Zbornik radova s dvodnevnoga znanstvenog skupa održana 25. i 26. siječnja 2012. u Zagrebu  “Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971.” što ga je uredio Igor Zidić, objavila je Matica hrvatska.

Matica hrvatska je znanstvenim skupom obilježila 40. obljetnicu Hrvatskoga proljeća te obljetnicu obračuna koji je, kako navodi urednik zbornika, od udara u Karađorđevu, bio uperen protiv demokratskih i nacionalnih težnji hrvatskoga naroda i Matice hrvatske.

Tada se Matica, prvi put u svojoj stoljetnoj povijesti, ističe Zidić, suočila sa zabranom javnoga djelovanja, gušenjem svojih novina i časopisa, raspuštanjem ogranaka te uhićenjima pojedinih istaknutih članova.

Urednik napominje kako je zbornik, u kojem se nalaze teorijski, analitički dokumentarni i memoaristički radovi razvrstao u tri cjeline: Uvodna razmatranja, Studije i rasprave te Svjedočenja, zapamćenja, dokumenti.

Naglašava da je radi stožerne uloge Marka Veselice u hrvatskom otporu objavio već tiskan njegov tekst, zatim dopunjeni tekst Ivana Mužića u kojem se nalazi svjedočenje tadašnjeg suca Salka Oštra i tekst Joze Ivičevića pod naslovom “Kako su montirani politički procesi”.

Jedan od vođa hrvatskih sveučilištaraca 1971. godine Dražen Budiša u svom uvodnom razmatranju ističe kako je Hrvatsko proljeće po masovnosti, sudionicima i njihovim političkim životopisima, po organiziranim subjektima koji su ga nosili (Matica hrvatska i studenti), po širini političkih zahtjeva koji su bili iskazivani, po političkim metodama koje su se primjenjivale, nadilazilo sukobe u samoj Partiji i predstavljalo prvi snažan i masovan izraz nezadovoljstva hrvatskog naroda svojim položajem u Jugoslaviji i općenito nezadovoljstva političkim poretkom.

Zato se na pitanje koji su korijeni i uzroci Hrvatskog proljeća, smatra Budiša, ne može odgovoriti a da se ne kaže u kakvoj smo državi i poretku živjeli.

Bez obzira na sve razlike među sudionicima Hrvatskog proljeća, bez obzira na to jesu li oni bili u Partiji ili izvan nje, u Matici hrvatskoj, studentskom pokretu, u Zagrebu ili drugim dijelovima Hrvatske, Budiša tvrdi kako je postojalo jedinstvo u temeljnim političkim stajalištima: čuvanju i razvijanju hrvatskoga gospodarskoga, političkog i kulturnog identiteta, jačanju elemenata hrvatske državnosti, demokratizaciji političkoga života, pravnoj i političkoj jednakopravnosti građana.

U zborniku “Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971.” (739 str.) piše trideset i dvoje autora ‒ protagonista, svjedoka, kroničara i stručnjaka: Ivan Aralica, Mato Artuković, Josip Bratulić, Božidar Brezinščak Bagola, Dražen Budiša, Ivan Čizmić, Darko Dukovski, Jozo Ivičević, Tomislav Jonjić, Hrvoje Kačić, Juraj Kolarić, Jakša Kušan, Slaven Letica, Ivica Lučić, Josip Mihaljević, Ivan Mužić, Božidar Novak, Dragutin Pavličević, Božidar Petrač, Zvonimir Puljić, Ivan Rogić, Marin Sopta, Stjepan Sučić, Stipan Trogrlić, Tonči Trstenjak, Veseljko Velčić, Marko Veselica, Ivica Vrkić, Milan Vuković, Naco Zelić, Igor Zidić i Marko Zubak.

Hrvatsko proljeće je kulturno-politički pokret koji je početkom 1970-ih godina tražio pripadajuća prava Hrvatske u okviru Jugoslavije. Riječ je o reformnom razdoblju u hrvatskoj politici, društvu i kulturi, koje je posebno obilježeno legitimiranjem hrvatskog nacionalnog identiteta i traženjima, koja iz njega proistječu.

Hrvatsko proljeće bilo je i nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima.

Proljećarski pokret je u užem smislu trajalo od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka pa sve do sloma Hrvatskog proljeća na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971. U širem smislu, Hrvatsko proljeće počinje od Brijunskog plenuma 1966. na kojem se Savez komunista obračunao s tajnom policijom na čelu s Aleksandrom Rankovićem i time potaknuo reformske snage unutar sebe i u društvu.

Najistaknutiji protagonisti Hrvatskog proljeća od političara bili su Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Ivan Šibl i Dragutin Haramija, od intelektualaca Marko Veselica, Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić i Vlado Gotovac, a među studentima Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak, koji su, kao i brojni drugi osuđeni zatvorskim kaznama.

Obračun s Hrvatima rezultirao je tzv. hrvatskom šutnjom, koja je prekinuta novim demokratskim pokretom potkraj 1980-ih, koji je konačno doveo do hrvatskoga državnog osamostaljenja.

Komentiraj