Nogometni idiot na derbiju

Nacionalna groupie

U čitavom životu samo sam jednom bio na utakmici. I to davno; stari me vodio kad mi je bilo jedva sedam godina. Nogomet me zanimao u osnovnoj školi, čak sam ga volio i igrat, a onda kad sam u srednjoj otkrio književnost, nagli rez. Gledanje utakmica postalo mi je dosadnije od poskakivanja u kolu na Đakovačkim vezovima. Izgubio sam osjećaj za to. Nisam više znao nabrojati tri igrača aktualne hrvatske reprezentacije, ali zato sam znao imena svih Razlogovaca, Kvorumaša i FAK-ovaca.

Muka mi je bila kad bi ljeti počinjala svjetska prvenstva. Svi muški su se totalno uživljavali u to, satima raspravljali o utakmicama kao što sam ja sam sa sobom raspravljao o tome tko bolje rečenično dribla, Sartr, Kami ili Boris Vian. Nije mi bilo gore smorane od tog čoporativnog gledanja utakmica kod nekog doma. A nije bilo izbora. Po ljeti u Đakovu nisam imao šta drugo radit. Uostalom, gledanje tih utakmica podrazumijevalo je i lokanje, a to me već zanimalo. To je, shvatio sam, zapravo i jedina stvar koja povezuje književnost i nogomet – alkohol. I oni koji opsesivno čitaju i oni koji manijakalno prate utakmice vole se uz to nadotakat. I tako bih ipak za vrijeme tekme pripito kunjao na nekom kauču u smrdočarapaškom stanu nekog od mojih Đakovčana, a kad bi ovi poskočili u zrak od sreće ili razočaranja, pitao bih “Jel to Rumenige zabio?” i svi bi mislili da se zajebavam.

Paradoksalno, moj književni uspjeh donio mi je to da mi nude besplatne karte za utakmice. Na ovaj nedjeljni derbi Dinamo-Hajduk pozvali su me glumci iz kazališta Kerempuh. Ne znam zašto sam uopće pristao ići s njima. Možda zato što mi je više dokurčila sva književna i općenito umjetnička spika. Kao što mi se nekad bljuvalo od utakmica, sad mi se pak povraćalo na sam spomen neke promocije knjige, kazališne premijere ili otvorenja izložbe. Prezasitio sam se toga. U umjetnosti i najteži moron može umislit da je genij. Nitko mu ne može dokazati da nije. Nema nikakvog svjetskog, europskog ili državnog prvenstva na kojem bi on završio na dnu bodovne ljestvice. Postoje jedino stotine nagrada na polju umjetnosti. Da si i najteži luzer, jedna će te od njih kad-tad zakačiti. Kao čičak štrebera dok kroz grmlje bježi od razrednih siledžija.

Naspram toga, nogomet mi se učinio kao vrhunski čista umjetnost. Tko zabije više golova, taj je pobjednik, nema tu puno filozofije. Jedino me malo zateklo kad sam, hodajući u nedjelju gol do pasa prema stadionu, saznao od navijača da se i utakmica, kao i književna nagrada, može namjestiti.

“Al sad kad su zbuksali Mamića, možda nogomet opet postane kaj je nekad i bil”, pojasnio mi je jedan postariji Bojs iz Zapruđa.

Na tribini sam čak osjetio neki naboj. Valjda bih slično osjetio i na hodočašću u Međugorju ili na kolektivnoj duhovnoj obnovi selebova kod velečasnog Sudca. Kad se na jednom mjestu skupi gomila euforičnih ljudi, počnu oko sebe kao jato jegulja širiti elektricitet. Toliko sam se zanio da sam, usprkos bolesnoj sparini, svezao oko vrata Dinamov vuneni šal koji je Kerempuhovu glumcu Kečkešu iskečkala baka. Baš sam se uklopio. Toliko da sam se čak lagano uzoholio, zabrijao da sam iskusan navijač. I kao i uvijek kad bih se uzoholio, brzo bi se našlo nešto da me spusti. Tako i sad. Među nas je došao neki Bojs iz Travnog, Moljac mu je bio nadimak… Uglavnom, rekao je da se još ne može naviknut na to da je nakon toliko godina ponovo na stadionu u Maksimiru.

“Kaj, i ti si u međuvremenu pročitao valjda čitavog Prusta i Tolstoja… Zapustio si nogomet zbog knjiga, a? Kužim te, stari, i ja sam tako. Nije me više od dvadeset kuki bilo na stadionu… Al sad sam tu i… mogao bih izginut tu za Dinamo kolko mi je dobro”, pokušao sam govoriti kao Bojs jer sam se iz nekog razloga tako i osjećao.

Moljac me bez ikakve najave zgrabio za šal i počeo stezat.

“Gušiš me!”, bilo je zadnje što sam uspio propiskutat dok sam još imao omogućen kakav takav dovod zraka iz pluća. Dotle je Moljac totalno razjaren urlao da sam ja mamićevac koji ga je došao tu provocirat, rugat mu se što zbog Mamića nije dolazio na tekme.

“Dok sam ja nedjeljom mogel jedino gledat penziće kaj boćaju tam pored Mamutice, ovakvi izdajnički šupci su bez beda i dalje dolazili na tekme, podržavali Mamićevu strahovladu! I sad me smradni krembil još provocira! Pa zagutil bum te, pička ti materina izdajnička!”, još jače mi je pritegnuo šal oko grkljana.

“Nemoj ga, Moljac! Nije ti on mamićevac! On ti fakat brije na knjige… Zato te pito to za čitanje… Nije te on ništa podjebavo… Ozbiljno te pito. Totalni je frik za knjige, pusti ga”, uzeo me u obranu Kečkeš.

Moljac je otpustio šal. Osjetio sam se kao novorođenče koje je vješti ginekolog uspio izvući van nakon što se zaplelo u pupčanu vrpcu. Totalna radost što sam živ! Kad sam došao do zraka, najljubaznije sam rekao Moljcu:

“Oprosti… Fakat nisam ništa loše mislio… Volim knjige, pa sam zabrijao… Ono, da se sve izokrenulo… Kao u Antuntunu: knjiški smorovi dolaze na tekme, a Bojsi doma ostaju čitat Tolstoja i Prusta.”

Moljac se zgađeno odmaknuo od mene. Kečkeš mi se primaknuo s onim svojim vječno zabrinutim, empatičnim pogledom.

“Kužim te stari… Da voliš knjige i sve to… Al mogel si nadrapat ko žuti.”

“Šta bi mi taj tek napravio da zna da sam prošli tjedan s još dvojicom čitao prozu Mamiću u Remki. I da mi je za to tisuću kuna zakeljio na čelo”, promrmljao sam.

“Čekaj, ti si fakat Mamićevac?”, zbunio se Kečo.

“Volim te mama, ali ne više od Mamića!”, provokativno sam uskliknuo, želeći dokazat da nisam papak. Hajduk je baš zabio gol, pa me nitko nije čuo u svoj toj galami.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.