Da je tetoviranje u Hrvatskoj postalo česta i popularna pojava, pokazuje i skorašnje održavanje treće međunarodne konvencije majstora tetoviranja i prateće industrije u Zagrebu. “Croatian Tattoo Convention” održat će se od 15. do 17. svibnja ove godine u Studentskom centru i okupit će najbolje hrvatske i neke od najboljih stranih majstora trajnog oslikavanja ljudske kože. Sudjelovanje na konvenciji zasad je prijavilo 28 majstora tetoviranja. Kao i do sada, interes stranih majstora je popriličan i dolaze iz Austrije, Švicarske, Švedske, Danske i Italije. Očekuje se najmanje tisuću posjetitelja, koliko je sajam tetoviranja posjetilo i lani. U svakom slučaju, navode organizatori, kapacitet prostora im ne dopušta dolazak većeg broja ljudi.

Iako sve veći broj ljudi u javnosti potvrđuje da se sve više Hrvata tetovira, postoje i protivnici tetoviranja koji smatraju da ono nije poželjno. Suorganizator i jedan od najpoznatijih hrvatskih majstora tetoviranja Ninoslav Zelenović Zele iz studija za tetoviranje i piercing “Zagreb” kaže da je tattoo scena dinamična te da se u odnosu na prošlogodišnju konvenciju dogodilo dosta promjena. Dok su prijašnjih godina mnogi posjetitelji dolazili na konvenciju misleći da je riječ o rasprodaji i da se tetoviranje radi u promotivne svrhe, sada već znaju da je riječ o svojevrsnom velesajmu kakav imaju i brojne druge struke. Majstorima tetoviranja su takva okupljanja važna jer se promoviraju, otkrivaju novitete u poslu i druže se s kolegama. Ponekad tetoviraju određen broj ljudi i tako informiraju zainteresirane o svom radu. Tako se majstori promoviraju onim skupinama ljudi koje za njih ne znaju u gradovima gdje rade, pa stječu i nove klijente.

 

  • Najbolji hrvatski i strani majstori tetoviranja sredinom svibnja u Zagrebu će predstaviti najnovije trendove trajnog oslikavanja ljudske kože
  • “Croatian Tattoo Convention” održat će se od 15. do 17. svibnja ove godine u Studentskom centru

 

Dinamika te scene vidljiva je i u stilovima i motivima koji se tetoviraju. Prema tvrdnjama Ninoslava Zelenovića Zeleta, trenutno se najviše rade motivi poput kompasa i sata, ruža ili, primjerice, žena koje plaču crne suze. Aktualan je i svojevrstan poluviktorijanski fantasy stil, ali su najmasovnije tetovaže raznih natpisa. Zelenović tvrdi da se trendove može pratiti, ili se može inzistirati na originalnosti, koja ovisi o majstorovoj orijentaciji. Navodi da je situacija slična onoj u glazbenoj industriji.

Tattoo scena i trendovi se mijenjaju i do izražaja dolaze majstori koji su vezani samo uz jedan stil. Zelenović tvrdi da su takvi ograničeni u kreativnosti i karijera im kratko traje. Kad prođe trend tog stila i njegov majstor je završio karijeru. Zato polako odumiru i klasični saloni za tetoviranje koji funkcioniraju po principu pružanja usluge tetoviranja različitim stilovima. Sada se sve temelji na ideji specijaliziranog ateljea za tetoviranje, ali i njihovo trajanje je kratkog daha.

Zelenović tvrdi da Hrvatska ima natprosječno velik broj dobrih majstora tetoviranja u odnosu na veličinu države. Dosta njih više ne radi u Hrvatskoj. Najčešće odlaze u Njemačku jer je blizu, ali ima ih u svim europskim zemljama.

“Takvi majstori su u Hrvatskoj poput Ferrarija na njivi. Nemaju mogućnost razviti svoje potpune performanse u sredini koja od majstora zahtijeva da radi rutinerske, konfekcijske stvari na dnevnoj bazi”, komentirao je Zelenović.

Nije poznato koliko Hrvata ima tetovažu jer ne postoji baza podataka ni evidencija broja tetoviranih ljudi, a jedan od razloga za to je, smatra Ninoslav Zelenović Zele, što je nema smisla ni voditi. Potvrđuje da je tetoviranje odavno nadmašilo okvire prema kojima bi se ljude moglo kategorizirati i tako utvrditi koje se kategorije tetoviraju, a koje ne. Prema njegovom iskustvu, pripadnici određenih supkultura koji bi stereotipno spadali u profil ljudi koji se tetoviraju danas ne predstavljaju ni deset posto klijentele studija za tetoviranje. Primijetio je da broj tetoviranih ljudi ovisi o generaciji i da se najviše tetoviraju mladi ljudi. Također, tetoviranje je postalo prihvaćeno i među ljudima koji se nikad prije ne bi tetovirali. Primjerice, popularno je tetoviranje imena svoje djece i datuma njihova rođenja. Tetoviraju se prigodne tetovaže poput vjenčanog prstenja, a dosta često se stavljaju i neke male tetovažice na diskretnim mjestima.

“I dalje postoje tetovaže vezane isključivo uz supkulturu, ali je to otprilike uvijek kroz generacije na istoj razini. Margina nekonformistički definiranih pripadnika nekih supkulturnih skupina koji se tetoviraju je ostala ista, ali tetovirati su se počeli i brojni ‘civili’, ljudi koji ne pripadaju nekim društvenim skupinama”, kaže Zelenović.

Upozorio je na to da je s porastom popularnosti tetoviranja došlo do porasta broja ilegalnih poslova tetoviranja. Pod utjecajem masovnih medija i društvenih mreža, oglašavanje je postalo dostupno neprofesionalcima koji nisu registrirani za taj posao, pa tako vjerojatno nisu ni zadovoljili potrebne standarde. U tome ih nitko ne može spriječiti, a to više nitko ni ne pokušava. Država, koja bi to trebala kontrolirati i regulirati, u pravilu je svoju ulogu svela na maltretiranje legalnih studija za tetoviranje jer je njima lakše naplatiti neku kaznu.

Upozorio je na to da svatko tko se odluči na tetoviranje, da prije puno promisli o tom koraku kako bi bio apsolutno siguran u svoju odluku. Tetoviranje se treba obaviti kod pravog majstora, u higijenskim uvjetima, s bojama i aparaturom koje su prošle najrigoroznije kontrole. U protivnom, posljedice bi mogle biti iznimno loše, poput zaraze raznim bolestima koje se prenose krvlju, alergijske reakcije te vrlo loša slika i uništena koža. Prisjetio se nedavnog slučaja kada mu je čovjek od 40 godina doslovno plakao u čekaonici poput malog djeteta. Tetovirao se kod prijateljevog prijatelja koji nije ovlašten i koji je znatno jeftiniji. Na njegovu žalost, popravak će platiti puno više nego što bi prvotno platio tetovažu kod pravog majstora, a neće moći dobiti ni željeni rezultat.

“Rekao bih da sam se previše puta susreo s ispravljanjem tuđih pogrešaka. Tim ljudima ne vrijedi baš previše davati savjete i upozoravati ih jer oni uvijek nađu način da u svojoj glavi preokrenu jednostavnu logiku, tako da je shvate kao samopromociju nekog ovlaštenog majstora. Da bi shvatili da tetoviranje kod neovlaštenih tetovirača nije dobar izbor, moraju se uvjeriti preko rezultata nestručnog tetoviranja”, izjavio je Ninoslav Zelenović Zele.

ZIN_0692
NINOSLAV ZELENOVIĆ ZELE, JEDAN OD NAJPOZNATIJIH HRVATSKIH MAJSTORA TETOVIRANJA, SUORGANIZATOR JE TREĆE MEĐUNARODNE TATTOO KONVENCIJE KOJA ĆE SE ODRŽATI U ZAGREBU OD 15. DO 17. SVIBNJA Foto: Saša Zinaja

Primijetio je da se u svijetu tetoviranja stvaraju strahovite razlike. Objašnjava da u nekim segmentima tetovaže, tetoviranje i prateća industrija nikad nisu bili razvijeniji. S druge strane, nikad nije vidio toliko loših tetovaža. Ne slaže se s tvrdnjom da je tetoviranje umjetnost slikanja ljudske kože nego kaže da je tetoviranje medij.

“To je poput, recimo, pisane riječi. Njome je moguće napisati najbolja književna djela na svijetu, a moguće je napisati i neke trač novine. Tetoviranje je i šund i umjetnost. To je naprosto način izražavanja. Tetovaža na čovjeka ne dolazi iz vana, nego iz njegove nutrine. Potreban je poriv koji može biti neki dramatičan događaj u životu ili želja za izražavanjem veoma važne poruke da bi si čovjek to trajno ubilježio u kožu”, zaključio je Ninoslav Zelenović Zele.

Nekoliko uspješnih ljudi u svom poslu, jakih osobnosti i čvrstih stavova s Nacionalovim čitateljima je podijelilo svoje razloge zbog kojih su se tetovirali. Zajedničko im je to da nose tetovaže sa značenjem, da su svoje odluke o tetoviranju donijeli nakon promišljanja te da ih previše ne zanima što ljudi mogu reći o njihovom izboru.

Jedna od njih je i Eleonora Ozeke. Ona je diplomirana ekonomistica i radi kao menadžerica ključnih kupaca u tvrtki Burza hrane koja se bavi direktnim spajanjem proizvođača s kupcima te prodajom zdrave hrane. Također, radi kao model, violinistica je i aktivna sportašica. Ragbijašica je u ženskom ragbi klubu Mladost i reprezentativka je Hrvatske ženske ragbi reprezentacije.

Oduvijek su je privlačile tetovaže, ali je uz odobrenje roditelja svoju prvu tetovažu stavila sa 17 godina. Oni su se s vremenom navikli na njene odluke da se tetovira. Trenutačno nosi šest tetovaža, a posljednju, sliku maorskog feniksa na prsima, stavila je nedavno i tetovirao ju je upravo Ninoslav Zelenović Zele.

“Motive biram na temelju ljubavi prema svojoj obitelji, tradiciji i tradicijskom načinu i značenju tetovaže. Svaka tetovaža ima dublje značenje i obilježava važne događaje u mom životu. Primjerice, tetovaža Pikorua, maorske beskonačne petlje, ima značenje velike povezanosti s mojim sinom i obitelji općenito, i to bez obzira na sve što čovjek kroz život prolazi”, objasnila je Eleonora Ozeke.

Ni na sportskom terenu, a ni na poslu nije primijetila da je netko drukčije gleda i tretira zato što je tetovirana. Nekoliko kolegica s posla su joj rekle da se nikad ne bi tetovirale, ali da njoj tetovaže odlično stoje. Sviđa im se i što ima hrabrosti tako se izražavati. Eleonora Ozeke je veoma izravna osoba i na poslovne sastanke katkad ide odjevena primjerice u košulji kratkih rukava, ne skrivajući svoje tetovaže na koje je ponosna. Misli da skrivanje tetovaža nije dobro jer će tako i drugi smatrati da ih se treba prikrivati te ih neće prihvaćati kao nešto sasvim svakodnevno.

“Svatko od nas kao odrasla osoba ima pravo raditi sa sobom ono što misli da je najbolje za njega, dok ne šteti nekome drugome. Ne tetoviram se zbog drugih i za druge, tako da mi nije bitno njihovo mišljenje o mom tetoviranju i tetovažama”, poručila je ova reprezentativka.

Ako se njezin sin bude htio tetovirati kada za to dođe vrijeme, kaže da neće imati ništa protiv, ali će mu savjetovati da pomno razmisli i odabere tetovažu. Ističe da svaka osoba treba razmišljati za sebe i smatra da je u najmanju ruku neumjesno drugima nametati svoja razmišljanja ili stil i način života.

I ona primjećuje sve veći broj tetoviranih ljudi i kaže da je tetoviranje postalo popularno. No tvrdi i da će tetoviranje izgubiti smisao i značenje zbog te popularnosti. Na najčešće primjedbe da će tetovaže na njoj izgledati loše kad ostari, Eleonora Ozeke kaže da će to ovisiti o načinu života i brizi o tijelu.

“Kako će nečije tijelo izgledati kada ostari pa tako i tetovaže na tijelu, ovisi prvenstveno o tome kako će ta osoba živjeti i kako će se hraniti. Zdrav način života i briga o sebi i svojem tijelu osigurat će zdravo i lijepo tijelo, pa tako i lijepe tetovaže i u starosti”, poručila je Eleonora Ozeke.

Slično razmišljanje s njom dijeli još jedan tetovirani sportaš. Romeo Branko Zrnić je 43-godišnji instruktor ronjenja te podvodni fotograf i snimatelj.

Oduvijek se htio tetovirati, ali je to učinio tek s 30 godina, kada je bio siguran u to što želi. Kaže kako je očito bilo potrebno da prođe određeni period njegovog života da bi shvatio kakve slike želi jer svaka od njih ima dublje značenje koje se odnosi na njegov život.

“Nisam se tetovirao tek tako, iz hira. Sve moje tetovaže imaju intimno značenje i povezane su s mojom obitelji, životom, sportom i mojim ljubavima”, rekao je Zrnić. Kaže da je tetoviranje bolan postupak, posebice na nekim dijelovima tijela. Sve tetovaže mu je radio Filip Cigarčić i na natjecanjima na različitim tattoo konvencijama osvajao je nagrade. Ima prvu nagradu za tetovažu zmije na ruci u kategoriji tradicionalne japanske tetovaže u boji, dok je tetovaža zmaja koja zauzima veliki dio njegovog tijela osvojila treću nagradu u kategoriji tradicionalne japanske tetovaže u crnoj i sivoj boji.

Njegovi bližnji su isprva bili zapanjeni s tetovažama, a onda su ubrzo bili ushićeni. Nema nikakvih problema ni sa širom okolinom. “Ne znam u što više gledaju, u tetovaže ili u mene”, kazao je Zrnić. Uglavnom se susreće s pozitivnim komentarima. Tvrdi da se njegovoj obitelji i prijateljima danas jako sviđaju njegove tetovaže, pogotovo kćerima. Ako se budu htjele tetovirati kada odrastu, podržavat će ih kada uvidi da to ima smisla jer se tetovaža stavlja jednom, a traje zauvijek. Onima koji imaju bilo kakvu nedoumicu oko tetoviranja savjetuje da odgode odluku dok ne budu sto posto sigurni.

I on je primijetio da mnogo ljudi griješi kada stavlja tzv. hit tetovaže ili kada kopiraju druge. Dakako, ne osuđuje nikoga jer smatra da su tetovaže lijepe i da mogu biti i samo ukras, ali on je ipak pobornik tetoviranja sa značenjem. Ističe da je tetoviranje dio kulture i način izražavanja. Preko 300 milijuna ljudi u SAD-u i Europi je tetovirano i kaže da su svi stereotipi o tetoviranju odavno izgubili svaki smisao. Nije religiozan, ali kaže da poštuje svačiji odabir.

“Doduše, smatram da religije zatvaraju umove i da više nemaju pozitivnu svrhu. Služe samo tome da podjarmljuju i kontroliraju velike skupine ljudi. U zapadnoj civilizaciji, religija i tetovaže rijetko idu ruku pod ruku iako je prije, u davnoj prošlosti, religija imala značajan doticaj s tetoviranjem”, rekao je Zrnić. Dodao je da planira još puno toga tetovirati, čim mu sazru odluke o motivu. Jedno poznato lice s televizijskih ekrana, zvijezda RTL-ove emisije “Jezikova juha” David Skoko, strastveni je ljubitelj i “sakupljač” tetovaža. Ovaj gastrostručnjak s tetoviranjem je počeo rano. Prvu tetovažu je stavio već sa 16 godina i to iz bunta. Priznao je da se prvi put tetovirao kod prijatelja u garaži i to samo zbog toga što se to nije smjelo napraviti. “Tek poslije sam se tetovirao iz ljubavi i to je postao moj način izražavanja. Neke stvari lakše nosim na koži nego u sebi”, rekao je Skoko.

Budući da je tijekom odrastanja bio buntovnik i da je svoju obitelj tijekom tog perioda, kako kaže, “počastio” s velikom količinom stresa, tetovaže su upravo posvećene njegovoj obitelji, stvarima koje voli i koje za njega imaju posebno životno značenje. Tetoviran je u japanskom stilu, na koži nosi portrete sestara, a na leđima portret njegovog oca.

Također, tetovirao je medulinski arhipelag i čin ribarenja. Skoko kaže da mu je zbog nekih tetovaža bilo jako žao i da ih je poslije prekrio drugim tetovažama. Danas mu se zna dogoditi da preskoči termin ili dva kod svog majstora Danila iz Pule kako bi bio potpuno siguran u svoju odluku. Tijekom tetoviranja s njim su nekoliko puta bila prisutna i njegova djeca, a ako se budu htjela tetovirati kad odrastu, tvrdi da će biti posljednja osoba na svijetu koja će im to braniti.

“Naravno da ću im preporučiti da jako dobro razmisle žele li istetovirati neki bezlični i besmisleni tribal motiv jer smatram da tetovaža mora nešto značiti”, napomenuo je Skoko.

Na mišljenje okoline se uopće ne obazire jer ga ne zanima što netko misli o njegovim tetovažama.

Da još uvijek ima nedovoljno tetovaža misli i Tomo Johannes in der Mühlen, glazbeni producent, DJ i vlasnik međunarodne tvrtke za autorska prava. Ovaj poduzetnik, koji je široj javnosti postao poznat kao član žirija showa ‘Tvoje lice zvuči poznato’ prikazivanog na Novoj TV, svoju prvu tetovažu je napravio 1992. u New York Cityju. Tada je taj posao u tom gradu još bio ilegalan, pa se tetovirao u katakombama Chinatowna, kod danas svjetski poznatog majstora Anila Gupte.

“Oduvijek sam želio imati tetovaže, ali kako u Europi tada tetoviranje još nije bilo toliko razvijeno, tetovirao sam se čim sam se preselio u New York City. Tetovirao me je Mr Cartoon, jedan od pokretača takozvanog Black & Grey, Freehand, Single Needle stila, što znači da koristi samo jednu iglu. Stoga su linije filigranski tanke i precizne i za razliku od većine majstora tetoviranja, moj ne koristi šablone nego direktno tetovira bez skice i isključivo crnom bojom”, objasnio je Tomo Johannes in der Mühlen.

Budući da slijedi LA Black & Grey stil koji je nastao u kalifornijskim zatvorima, gdje su zatvorenici tetovirali uglavnom slike obitelji, djece i uspomene iz života, tako su i njegove tetovaže portreti njegovih kćeri i supruge, njihova imena, gitara, zvučnici i druge njemu važne stvari.

“Obitelj me potpuno podržava i sviđaju im se moje tetovaže. Jedino mi se mama ljuti jer nisam još nju ‘stavio’, tako da je to moja sljedeća tetovaža”, kazao je Tomo Johannes in der Mühlen. Dodao je da nikada nije doživio neugodnost zbog tetovaža nego baš suprotno, da mu velik broj ljudi prilazi i daje komplimente.

I on primjećuje da je u Hrvatskoj tetoviranje postalo potpuni mainstream. Obilazeći cijelu Hrvatsku motorom primijetio je da su svugdje ljudi tetovirani i to ne samo oni mladi. Napominje da treba voditi računa da mjerilo “uspješnosti” ili ljepote tetovaže nije kako na nekome izgleda svježa, nego kako će ona izgledati nakon 5 godina.

“Potrebno je pažljivo proučiti i značenje simbola koje ljudi često koriste kao temu. U mnogim zemljama ljudi ‘čitaju’ tetovaže pa reakcije mogu biti svakojake, pa čak i opasne. Također, stavljanje ‘sitnih’ tetovaža pokazalo se kao nešto za čime svi kasnije zažale”, zaključio je Tomo Johannes in der Mühlen.

Kada govorimo o fenomenu tetovaža, trebali bismo razlikovati religiozno-ritualna tetoviranja, ukrasne tetovaže, kao i trajnu te privremenu tetovažu. Trendovi u tetoviranju koji su iz Amerike došli u Europu, imaju u dizajnu naglasak na tetovažama koje prekrivaju veći dio tijela, često su tribalnog, odnosno plemenskog porijekla, ali jednako tako uzorci održavaju pripadnost nekoj supkulturnoj skupini.

Zagrebački doktor Stanislav Matačić, psihijatar, psihoterapeut i IPA psihoanalitičar koji predaje i na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, u izjavi za Nacional rekao je da ne bi znao sa sigurnošću odgovoriti na pitanje o tome koji je tip ljudi skloniji tetovažama i u kojoj životnoj dobi se ljudi njima više podvrgavaju. “U psihoanalizi se ne služimo statističkim modelom dokazivanja nego individualnim dubinskim pristupom kroz terapiju, na temelju kojega možemo formirati određene teorijske pretpostavke. Sjećam se da su nas stari profesori psihijatrije pred tridesetak godina, kada sam bio student, učili da su tetovaže, kao i uzgajanje dugog nokta na malom prstu, prilično pouzdan marker u prepoznavanju psihopatskih (sociopatskih) osobnosti, ali to je bilo drugo vrijeme pa bi danas svakako bilo pretjerano pretpostaviti da su tetovaže znak poremećaja osobnosti, iako treba razmišljati i o tome, pogotovo kada se radi o prekrivanju veće površine tijela kojekakvim bizarnim crtežima”, navodi Matačić.

Smatra kako je fenomen “epidemije” tetovaža sigurno i plod kulturoloških promjena, a kod većine mladih koji se tetoviraju vjerojatno izraz imitacije i identifikacije sa svojom generacijom. “S obzirom na to da ranije taj fenomen nije bio toliko čest, ni u psihoanalitičkoj literaturi sve donedavna nije bilo puno govora o tome. Znam za samo jednu recentnu knjigu koja se time sustavnije bavi, a autorica je britanska psihoanalitičarka Alessandra Lemma. Danas živimo u eri slike, imidža, površne i vanjske pojavnosti pa se mlađe generacije prilagođene svom dobu više izražavaju jezikom slike negoli riječima. U tom smislu bi tetovaža bila ‘nacrtana’ trauma. Površina tijela upotrebljena kao slikovnica kojom je ispričana priča o vlastitom ranom djetinjstvu”, navodi Matačić.

Radi objektivnosti pristupa, Matačić je također istaknuo i simboličku važnost tetoviranja u primitivnih naroda gdje je ono imalo ritualni karakter – obilježavanje perioda inicijacije, prelaska iz djetinjstva u odraslost jer nije bilo dugoga, a ponekad i beskonačnog perioda adolescencije kao u današnjoj zapadnoj civilizaciji, traumu tog obreda i žalovanja za djetinjstvom. “Tetovaže su također trebale prestrašiti neprijatelja u borbi; ratničke boje američkih Indijanaca ili trajne tetovaže kod Maora. Zaključio bih da bi tetovaže mogle biti isto tako ‘simboličke rane’ koje reprezentiraju neku traumu slikom a ne riječju. U istu kategoriju s tetovažama svrstao bih i piercinge, ali i učinke estetske kirurgije. Negdje između realnog, konkretnog i jezičnog simbola, odnosno metafore”, pojašnjava Matačić. Nameće se pitanje koga danas “plašimo” tetovažama i pomažu li nam one kao jedan poseban oblik društvene i supkulturne identifikacije s grupom, ali istovremeno služe i za stjecanje većeg samopouzdanja.

Teško je statistički reći među kojim je velikim svjetskim religijama tetoviranje više rasprostranjeno, ali dok suvremeni kršćanski svijet, posebice mladi ljudi, tolerantno prihvaća tetovaže bez obzira na neke postavke i stihove u Bibliji, prema kojima se može tumačiti da to nije baš dobrodošla praksa, ljudi u arapsko-muslimanskom svijetu se vrlo mnogo tetoviraju, posebno molitve na arapskom, od kratkih “U ime Boga” do dužih stihova iz svete knjige Kur’ana. I u Bosni je taj trend vrlo rasprostranjen, a postoji i ritualno ukrašavanje ruku kanom pred vjenčanje, bojenje kose kanom te stavljanje surme oko očiju, što se smatra “sevapom”, odnosno dobrim djelom. U Bosni također postoje tetovaže na rukama i kod starijih žena katolkinja na selu, kao stara tradicija ukrašavanja koja je bila dio narodnih nošnji, a gotovo je nestala nakon 1945., kada je bilo zabranjeno ići i u crkvu. U dalekoj su prošlosti katolici u Bosni tetovirali djeci znak križa na prsima, čelu ili rukama kako ih ne bi oteli Turci, odnosno prisilili da prijeđu na islam, i otuda se održao taj običaj.

Luciano Moshe Prelević, glavni rabin u Hrvatskoj, za Nacional je prvi put opširno objasnio značaj tetovaža za židovsku, ali i judeokršćansku kulturu u cjelini. “U Levitskom zakoniku, koji je cijeli posvećen zabranama i propisima za život, prenesenima ljudima od Boga, i posebno u tjednom čitanju koje se zove kedošim ili ‘o svetosti’, nalazi se propis o zabrani tetovaže. U 19. poglavlju, u 28. stihu stoji ‘nemoj zarezivati tijelo i unutra stavljati tintu’, što bi bio pravi doslovan prijevod, a danas su to tetovaže o kojima govorimo. Osnovna zabrana je upravo zato što su se s oznakama na tijelu, odnosno s tetovažama, slavili i obilježavali drugi bogovi i drugi kultovi. To je biblijski razlog – idolopoklonstvo i politeizam”, pojašnjava rabin Prelević. Navodi kako se sada u svijetu židovske zajednice susreću s novim problemom: etiopski Židovi imaju tetovirane križeve na čelu, posebno žene. “Današnje tetovaže bismo više svrstali pod zabranu poružnjivanja svojeg tijela, jer ako je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga, mora poštovati tijelo. No ti propisi vrijede i danas jer bi čovjek svojim načinom života trebao činiti kiduš hašem, odnosno posvećivati Božje ime. To je posebna uloga za Židove koji su narod-primjer i ako se netko tetovira, drugi će misliti da je to dozvoljeno, pa će napraviti isto, što nije točno. Dakle, s koje god strane gledali, tetoviranje za Židove nije dozvoljeno, iako neki rabini malo žmire na privremene tetovaže od kane koje postoje kod marokanskih Židova”, navodi rabin Prelević. Veli, uostalom, kako su tetovaže zaštitni znak yakuza u Japanu koji baš i nisu najsvjetliji primjer. “Postoje čak oznake u Japanu u javnim kupalištima, na kojima se moli ljude s tetovažom da ne dolaze u kupalište jer su svi tetovirani yakuze. Vidio sam to kad sam bio u Japanu. No ta kultura tetoviranja različitih bandi raširila se po svijetu, po tetovažama točno znate tko je koliko ljudi ubio. Pogledajte i nogometaše, koji su uzor mladima, samo se šaraju. Neki klubovi su počeli o govoriti da se nogometašima zabrane tetovaže jer su loš primjer mladima. Čak je postojala ideja da moraju nositi duge rukave dok igraju, samo nikako da zaživi. Problem je što su ljudi odbacili Boga i sami žele biti bogovi, kako je Nietzsche lijepo rekao”, smatra rabin.

“Niste krivi jedino ako ste tetovirani silom, protiv svoje volje. Sjetimo se brojeva iz koncentracijskih logora poput Auschwitza. Čak neki rabini smatraju da ih ljudi ne bi smjeli izbrisati jer su oni istinski pravednici i služe kao opomena čovječanstvu. To je jedna druga dimenzija. No postoji jedan mit koji se raširio iz američkih serija – i to skoro svi Židovi i u Zagrebu misle – da Židov koji ima tetovažu ne može biti sahranjen na židovskom groblju. To je krivo. Čovjek je pogriješio, a možda mu je i bolno da uklanja tetovažu. Molim vas, to napišite jer stalno čujem taj mit”, zaključio je rabin Prelević.

Marijo Petričić, zagrebački stručnjak za energetske tretmane, regresoterapiju i duhovne tehnike, pojasnio je za Nacional kako s duhovnog aspekta tetovaže nisu dobrodošle, i to iz nekoliko razloga. “Kao prvo, svaka tetovaža nosi određenu energiju i ima jak upliv na naše energetsko tijelo, čineći pri tom ‘zbrku’ u energetskom smislu. Tetovaže kao simbol k tome dodatno utječu na naše energetsko polje i najčešće negativno djeluju na našu osobnu energiju. Kako je već duže vrijeme trend tetoviranja raznih slika i simbola, često se događa da odabirom odašiljemo potpuno krivi ‘program’ u svoje okruženje. Kaže se ‘u zdravom tijelu zdrav duh’, a kako su boje za tetoviranje uglavnom pune teških metala i otrovnih supstanci, nikako ne idu u prilog zdravlju, a onda ni zdravlju duše. Nadalje, tetovaže stavljaju naglasak na tijelo, što nikako nije u skladu s duhovnošću, jer tijelo je samo motor potreban za dimenziju u kojoj živimo, a duša je ta koja nas čini živima”, pojašnjava Petričić. Kaže da je točno da su neke kulture radile tetovaže, ali samo u posebne svrhe, za zaštitu i kao znak pripadnosti. “Bojanje tijela često je bilo za ritualne svrhe, tako su prizivane točno određene energije i s točno određenom svrhom. Bojanje tijela bilo je privremeno i isključivo s određenim ciljem. Ukratko, tetovažama kažem ‘ne’ jer se čak i duhovno vrlo razvijene osobe teško mogu nositi s jakim energetskim uplivima koje tetovaže nose sa sobom. Stoga mislim da nije potrebno ići za trendovima jer se oni mijenjaju, ali ‘urgencija’ i zbrka na duhovnom i tjelesnom nivou nikako nije vrijedna trenda, tim više što ostaje stalno prisutna i ucrtana kao nešto daleko od onoga što jesmo”, zaključio je Petričić.

Bez obzira na to slaže li se netko s tetoviranjem ili ne, vidi li to kao nešto lijepo ili ne, činjenica je da se sve veći broj ljudi odlučuje za takvu vrstu izražavanja i ukrašavanja. Ono što je zajedničko i pobornicima i protivnicima tetoviranja jest da misle da prije bilo kakve odluke o tetoviranju treba jako dobro promisliti. Tetovaže, bez obzira na kontroverze i uzroke njihova nastanka, mogu biti vrlo lijepi detalj na tijelu, pod uvjetom da smo svjesni korijena te potrebe. S druge strane, različitost i individualnost ljudi je bogatstvo civiliziranog svijeta, a toleriranje različitosti nije stvar nekog “moranja” nego dosega civilizacijske razine.

Komentiraj