Odvjetnik Anto Nobilo pokušat će ovog tjedna preokrenuti tijek suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu i srušiti glavne teze optužbe da je motiv ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića bio prikrivanje kriminala u Ini, za koji su bili odgovorni Vanja Špiljak, sin komunističkog moćnika Mike Špiljaka, i Mišo Broz, sin Josipa Broza Tita. Nobilo je za svjedoka pozvao bivšeg pukovnika JNA i djelatnika vojne obavještajne službe KOS Milana Damjanovića koji bi trebao potvrditi da Đureković nije ubijen po nalogu Službe državne sigurnosti, nego po nalogu KOS-a i to zbog razotkrivanja vojnih tajni njemačkoj obavještajnoj službi.

Prema tvrdnjama obrane, Đureković je Nijemcima otkrio strogo povjerljive vojne informacije o tajnim lokacijama vojnih skladišta, ratnih rezervi i goriva koje su u slučaju rata trebale koristiti avijacija, mornarica i pješadija JNA, a otkrio je i lokaciju tajnog podzemnog aerodroma Željava pored Bihaća koji se trebao koristiti u slučaju atomskog udara ili nekog većeg ratnog sukoba. Također se tvrdi da je Đureković Nijemcima otkrio i lokaciju tajnih luka na Jadranu u kojima su bili smješteni ratni brodovi JNA.

Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Podatak o tome da je Đureković njemačkoj službi otkrio strateške planove JNA, uopće ne bi trebao biti sporan, s obzirom na to da se on sam o tome hvalio u intervjuu emigrantskom listu Nova Hrvatska koji je objavljen nekoliko mjeseci prije njegova ubojstva. Naslov tog intervjua bio je “U ratnom stanju Jugoslavija bi imala nafte samo za 15 dana”, a Đureković je ondje i javno iznio niz detalja.

“Vojska drži gorivo u podzemnim skladištima ili u skladištima s poluukopanim rezervoarima. Vojna skladišta su ova: Šapjane (kod Rijeke), Pađeni i Kosovo (kod Knina), Lička Kaldrma, Jajce, Vrdnik (na Fruškoj Gori), Bogutovac (kod Kraljeva), Doljevac (kod Niša), Zadar (uz samo more), Zemunik (kod Zadra), Rogotin (kod Ploča), Solin, Velika Slatina (kod Prištine), Ortnek (u Sloveniji), Bihać i Batajnica. Savezna direkcija za rezerve industrijskih proizvoda drži rezerve naftnih derivata u svojim skladištima Zabok (kod Zagreba), Požega (u Srbiji) i Maribor”, rekao je Đureković u tom intervjuu Novoj Hrvatskoj. Najrazorniji podatak u tom intervjuu mogao je biti upravo taj da JNA, koja je smatrana vojnom silom svjetskih razmjera, ima rezerve nafte za samo 15 dana.

Ono što će na suđenju u Münchenu sada biti najvažnije za obranu je dokazivanje toga da je upravo razotkrivanje vojnih planova JNA, a ne kriminal u Ini, bio motiv Đurekovićeva ubojstva. Pukovnik Damjanović prvi je svjedok uopće iz nekadašnjih saveznih državnih organa SFRJ koji se pojavljuje na sudu u Njemačkoj i zato ga je sud za svjedoka prihvatio “preko reda”, s obzirom na to da ga je obrana tek nedavno predložila za svjedoka i taj se podatak držao u strogoj tajnosti sve do dva dana uoči njegova svjedočenja. Sud je tek u ponedjeljak, 20. srpnja, objavio ime tog svjedoka, a njegovo svjedočenje predviđeno je za srijedu, 22. srpnja.

  • Nakon ubojstva stjepana đurekovića upravo je Damjanović bio među obavještajcima koji su dodatno rekonstruirali njegove veze s njemačkim obavještajnim službama kako bi se utvrdilo je li odao još neke tajne

Riječ je o nekadašnjem visokopozicioniranom djelatniku Druge uprave, to jest obavještajne službe Generalštaba JNA, vojne službe koja je djelovala prvenstveno prema inozemstvu. Damjanović je Srbin porijeklom iz Like, a njegov otac bio je narodni heroj koji je sudjelovao u podizanju ustanka u Srbu. Možda i na račun toga, Damjanović je vrlo rano i sam ušao u vojne strukture te je vrlo brzo napredovao. Sa samo 27 godina bio je ataše avijacije u Londonu. Iz Londona je 1972. došao u Beograd, gdje je raspoređen u obavještajni centar Generalštaba JNA. Šef mu je bio admiral Stane Brovet, nedašnji načelnik Vojnoobaveštajne agencije, to jest Druge uprave Generalštaba JNA. Damjanović je bio među ljudima od Brovetova najvećeg povjerenja te je i sam bio u vrhu struktura Generalštaba. Nakon toga Damjanović je, kao čovjek od osobitog povjerenja, postao i šef kabineta admirala Branka Mamule. Nakon ubojstva Đurekovića upravo je Damjanović bio među obavještajcima koji su dodatno rekonstruirali njegove veze s njemačkim obavještajnim službama kako bi se utvrdilo je li Đureković odao još neke vojne tajne.

Da je Damjanović bio uključen u proces istrage, vidljivo je i iz zapisnika sastanaka vodstva Ine s vrhom JNA, na kojima su sudjelovali i direktor Ine Petar Fleković, Vanja Špiljak, admiral Brover kao načelnik Druge uprave Generalštaba JNA, Vilim Mulc, ministar unutarnjih poslova SR Hrvatske, Zdravko Mustač, šef Službe državne sigurnosti, ali i Tode Ćuruvija, predsjednik saveznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Na jednom od tih sastanaka održanih nakon Đurekovićeva ubojstva bilo je riječi i o prodoru stranih službi velikim sustavima te se govorilo o tome kako je naglašena obavještajna komponenta ugroženosti velikih sistema. Brovet je tom prilikom ustvrdio da je prvi zadatak Druge uprave Generalštaba JNA bio osiguranje od iznenađenja.

Pukovnik Damjanović sada bi pred njemačkih pravosudnim organima trebao potvrditi da je ubojstvo Đurekovića organizirano po nalogu vojnih obavještajnih službi JNA, a ne po nalogu Službe državne sigurnosti te da su ubojstvo izveli beogradski kriminalci na čelu sa Željkom Ražnatovićem Arkanom. Akcija likvidacije Đurekovića na saveznom nivou imala je naziv Operacija Dunav, a o tome je u svojim javnim istupima često govorio i bivši agent Službe državne bezbednosti iz Beograda Božo Spasić. On bi te tvrdnje također trebao ponoviti na suđenju u Münchenu početkom rujna, no on neće osobno dolaziti u Njemačku, nego će svjedočiti iz Beograda putem videolinka.

U prilog tezama da je Đurekovićevo ubojstvo organizirano na saveznom nivou i u organizaciji obavještajnih službi JNA, obrana Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pokušat će dokazati da operativna akcija Brk, koju je pokrenula hrvatska Služba državne sigurnosti nakon Đurekovićeva bijega u Njemačku, nije imala za cilj organizirati njegovo ubojstvo, nego samo utvrditi razmjere njegove eventualne kriminalne djelatnosti u Ini, prikupiti saznanja o njegovu životu u Jugoslaviji prije bijega, okolnostima bijega i uključivanja u emigraciju te svim okolnostima njegova eventualnog “neprijateljskog djelovanja” u inozemstvu.

U okviru tih radnji obavljeni su razgovori s 40 osoba, od kojih su svi živjeli u Jugoslaviji. Na temelju svega utvrđenog, jedina radnja koju je SDS poduzeo protiv Đurekovića bila je kaznena prijava koju jeSDS Centar Zagreb podnio 12. veljače 1982. protiv Đurekovića zbog kaznenog djela neprijateljske propagande, na temelju sadržaja njegovih knjiga. Što se tiče eventualnih kriminalnih aktivnosti, navode se samo neki financijski prekršaji. Obrana iznosi da iz dokumentacije operativne akcije Brk proizlazi jasan zaključak da se ni po planovima SDS-a ni po faktički obavljenim radnjama, aktivnosti oko SDS-a ne mogu dovesti u logičnu vezu s ubojstvom Đurekovića jer su u odnosu na te istrage rezultati bili praktički zanemarivi te nikakvo veće kazneno djelo nije utvrđeno. Ta je istraga, dapače, pobila sve optužbe koje su stizale iz Beograda o velikoj pljački novca koju je počinio Đureković.

SDS je akciju Brk radio u koordinaciji s pravosuđem, kriminalističkom policijom i državnim financijskim agencijama, pa obrana smatra da tako veliki broj državnih institucija koje rade sa SDS-om, ukazuje na zakonitost postupanja i planiranih aktivnosti prema Đurekoviću. Obrana tvrdi da je cilj SDS-a bio izričito podnijeti kaznene prijave, ali se od toga odustalo zbog nedostatka dokaza te se da ni po svojim planovima ni po rezultatima rada ne može reći da bi akcija Brk bila usmjerena na dobivanje konkretnih podataka koji bi mogli pomoći atentatorima. Naime, prema tvrdnjama obrane, da se planirala likvidacija Đurekovića, akcija bi morala biti usmjerena na dobivanje osnovnih podataka o njegovu kretanju u Njemačkoj, od utvrđivanja adrese stanovanja, općeg izgleda njegove kuće, ulice, mjesta gdje radi, vremena kada izlazi iz kuće, puta kojim se kreće, prijevoznog sredstva koje koristi, mjesta koja na tjednoj bazi posjećuje, osoba s kojima se privatno druži. Kao poseban dodatak obrazloženju, obrana je napravila usporednu analizu akcije ubojstva Brune Bušića.

Pritom se obrana poziva na iskaze pokojnog operativca Blagoja Zelića iz 1992. i 1993., iz kojih je jasno da su glavni napori bili usmjereni na lociranje mjesta stanovanja Brune Bušića, pravce njegova kretanja, vremena dolaska i odlaska na određena mjesta te prometna sredstva koja je pritom koristio. Bilo je vidljivo da glavni operativci, i to trojica iz SDS-a Hrvatske i dvojica iz Saveznog SDB-a, borave u Parizu uoči ubojstva i onda se povlače nekoliko sati prije Bušićeva ubojstva, što je bilo pravilo kako se operativcima ne bi moglo ući u trag jer su likvidaciju izvršavali takozvani kileri.

Obrana u slučaju Perkovića i Mustača poziva se na to da je akcija Brk, koja je obrađivala Đurekovića, imala sasvim druge ciljeve i metode te se ne može govoriti o tome da bi cilj te akcije bilo Đurekovićevo ubojstvo.

Obrana također smatra da će do kraja sudskog postupka srušiti i tezu o tome da je Đureković ubijen zahvaljujući ključu od garaže u Wolfratshausenu, u vlasništvu Krunoslava Pratesa, pomoću kojeg su ga ubojice mogle sačekati u zasjedi. Optužba tvrdi da je Prates ključ garaže predao Josipu Perkoviću, a da je on taj ključ proslijedio ubojicama te da je Perković na temelju Pratesove dojave znao da će na dan ubojstva, 28. srpnja 1983., Đureković ondje ostaviti tekst koji je trebao biti tiskan u emigrantskom listu Hrvatska država. Obrana, međutim, na temelju policijskih spisa o ispitivanju svjedoka neposredno nakon ubojstva, koji do sada nisu bili predani sudu, želi dokazati da je riječ o konstrukcijama.

Komentiraj

FOTO:Boris Scitar/Pixsell
PODIJELI
Orhidea Gaura Hodak rođena je 20. svibnja 1974. u Zagrebu. Nakon završene srednje škole za upravu i pravosuđe, upisuje studij kontrole letenja, ali od njega ubrzo odustaje. Odlazi na godinu dana u London, a nakon povratka, zapošljava se u jednoj privatnoj tvrtci kao službenica. Krajem 90­ih sve se više zanima za politička događanja, upisuje studij politologije (uz rad) i odlučuje potpuno promijeniti karijeru. Novinarstvom se bavi od 2003., kada je počela raditi u gradskoj redakciji Jutarnjeg lista. Karijeru nastavlja u magazinu Story, gdje se bavila temama vezanim uz svijet kazališta, filma, glazbe i kulture. Zbog zanimanja za šire društveno­političke teme, 2007. godine prelazi u politički tjednik Nacional, gdje je obrađivala razne društvene fenomene i raspon tema od znanosti i medicine do kriminala i politike, što je često uključivalo dublje istraživanje. S grupom novinara 2011. prelazi u novoosnovani tjednik Aktual, ondje se fokusira uglavnom na teme iz unutarnje politike. Paralelno uz rad, završila je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i upisala diplomski studij iz područja međunarodnih odnosa. Od 2013. ima status slobodne novinarke. Autorica je knjige "Tuđman i Perković". Krajem 2014. priključuje se ekipi na čelu s Berislavom Jelinićem koja je nakon dvije i pol godine pauze ponovno pokrenula tjednik Nacional.