivo Krolo pokušao pronaći put do ozdravljenja koristeći ponuđeni alternativni način liječenja.

“KADA BI OZDRAVLJENJE OVISILO O ŽELJAMA LJUDI KOJIMA JE STALO, vi biste odavno već bili zdravi. Ali kako to u životu ne biva baš tako, neka barem znate da one postoje”, napisala je na Facebooku prijateljica Ivi Kroli, od ALS-a oboljelom profesoru Policijske akademije, psihoterapeutu i branitelju dragovoljcu, ispod fotografije iz pekinške klinike Relife International Medical Centar. Tamo je početkom kolovoza prošle godine otputovao nakon medijske akcije prikupljanja oko 150.000 kuna za liječenje matičnim stanicama. Većinu tog iznosa, oko 80.000 kuna prikupio je Milijan Brkić, glavni tajnik HDZ-a, na pogrebu svojeg oca Krešimira Brkića, kada su mnogobrojni prijatelji, rodbina i političke kolege umjesto cvijeća, donirali novac za Krolino liječenje. Godinu dana kasnije, početkom kolovoza 2015., prijatelji Ive Krole molili su da se na njegovoj sahrani, na zagrebačkom Krematoriju, novac donira njegovoj djeci.

Amiotrofična lateralna skleroza, skraćeno ALS, neurološka je bolest pri kojoj propadaju motorni neuroni u mozgu i kralježničnoj moždini, čime se postepeno prekida prijenos signala iz mozga do mišića koji na kraju propadaju. Nestanak mišića dovodi do postepene paralize, smetnji govora, gutanja, žvakanja te disanja. Iako je u posljednjih 20-ak godina otkriveno mnogo molekula uključenih u upalu koja dovodi do smrti živčanih stanica, još uvijek se ne zna kako i zašto ta bolest počinje te je službena medicina ne može izliječiti. Jedini odobreni lijek je riluzol, ali on samo usporava progresiju bolesti.

S tom činjenicom Krolo se isprva mirio, dok nije saznao za metodu u Kini kojom se presađenim matičnim stanicama navodno pomaže u liječenju ALS-a. Novinski stupci su u to vrijeme bili prepuni vijesti o čudesnim matičnim stanicama koje su tada 18-godišnjem Zagrepčaninu Kristijanu Horvatu, također oboljelom od ALS-a, udahnule život u kineskoj klinici Relife. Novac za Krolino liječenje prikupljen je humanitarnom akcijom, kao i novac za 57-godišnju Štefaniju Hajster iz Krapine koja je u Kinu po nadu za novi život otišla nakon mladog Kristijana, a u međuvremenu je preminula. Potom je s pratnjom otputovao Ivo Krolo. Za više od 100.000 kuna u klinici je dobio smještaj za sebe i pratnju, šest injekcija s pripravkom o kojem je samo usmeno rečeno da su matične stanice, te akupunkturu. Avionske karte i hranu za vrijeme trotjednog boravka plaćao je sam.

Kineski međunarodni medicinski centar Relife nalazi se u pekinškom okrugu Feng Tai, na adresi 198 Feng Bao Road. Preko službene internetske stranice dobiva se uvid u njihov tim koji se pretežno sastoji od specijalista interne medicine i tradicijske kineske medicine i akupunkture, navodi se da je samo jedna osoba “fokusirana na istraživanje matičnih stanica”, a nigdje nema navedenog specijalista neurologa.

Nakon povratka u Zagreb, Ivo Krolo dao je kratki intervju za 24sata u kojem je izjavio da su u klinici bili ljubazni, ali da ne vjeruje da tamo liječe ljude. Otkrio je da su mu prvog tjedna radili pretrage i ustanovili da ima ALS, iako su primili njegovu dosadašnju medicinsku dokumentaciju. Tvrdio je da bi mu na njegovo pitanje o porijeklu matičnih stanica koje je primao, odgovarali samo da im treba vjerovati, a o njemu se bez novčane naknade nisu htjele brinuti medicinske sestre, već su to činili prijatelj i kći, koji su s njim otputovali u Peking. U istom mediju na opasnost klinika poput Relifea upozorio je i prof. dr. sc. Dinko Mitrečić, voditelj Laboratorija za matične stanice Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Kazao je da “unatoč svim upitima liječnika koji su ondje vodili pacijente, nikada nisu dobili odgovor na pitanja o izvoru stanica koje se tamo transplantiraju, u kojem broju, u kojem mediju, nije definiran način na koji će se procjenjivati njihov učinak i ostalo”. On osobno nije pisao mail toj klinici, ali je rekao da zna za nekoliko situacija kada su pacijenti kontaktirali različite klinike: u većini situacija ne dobiju nikakav odgovor, a u nekima je odgovor općenit i neprecizan, što mu kao liječniku sugerira na to da postoji velika vjerojatnost da su postupci u najmanju ruku neetični, ako ne i opasni po pacijente.

Iz Relifea o matičnim stanicama koje primjenjuju jedino otvoreno kažu da su “alogenično dobivene iz pupkovine” te da su brojna istraživanja pokazala kako, ubrizgane u krv, mogu, laički rečeno, pronaći ozlijeđeni organ i popraviti ga. Na svojoj službenoj internetskoj stranici hvale se time što brojni pacijenti kod njih koriste metodu matičnim stanicama u kombinaciji s tradicionalnom kineskom medicinom za liječenje brojnih teških bolesti. Objavljuju i priče pacijenata koji su se kod njih liječili. Pregledom ukupno pet priča Hrvata oboljelih od ALS-a koje su objavljene tijekom prošle godine, vidljivo je da je svima dodijeljena slična terapija: šest injekcija s matičnim stanicama u kombinaciji s akupunkturom. Svima je, prema opisu, bilo bolje nakon tretmana matičnim stanicama. Iako su, nažalost, neki od njih u međuvremenu preminuli, na internetskim stranicama i dalje stoji da su izliječeni.

  • NAKON ŠTO SE VRATIO IZ KINE, Krolo je izjavio kako ne vjeruje da u klinici gdje je bio liječe ljude od ALS-a te da mu uopće nisu željeli reći porijeklo matičnih stanica

Reporter Nove TV Domagoj Mikić napravio je krajem 2014. reportažu za emisiju “Provjereno” na temu klinike Relife. U njoj se spominje Tehvida Thea Rekić, bosanskohercegovačka državljanka preko koje je Slavica Horvat u Kinu dovela svog bolesnog sina Kristijana. Slavica Horvat izjavila je da prvo nije trebala ići u pekinšku kliniku, već u jednu šangajsku, ali joj je Tehvida Thea Rekić kupila krivu kartu, satima su čekale na pekinškom aerodromu, da bi joj Rekić na kraju sugerirala daleko bolju kliniku – Relife International Medical Center. Iako nije otišla u kliniku s kojom je sklopila ugovor, u Hrvatsku se vratila s vijestima da su joj tamo izliječili sina. “Ivo Krolo je sumnjao u alternativna rješenja sve dok nije vidio vijest o izliječenju Kristijana Horvata. Ako je on mogao ozdraviti, mogu i ja – tako je mislio. Kad je pala odluka o prikupljanju novca za liječenje, Slavica Horvat susrela se s Krolom i pričajući priču o svojem sinu, spomenula je prvo da je u Kini koristio invalidska kolica, da bi kasnije rekla da je koristio hodalicu. Krolo je kao vrsan bihevioralni psihoterapeut primijetio da ona ne govori potpunu istinu oko okolnosti tog izliječenja jer je priča bila da je tamo prohodao. Bilo mu je čudno i kada iz klinike nisu dozvolili da se liječenje plati u dvije rate – jedna prije puta, a druga po dolasku. Tražili su plaćanje unaprijed. No čovjek kada je bolestan, traži neki tračak nade. Tako je on otišao u Relife i razočarao se”, kaže jedan blizak prijatelj Ive Krole.

Nacional je još prije nekoliko mjeseci uspio stupiti u kontakt s izvorom bliskim klinici Relife koji tvrdi da se osobe s područja Balkana ondje vara, da klinika nema licencu te da u Hrvatskoj postoji osoba koja dobiva postotak od toga što im “dovodi” oboljele. Tvrdio je i da ima video koji pokazuje da je Kristijan Horvat mogao hodati kada je ušao u kliniku te da je ta priča o ozdravljenju mamac. Prijatelj Ive Krole koji je s njim išao u kliniku kazao nam je da mu je dosta stvari u klinici odmah bilo sumnjivo. Prije odlaska je, kaže, odlučio blefirati jednoj od zaposlenica kako bi htio dovoditi ljude iz Hrvatske tamo, ali da za to traži dvadeset posto od iznosa liječenja. Tvrdi da mu je rečeno da može dobiti deset posto jer u Hrvatskoj već postoji osoba koja uzima proviziju od dvadeset posto te da to nije Slavica Horvat.

General Jozo Miličević, hrvatski vojni izaslanik u Kini, malo nakon posjeta Ivi Kroli u klinici Relife otkrio je za Nacional da mu je neobično to što je u kliniku naglo počeo dolaziti veliki broj Hrvata na tako skupo liječenje. Objasnio nam je i da samo neke od bitnijih državnih institucija, poput Ministarstva zdravlja, može poslati upit o tome ima li ta klinika licencu.

Nacional je odgovor na pitanje o tome ima li klinika Relife dozvolu za terapije matičnim stanicama oboljelima od ALS-a i drugih bolesti, htio dobiti od kineske CFDA, Chinese Food and Drug Administration. U tomu je Nacionalu pomogao i David Cyranoski, iskusni novinar uglednog londonskog znanstvenog časopisa Nature koji se u svojem radu dosta bavio matičnim stanicama, a trenutno je smješten u Šangaju. Izvor iz CFDA koji je želio ostati anoniman, tvrdi kako “trenutačno nikakvi proizvodi matičnih stanica osim presađivanja koštane srži, uz upotrebu hematopoetskih matičnih stanica, nisu odobreni za bilo kakvu kliničku upotrebu”. David Cyranoski kaže da “zasad nema pouzdanog znanstvenog dokaza da se matične stanice bilo koje vrste mogu koristiti u liječenju ALS-a”. Možete to, kaže, upitati znanstvenike diljem svijeta i reći će vam istu stvar. Cyranoski koji cijelo desetljeće piše o nedozvoljenom korištenju matičnih stanica u mnogim zemljama uključujući Kinu, Japan, Tajland i SAD nadodaje da “nažalost diljem svijeta nema ustanova koje su spremne preuzeti očajne pacijente”. Ti pacijenti, ističe, često troše desetke tisuća dolara u zadnjim mjesecima svojih života na neučinkovite tretmane. “Cijene se obično kreću između 10.000 i 30.000 američkih dolara, iako sam čuo da znaju doseći cijene do 50.000 dolara. To je obično za jedan tretman koji može značiti tri, četiri ili pet injekcija matičnih stanica”, kaže Cyranoski i nadodaje da klinike često tvrde da pripadaju ili surađuju s poznatim istraživačkim institutima ili poznatim znanstvenicima. “Šangajski WA Optimum Health Care imao je u svojem investitorskom izvješću tvrdnje da su ugledni znanstvenici bili među direktorima. Međutim, nisu. Tvrdili su pripadaju Harvardu i Sveučilištu u Kaliforniji. Oba sveučilišta su to negirala”, kaže Cyranoski. Upozorava i to da su takve klinike spremne pokazati “znanstvene dokaze” svojih postupaka, a nekada će pružiti i znanstvene publikacije. “To su stručni radovi koje je prilično teško interpretirati. Za ljude koji ih ne razumiju, oni imaju površnu privlačnost ‘znanstvenih činjenica’”, upozorava Cyranoski koji bi si znao dati truda i upitati stručnjake da mu pomognu interpretirati takve radove i tada bi mu postalo jasno da ne podržavaju upotrebu terapije.

“Većina razvijenih zemalja, pa i Kina, ima zakone i propise koji zabranjuju neodobreno korištenje matičnih stanica, no često se one svejedno koriste. Mnoge tvrtke ‘stavljaju propise pod tepih’ određeno vrijeme dok ih se ne ugasi. Za to vrijeme zarade veliku količinu novca”, kaže Cyranoski.

Paradoksalno je da je upravo međunarodni tim prof. Dinka Mitrečića taj koji je u prekliničkim studijima prvi pokazao potencijalnu primjenu matičnih stanica za liječenje ALS-a, o čemu je napisan članak u časopisu Croatian Medical journal, ali se sada suočava s nizom nestručnih postupaka. Mitrečić napominje da ista situacija kao u Kini, postoji i u drugim velikim zemljama istočno od EU-a, gdje još uvijek razina kontrole medicinskog standarda nije dosegnula barem potreban minimum. Iznosi primjer i jedne klinike u Njemačkoj koja se nakon sumnje u vrstu matičnih stanica koje se tamo transplantiraju, preselila u jednu istočnoeuropsku zemlju, a nakon toga još dalje na istok. Pa je onda samo nestala, kaže Mitrečić, vjerojatno nakon što je ostvarila veliku dobit. “Radi se o vrlo opasnoj kombinaciji nadriliječništva, zloupotrebe očajne pozicije umirućih pacijenata i kriminala”, kaže Mitrečić.

Sredinom travnja ove godine u ukrajinsku kliniku EmCell otputovao je Splićanin Boris Ivančić koji je novac za liječenje ALS-a matičnim stanicama prikupljao u humanitarnoj akciji, u koju se uključio i HNK Hajduk. Iz nekoliko izvora saznali smo da je trebao ići u kliniku u Kini, ali kako nije skupio dovoljno novca, otišao je na liječenje u kliniku smještenu u Kijevu, na adresi 37 A Syretska street. Na sužbenim internetskim stranicama klinike EmCell stoji da transplantacijom matičnih stanica fetusa poboljšavaju kvalitetu života ljudi oboljelih od ALS-a te produljuju život. Pišu da oko 48 posto bolesnika treba ponoviti liječenje tijekom godine za zadržavanje postignutih pozitivnih rezultata, a u 25 posto slučajeva bolesnicima su potrebne povremene transplatacije matičnih stanica svakih godinu i pol do dvije godine. Na svojim stranicama, poput pekinške klinike, objavljuju priče pacijenata koji su se kod njih liječili. U medicinskim krugovima neki smatraju da bi i ova klinika zbog svog načina poslovanja mogla biti u najmanju ruku sumnjiva. Pregledom računa koji je, pri povratku u Hrvatsku, Ivančić objavio na svojoj Facebook stranici, saznaje se da je postupak stajao 7500 eura. Objavio je i fotografije nakon postupka ubrizgavanja matičnih stanica u trbuh te fotografije s medicinskim osobljem i nogometašem Darijem Srnom, koji ga je posjetio.

  • PREGLEDOM PET PRIČA HRVATA oboljelih od ALS-a vidljivo je da se svima dodjeljuje slična terapija: šest injekcija i akupunktura. Neki od njih su umrli

Klinika Relife je samo od pacijenata iz Hrvatske za koje se zna da su se tamo liječili, zaradila oko 140.000 dolara, odnosno, oko milijun kuna. “Nakon svega što se dogodilo, drago mi je što moja majka nije skupila novac za odlazak u Kinu. Trebala je ići u kliniku Relife. Preminula je sredinom svibnja ove godine, samo devet mjeseci nakon dijagnoze, u Klinici za plućne bolesti u Zagrebu. Ministarstvu zdravlja poslala je prigovor na rad dijela medicinskog osoblja jer je u bolnici bila smještena uz pacijenta koji je bolovao od virusne upale pluća, pa ju je i ona dobila. Osim toga, dobila je i bakteriju od respiratora te umrla od embolije pluća. Jedna medicinska službenica u razgovoru mi je rekla: ‘Što vi mislite, da ćete otići u Kinu? Da će vaša majka živjeti?’, vidno potresena kazala nam je Željka Kunstović, kći Mirjane Sreš koja je u 43. godini preminula od ALS-a. Udruga Neuron koju je osnovala Slavica Horvat pozivala se na nemar liječnika u Hrvatskoj kao razlog što ljudi traže slamke spasa u drugim zemljama.

“Uputili smo kod nas na bezbroj adresa upite, kucali na mnoga vrata, ali odgovor je uvijek bio da lijeka nema. Raspitivali smo se u Hrvatskoj za transplantaciju matičnih stanica, a odgovor je uvijek bio ‘nema smisla, to ne pomaže’. Ni jedan liječnik opće prakse niti specijalist neurolog koji vodi naše pacijente, nije nam nikada dao upute kome bismo se još mogli obratiti za pomoć. Izuzetak je jedino upućivanje neurologa na Rebro kod prof. Marije Žagar, da nam potvrdi dijagnozu. Nikada od ‘mjerodavnih’ nismo dobili ijednu svjetsku adresu gdje se trenutno provodi ispitivanje za ALS“, napisali su u udruzi Neuron. “Mogu razumjeti takve reakcije kada vam najbliži član obitelji boluje od smrtonosne bolesti, a medicina u ovom trenutku nema lijek. Ali uvijek trebaju postojati granice ljudskosti i razuma”, smatra Mitrečić i ističe kako nije točna tvrdnja da liječnici u Hrvatskoj ne žele ili ne mogu dati sve informacije. “Osobno sam razgovarao s mnogim pacijentima koji boluju od raznih teških neuroloških bolesti te sam ih uputio na trenutne kliničke studije u Europi.

Dajem primjer dviju klinika u EU koje rade kliničke pokuse s matičnim stanicama, javno obavljuju svoje rezultate i surađuju s mojim Laboratorijem za matične stanice: profesori Mazzini i Novara iz Italije i Martinez i Murcia iz Španjolske”, kaže Mitrečić i dodaje da su svi postupci liječenja ALS-a matičnim stanicama trenutno u kliničkim pokusima. Nažalost, situacija je takva da je broj takvih studija malen i da su one vrlo skupe, pa se u njih uključuje vrlo mali broj pacijenata. Realno je očekivati, kaže, da će postupak kada prođe određene faze testiranja, postati mnogo dostupniji ili će, pak, definitivno biti odbačen.

Liječnik svakako ne može pacijenta slati u klinike koje koriste neprovjerene metode, no čini se da udruge mogu. Ono što i udruge i liječnici zajedno ne smiju prestati raditi jest nastojati svakim danom poboljšavati život pacijenata s tako teškom bolešću, u skladu s napretkom medicine i bez kršenja načela etike.

Komentiraj


FOTO:Davor Višnjić/PIXSELL
PODIJELI
Komunikologinja s višegodišnjim iskustvom u medijima - tisak, web i televizija. Ambiciozna, radoznala, komunikativa. Zaljubljena u život i u ljudske priče. Društveno angažirane,istraživačke teme posebno su mi područje interesa.