Novi vjetrovi u Bandićevoj stranci

Nacionalna groupie

Totalno sam se trgnuo kad sam vidio da MILAN BANDIĆ OSNIVA NOVU STRANKU. To je prilika za mene, pomislio sam. Tamo se kreće od početka, hijerarhija još nije uspostavljena, trebam što prije uletit tamo i nametnut se

U ovih mjesec dana što honorarno konobarim u saborskom kafiću, shvatio sam da političar može bit svaki moron. Ne treba ti ni diploma ni puno mozga, samo trebaš steći vještinu manipuliranja blesavijima od sebe. A ja mislim da za to imam talenta. Kao klinac uvijek sam bratiće uspijevao zašprehati da očiste pod u štali umjesto mene. I pored takvih sposobnosti ja da političarima poslužujem kavu… Pa to je kao da princ dvori svinjare.

Totalno sam se trgnuo kad sam vidio da Milan Bandić osniva novu stranku. To je jebena prilika za mene, pomislio sam. Tamo se kreće od početka, hijerarhija još nije uspostavljena, trebam što prije uletit tamo i nametnut se. Svidio mi se i naziv: “Milan Bandić 365 – stranka rada i solidarnosti”. Već sam vidio kako u toj stranci mnogi solidarno rade za mene. Sa svojih dvadeset devet godina mislim da sam savršen za predsjednika mladeži stranke. Koketirao sam u mislima nešto sa Sinčićevim Živim zidom, ali kad sam zbrojio dva i dva ukapirao sam da je to teži posao nego bit skladištar u Pevecu: iscrpljivat se po svim onim deložacijama i puštat da me murja prenosi s kraja na kraj kao vreću gnjilog krumpira.

BANDIĆEVA STRANKA ME MAMILA. On mi je imponirao kao taj neki narodnjački tip kojem se ne gadi pojest ubuđalo sir i vrhnje što ga je kumica danima cvrljila na suncu. Jedino me zabrinjavalo što su njegovi suradnici stalno hopsali za njim po gradu od jednog do drugog događaja, kao da neprekidno igraju lopova i pandura.

U nedjelju na Dan žena, nakon što sam se u saborskom restoranu besplatno najeo graha, nacrtao sam se u jedanaest u udruzi Milana Bandića u Praškoj, gdje je održao prvi nezvanični skup svoje nove stranke. U kratkom govoru pred okupljenim novinarima istaknuo je da je uvijek puno bolje surađivao sa ženama nego s muškarcima. To me nije pokolebalo. Tim više što su mi uvijek svi govorili da sam podosta ženskast. Valjda zbog mojih njegovanih ruku koje nisu osjetile motike, iako sam skoro čitav svoj život proveo u slavonskoj provinciji.

ŽELIO SAM PO SVAKU CIJENU stupit s Bandićem u razgovor i jezgrovito mu iznijet ideje o osnivanju mladeži, o pokretanju tribine “Zagreb, imam te rad” koju bih vodio u prostorijama udruge. Ali tako teško se bilo probit do njega. Žene su ga okružile kao pčele peludni tučak. Morao bih se zaletavat kroz kao u lanca probijanca da se probijem do njega, pomislio sam. Na zidu udruge spazio sam gitaru. I tad mi se kao fleš pred očima pojavila ona fotka iz Glorije, zbog koje sam se maltene zaljubio u Milana iako nisam gej: on na nekoj klupi u parku svira gitaru, a oko njega stoje i sjede razdragane takozvane kulturnjače predvođene Vesnom Kusin. Ta fotka baš je bacala na seriju “Crno-bijeli svijet”, na davne osamdesete kad su muškarci žene zavodili gitarama i sindikalnim majburgerima.

SVE ŽENSKE S TE KULTNE FOTKE kasnije su dobile neloše funkcije u gradu. Vođen tom vizijom, skinuo sam gitaru sa zida. Iz sve snage opalio sam par nasumičnih akorda. Svi su utihnuli, pogledali prema meni. Ispružio sam gitaru prema Bandiću.

“Milane, Dan je žena, dajte vi nama nešto prigodno zasvirajte!”

Neodlučno se zagledao u gitaru.

“Ajde, zatamburajte”, nutkao sam ga.

Žene su se razmaknule, pripustile Bandića da dođe do mene i uzme gitaru. S njom u krilu smjestio se na podužu klupu. Ja sam poletio da sjednem pored njega, ali me preduhitrio Slobodan Prosperov Novak. Istisnuo me pozamašnom zadnjicom i zasjeo s lijeve Bandiću. S desne mu je već kao obično zasjela Vesna Kusin. Nije mi preostalo nego da se provučem otraga i uzmigoljim drito do Bandića. Nekao sam u tome i uspio; stajao sam iza njega spljošten kao oderana medvjeđa koža na zidu traperske kolibe.

“Šta da pjevam?“, dvoumio se Bandić. Ja sam na to iz sveg glasa zapjevao onaj stari hit “Žene su žene”. Svi su me krenuli pratiti. Nakrivio sam se i jednoj ženskoj dodao ajfon da nas snimi, pa da pošaljem to kasnije u Gloriju.

Dok sam tako pjevao osjetio sam kako me Vesna Kusin sve jače leđima pritišće kao da želi da od mene ostane samo tamna mrlja na zidu, da me istisne iz borbe za poziciju, iz stranke. Po svoj prilici nije bila daleko da to i ostvari, da me totalno izduši… Pritiskala me baš uz trbuh koji mi se naduo plinovima od onog saborskog bažuleka. Izložila me Tantalovim mukama.

“Molim vas, prestanite to radit, eksplodirat ću!“, dobacio sam joj panično nakon otpjevanog refrena.

“Slobodno eksplodirajte… Kad se već rivljete di vam nije mjesto”, prosiktala je bez da me i pogledala u oči.

NISAM VIŠE BIO U STANJU PODNOSITI PRITISAK. Usred pjesme sam, kao u onim najjadnijim hrvatskim komedijama, pustio glasan vjetar, toliko otegnut da sam uz malo truda njime mogao odsvirati Marseljezu. Svi su naglo utihnuli. Bandić je pognuo glavu i zavrtio njome kao boksač koji je primio kroše. Vesna Kusin je problijedila. Valjda joj je tek sad postalo jasno s kakvom se eksplozivom poigravala.

Prostorijama udruge se proširio smrad gori nego što se po Dugavama ljeti širi s jakuševačkog smetlišta. S ovratnikom navučenim na nos, Bandić se okrenuo prema meni i na iskvarenom purgerskom promrsio:

“Dečec, to je tvoj dar pucama na Osmi mart? Brojim ti do tri da ispariš iz Udruge! I na izlasku ostavi širom otvorena vrata da se izrači…”

Crveniji u licu od prvomajskog karanfila, izvukao sam se iza klupe i pokunjeno, postiđeno izašao na Prašku. Još jedan biser na dugačkoj niski poraza Pavla Svirca. Osjećao sam se jadno; moje političke ambicije izdušile su se kao špendalom razrednog mangupa probušen helijev balon s likom Šilje.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.