NEMIRI & NESANICE Turudić i Šeks si dižu spomenike na račun Stepinca

Dražen Budiša kaže da je Turudić učinio farsu: ‘ŠTO SMO RADILI ČETVRT STOLJEĆA kad moramo sudskim putem dokazivati kakav je bio komunistički režim?’

Ne pamtim da sam se ikada oko nečega toliko složio s Draženom Budišom kao oko njegove ocjene poništenja presude kojom je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, 11. listopada 1946. godine, osuđen na kaznu zatvora od 16 godina i na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Budiša kaže da ta odluka “nije bila potrebna ni Stepincu ni Hrvatskoj”. Za Večernji list je izjavio, “da se išlo dokazivati u kvazisudskom postupku kojim se ništa ne istražuje ono što je samo po sebi razumljivo” jer, smatra Budiša, “što smo radili u posljednjih četvrt stoljeća kad moramo sudskim putem dokazivati kakav je bio komunistički režim?”

To Budišino beskompromisno istupanje zaista otvara prostor za raspravu: je li ova odluka Županijskog suda zaista mudra? Kako za koga: sudac Ivan Turudić (inače simpatizer HDZ-a) i Vladimir Šeks (koji se sada opet nalazi u situaciji kada mu treba svaki PR jer je savjetnik novoga šefa HDZ-a Andreja Plenkovića), a inicijator je (s pokojnim prof. Horvatićem) izmjene Zakona o kaznenom pravu iz 2009. kojom je omogućeno da se ti “politički procesi” iz vremena Jugoslavije “revidiraju”, sebi nedvojbeno dižu spomenike za života, upisuju se u povijest. Turudić i Šeks žele se dodvoriti glasačima, Crkvi, samima sebi žele ispasti bolji nego što jesu.

NACIONALISTIČKI MAINSTREAM želi izjednačiti Alojzija Stepinca s cijelom Katoličkom crkvom (dapače, postoji jedna apsolutno, iz temeljne ekleziologije, neprihvatljiva sintagma koju kao kršćanski teolog ne mogu prihvatiti, a to je “Stepinčeva crkva”), a Katolička crkva se izjednačava s hrvatskim narodom, što je notorno nacionalističko pretjerivanje (nisu ni neki Srbi nevini kada poistovjećuju srpstvo i pravoslavlje, što ne znači da kao teolog niječem ulogu katolištva ili pravoslavlja u oblikovanju identiteta pojedinoga naroda) te iz toga rakursa, nažalost, treba konstatirati da su se pravo i sudstvo zloupotrijebili kako bi se bildalo “mišiće nacije”.

OVA SUDSKA FARSA, kako ju naziva Budiša, ali te iste riječi mi je prošlog petka popodne rekao odvjetnik Anto Nobilo, zloupotrebljavanje je pravosuđa kako bi se slala politička poruka i ocjena u formi postupka te je manipulacija očita jer je “proces” trajao svega 15 minuta. Možda ni toliko. Nisu se utvrđivale činjenice, nisu se analizirali dokazi niti procedura u okviru tadašnjih standarda. Poništenje nije Stepinca proglasilo nevinim, nego je utvrdilo da je u procesu došlo do bitnih proceduralnih pogrešaka.

ODLUKOM ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU (nakon što su se pred sudom složili i nasljednik stranke i državno tužiteljstvo) želi se poručiti, najkraće rečeno, da nadbiskup Stepinac nije imao pravedno suđenje, nije dobio pravo na poštenu obranu, ni pravo na žalbu, pa niti pravo na obrazloženje sudske odluke. U ovom kratkom osvrtu nema mjesta da se sve to obrazloži, ali se može navesti jedna nepobitna činjenica koja govori o tome da Stepinac nije imao fer suđenje: njegovi odvjetnici imenovani po službenoj dužnosti (ali uz suglasnost crkvenih vlasti), Ivo Politeo i Natko Katičić dobili su svega sat vremena da se nađu s optuženim Stepincem kako bi pripremili obranu. A trebalo je utvrditi činjenice? Dakako.

Zašto uopće papa Franjo pokreće dijalog katolika i pravoslavaca? I zašto je kardinal Josip Bozanić nakon prve runde razgovora u Vatikanu izjavio za Radio Vatikan da je “nužno bolje proučiti tko je bio, što je bio i što je radio blaženi Stepinac”? Jer Stepinca ne poznajemo. Shvatio sam to dosta rano jer mi je već 1992. pokojni kardinal Franjo Kuharić, u povodu donošenja saborske deklaracije kojom je osuđen montirani proces Stepincu, rekao da se protivi reviziji suđenja. Govorio je to, između ostalog, jer nije želio da se Stepinca odvaja od drugih koji su nastradali u takvim procesima u Jugoslaviji. Ali slutim da je Kuharić znao da Crkva hoda po nesigurnu terenu.

SPOMENUT ĆU SAMO JEDAN DETALJ. Iz ostavštine Stepinčeva advokata Politea (Hrvatski državni arhiv, OP. Politeo, str. 131) saznajemo da je kao dio građe kojom se pripremala obrana Stepinca iskorišten izvještaj lista Vjesnik od 11. siječnja 1946. u kojem je “ispravno navedena izjava nadbiskupa Stepinca o dolasku Ericha Lisaka u Nadbiskupijski dvor” (U prilog pismo/okružnica A.S, 8976 od 17. prosinca 1945.). Nadbiskup Stepinac priznaje da su Erich Lisak (suđeno mu je sa Stepincem) i druge ustaše “dolazile u dvor” i “bile primane očinski” te nadbiskup “ne opovrgava činjenicu da je Kaptol bio žarište i kanal koji je od ustaša iz inozemstva vodio u zemlju, ali da to nije bilo s njegovim znanjem i odobrenjem”, odnosno da je njemu (što će više puta ponoviti na sudu) savjest “čista i mirna” (vidi u “Proces Alojziju Stepincu – Dokumenti”, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997. str. 175). Sud, ako je mogao, onda je propustio ustvrditi istinu pa je ta zadaća obaveza mješovite vatikanske komisije o Stepincu. Šeks i Turudić dobivaju spomenik, ali nisu nam pomogli. Uopće nisu. Budiša je potpuno u pravu.

Komentiraj