NEMIRI & NESANICE Želimir Puljić širi užasnu mržnju prema ‘hrvatskim izdajnicima’

DRUŠTVO KOJE POPRIMA OZNAKE MAHNITOSTI ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek kriju strah, prijezir i nesposobnost za konkretan život

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup, msgr. Želimir Puljić, uputio je prošlog četvrtka svećenicima mjesnih crkava pismo naslovljeno “Poziv na molitvu za mir i pravdu kod nas i u svijetu”. Njime potiče vjernike Zadarske nadbiskupije na molitvu “u sadašnjem teškom trenutku hrvatskog naroda”, nakon izrečene presude šestorici Hrvata u Haagu. Msgr. Puljić kaže da je vijest o presudi hrvatskim generalima iz Bosne i Hercegovine “duboko potresla Hrvate u BiH, kao i žitelje diljem Hrvatske”, ali je napao Haaški sud najtvrđom nacionalističkom retorikom. Napisao je da su se na tom sudištu “događali veliki ‘politički lomovi’ jer je ono osnovano da bude ‘u službi politike’’’. Nečuveno je pak da se nadbiskup Puljić pokriva autoritetom pokojnog kardinala Franje Kuharića jer kaže: “Razumljivo je onda zašto je savjetovao odgovornima u javnom životu da se ni pred kim ‘ne klanjaju i ne daju ucjenjivati’: ni kreditima, ni obećanjima, ni ulaskom u EU.”

PULJIĆ JE OSIM TOGA NAPISAO da presuda šestorici Hrvata iz BiH “ne počiva na povijesnim činjenicama, već na političkim motivima i razlozima izjednačavanja krivnje i nedefiniranja razlike između agresora i žrtve’’. Osobito problematičan, a vjerujem i najskandalozniji moment pisma, nadbiskupova je tvrdnja da tezu da su “Milošević i Tuđman dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine” još uvijek ponavljaju “i neki hrvatski javni djelatnici i novinari koji ‘imaju problema što se Hrvatska oslobodila’. Jer oni je nisu ni željeli ni sanjali, a kamoli se za nju borili i od agresije branili!”

Takav moralni sunovrat predsjednika HBK-a ravan je izjavi župnika u Hvaru don Milija Plenkovića, koji je na vijest da je preminuo Slavko Goldstein na Facebooku napisao: “Obradovala me vijest da je umro Slavko Goldstein. Drago mi je što je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s pozornice ovog svijeta.” Kada su Plenkovića neki novinari nazvali da provjere zašto je to napisao, rekao je još i ovo: “Hvala ti, Bože, što ga više nema. Ne vidim ništa loše u mojoj objavi. Po meni je on činio zlo, i to sistematski, a ima i puno tekstova koji to dokazuju.”

ZAŠTO ISTIČEM TU SITUACIJU i zašto radim tu paralelu? Zato što je to pokazatelj stanja raspadanja društva, ali i zato što Katolička Crkva koju je tolikim radom zadužio Slavko Goldstein i za koju se toliki kršćani žrtvuju, sve više tone. Kada predsjednik HBK-a sve one koji ne misle kao on proglašava neprijateljima hrvatske slobode, onda je to pokazatelj da svjedočimo tome da se naša Hrvatska, kulturna i vjerska, pretvorila u sramotu.

Pozabavio bih se stoga tom pojavom mržnje koja se apsolutno može i mora kontrolirati, ali i činjenicom da nitko od članova episkopata nije reagirao na taj strašan ispad čelnika hrvatskih (nad)biskupa. Vidjeli smo da ni biskupi nisu imuni na govor mržnje i etničke netolerancije. Podsjećam: optužujući vlast da se pod krinkom zdravstvenog odgoja nameće program indoktrinacije ideologijom homoseksualizma, svojedobno je biskup Valentin Pozaić kazao da se “zaboravlja da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”. A to je bio duboko nekršćanski, necivilizacijski, sramotan nasrtaj na slobodu pojedinca i njegov spolni i etnički identitet. Da pojasnim: Pozaić je želio sugerirati da se homoseksualne osobe “ima mrziti” baš kao što se u nacionalističkim krugovima mržnja prema Srbima (oni su tu, u tom “Stevi”) podrazumijeva i pozdravlja. Don Plenković, pak, tvrdio je da je dobro što je umro Goldstein jer je to “mrzitelj Hrvatske”, što se u potpunosti uklapa u diskurs dijela episkopata posljednjih deset i više godina, a što sada predvodi sisački biskup Vlado Košić.

ČESTITI GRAĐANIN MORA, prije svega, biti lišen svih božanstava ovdje na zemlji, mora biti slobodan i od “boga-države” jer će se tek tada osjetiti suodgovornim za njezin istinski napredak. Ali u nas je već duže pred Crkvom izazov da se izbjegne politička zlouporaba religije. Takvu religiju, onu koja izvrće činjenice, etiketira, diže pobunu, negira političku volju građana itd., možemo označiti lažnom.

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji ni jedan politički interes koji ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici. Ipak, ne treba gubiti nadu, ali treba djelovati adekvatno. Mrzitelje treba prozvati, osvijetliti, a njihove crkvene pokrovitelje još više. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno politiku jednakog dostojanstva i poštovanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i su-stvaranja.

KONAČNO, DRUGOST JE SINONIM ZA SOLIDARNOST, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih.

Nove generacije katolika, pravoslavaca i ostalih kršćana, muslimana, židova i drugih te agnostika i ateista, morat će biti drugačije odgojene – skladno, tolerantno i s puno više povjerenja u elementarno čovjekovo poslanje: da bude mira među ljudima i da bude pravednosti. Naime, društvo koje poprima oznake mahnitosti ne može biti mjesto s kojeg ćemo polaziti, jer se iza recentnih pretjerivanja zapravo uvijek krije strah, prezir i nesposobnost za konkretan život.

Komentiraj