NEMIRI & NESANICE Papina kritika društva koje zaboravlja iskustvo supatništva

Tragedija prisilnog raseljavanja milijuna ljudi U TEMELJIMA JE KRIZA HUMANOSTI, a kao odgovor potrebni su solidarnost, suosjećanje, velikodušnost i hitno praktično djelovanje

Vidio sam puno boli”, rekao je papa Franjo u nedjelju, 17. travnja, na Trgu sv. Petra, osvrćući se na svoj subotnji pohod izbjeglicama na grčkome otoku Lezbosu. Napomenuo je da je u logoru vidio mnogo djece, od kojih su neka svjedočila smrti vlastitih roditelja ili prijatelja. “Vidio sam toliko boli! I želim ispričati jedan poseban slučaj, jednog mladića, nema još 40 godina. Susreo sam ga jučer s njegovo dvoje djece. On je musliman i rekao mi je da je bio oženio kršćansku djevojku. Voljeli su se i međusobno poštovali. Ali nažalost su je zaklali teroristi jer nije htjela zanijekati Krista i napustiti svoju vjeru. Ona je mučenica”, rekao je Papa.

JOŠ U SUBOTU JE NA POVRATKU u Rim novinarima u zrakoplovu govorio s puno emocija. Osobito ga je dirnuo crtež jedne curice koja je naslikala utopljenike – djecu na krvavom moru i sunce koje plače crvene suze. Pripovijedao je i o ženi koja je u Siriji imala profesiju, a sada prosi pred glavarom religije koja nije njena da bi mogla platiti tretman za rak kostiju svoje kćeri.

Papa Franjo je poduzeo inicijativu, i to je jasno rekao, kako bi svratio pažnju svijeta na jednu od najvećih humanitarnih katastrofa od završetka Drugoga svjetskoga rata. S pravoslavnim patrijarhom Bartolomejom i Jeronimom, pravoslavnim nadbiskupom Atene i cijele Grčke, posjetio je, doduše, samo jedan izbjeglički logor, ali je poslao snažnu poruku uzevši k sebi u Vatikan tri obitelji, ukupno 12 izbjeglica. “Pozdravili smo se s njih oko 300”, rekao je Papa. Među njima ima puno djece, neka djeca svjedočila su smrti roditelja, prijatelja koji su se utopili.

Ne može se ignorirati kolosalna humanitarna kriza koju su stvorili širenje nasilja i oružanih sukoba, progon i prisilno raseljavanje vjerskih i etničkih manjina te izgon obitelji iz njihovih domova, kršeći njihovo ljudsko dostojanstvo, temeljna prava i slobode, ističe se u izjavi. Tragedija prisilnog raseljavanja milijuna ljudi u temeljima je kriza humanosti, a kao odgovor potrebni su solidarnost, suosjećanje, velikodušnost i hitno praktično djelovanje. S Lezbosa, papa, patrijarh i mitropolit pozivaju međunarodnu zajednicu da hrabro odgovori na ovu golemu humanitarnu krizu i njezine temeljne uzroke, putem diplomatskih, političkih i karitativnih inicijativa te zajedničkih nastojanja kako na Bliskome istoku, tako i u Europi. Naglasili su da je hitno potrebno postići “široki međunarodni konsenzus” i “programe pomoći” kako bi se zaštitile ranjive osobe, ukidajući nesigurne rute kroz Egejsko i Sredozemno more te razvijajući sigurne postupke raseljavanja.

U subotu na Lezbosu Papa je pozvao svijet da “dostojanstveno” odgovori na egzodus pokrenut 2015. i podsjetio da smo “svi migranti”. Kao što je učinio 2013. čim je izabran, na otoku Lampedusi nakon groznih nesreća, Papa je ponovo upozorio na „globalizaciju ravnodušnosti”. Misli mi se vraćaju na taj 8. srpnja 2013. (prvo putovanje novoga pape) u Lampedusi, jer kako je balkanska ruta zatvorena, a iz Grčke se ljude vraća prisilno u Tursku, opet će, slutim, krenuti lavina preko Mediterana, iz Libije. I opet će biti mrtvih, poput onih zbog kojih je papa Franjo 8. srpnja 2013. zaplakao u Lampedusi.

Umrijeti u Lampedusi ili na putu iz Turske u Grčku protekle zime i ovoga proljeća, postalo je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo kada se iz mora izvlači 10, 100, 200 ili 300 leševa. Te nesreće su svagdašnji kruh svijeta bez morala koji tone jer je na djelu neodgovorna supsidijarnost, a sastoji u ovome: neka se svatko snalazi kako zna i umije, neka se svatko snađe sa svojom dramom i sa svojim problemima, iako je izvor tih problema naša zajednička odgovornost.

Tako se nosimo s globalizacijom, indiferentni prema sudbini cijelih nacija ostavljenih u božjim rukama. Jer Europa se zanima za Eritreju i za Somaliju, za Siriju ili Irak samo kada neki brod zaglavi u rukama gusara, kada su ugroženi ekonomski interesi Unije, džepovi ionako bogatih grabežljivaca ili kada na nekoliko sati Papa digne frku u Lezbosu. Mediteran se pretvorio u ogromno groblje s tisućama anonimnih humaka za koja se Bruxellesu živo fućka.

ZBOG KULTURE BLAGOSTANJA, koja nas navodi da mislimo na sebe same, postali smo neosjetljivi na vapaj drugih. Ona nas tjera da živimo u balonima od sapunice, koji su lijepi, ali nisu ništa, iluzija su ništavnoga i prolaznoga, iluzija koja navodi na ravnodušnost prema drugima, štoviše, navodi na spomenutu globalizaciju ravnodušnosti. “Navikli smo se na patnju drugoga, ne tiče nas se, ne zanima nas, to nije naša stvar”, upozorio je Franjo i zaključio: “Mi smo društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja, supatništva.” Jest, trebali bismo imati milosti da oplačemo svoju ravnodušnost, okrutnost koja postoji u svijetu, u nama i u onima koji u anonimnosti donose društveno-ekonomske odluke koje otvaraju put dramama poput ove. Može li Europa primiti sve bijede svijeta? Ne, ne može. Ali Europa je domovina ljudskih prava i tko god stupi nogom na naš kontinent, trebao bi to moći iskusiti.

Komentiraj