NACIONALNA GROUPIE Ulizivanje Karamarku

Najnovije ankete izvještavale su: mladi sve više naginju domoljublju. Zgađeni površnim seksom i u potrazi za nekim višim istinama, okreću se Crkvi. Samim tim i HDZ-u. Koji se u anketama također probijao na mjesto najomiljenije stranke. Dakle, državom je zavladala atmosfera kao početkom devedestih. Protrljao sam dlanove: sve to bilo je jebeno poticajno prirodno stanište za novog pisca velikog povijesnog romana. Ionako mi je dosadilo pisakarat neobaveznu prozu u trapericama u maniri Majdaka, Tribusona, Majetića. Uozbiljio sam se nakon prelaska na treću godinu Kroatistike na Filozofskom.

A BILA JE TU I GRANDIOZNA KNJIŽEVNA TEMA koja je doslovno ležala na cesti, samo čekala da je netko pokupi: stvaranje Hrvatske i uloga Franje Tuđmana u tome. Totalno sam se zapalio. Posudio sam u knjižnici sve moguće knjige o Tuđmanu, od Hudelistove pa do one koja je bila protuknjiga Hudelistovoj biografiji Tuđmana – “Izmišljeni Tuđman” Ivana Bekavca. Ispročitao sam napreskokce i Tuđmanove dnevnike. Udubio sam se čak i u sladunjavo-sentimentalne memoarske zapise njegove supruge Ankice. Bubnjalo mi je u mozgu od svih tih informacija. Nabijen adrenalinom, radio sam. Prvo poglavlje povijesnog romana o Tuđmanu istresao sam na papir kao kad kamion Gradske čistoće istrese na jakuševačko brdo sve ono nakupljeno smeće.

Sastao sam se u restoranu omiljenom među političarima i intelektualacima desnije orijentacije, Kod Pere Ustaše na radnom ručku sa svojim potencijalnim izdavačem Josipom Pavičićem. Njegova izdavačka kuća P.I.P Pavičić bila je poznata prije svega po tom što je objavila Araličinu “Ambru”. Pavičić nije krio oduševljenje; prvo poglavlje mog romana o Tuđmanu smatrao je nečim najgenijalnijim u novijoj hrvatskoj književnosti. Ponudio mi je predujam od vrtoglavih osamsto kuna. Želio se osigurati da ću knjigu objaviti kod njega. Dok smo tako pregovarali, u restoran su ušli Karamarko i Milijan Brkić. Čekao ih je rezervirani stol. Stalno sam nervozno pogledavao prema njima. Nešto mi je govorila da mi je sudbina na svakom koraku počela proispati žetone s kojima ću na kraju zaigrat igru života na dobrano osakaćenom, jednorukom Džeku zvanom hrvatska kulturna politka.

U TRENUTKU KAD IM JE KONOBAR IZNIO PREDJELO, ponizno povijen u ramenima prišao sam Karamarkovu i Milijanovu stolu. Najljubaznije sam se predstavio, pokazao na Josipa Pavičića i rekao:

“Gospodin Pavičić upravo je prihvatio moj povijesni roman o Tuđmanu. Bio bih presretan kad bih dobio dozvolu posvetiti ga vama, gospodine Karamarko. HDZ-u će sad trebati snažna kulturna politka. Možda bi izdašnije državne subvencije napokon mogao dobit roman koji će Tuđmana izvući iz blata u koje su ga zagnjurili publicisti i kvazi literati bogato plaćeni za detuđmanizaciju nacije… Vama treba jedan novi, mladi pisac koji se ne plaši uhvatiti u koštac s velikim povijesnim temama. Uzdignite me kao što su detuđmanizatori uzdigli mladog Jergovića i ja ću znat zaigrat, driblat dodanom loptom!”, otvorio sam karte pred Karamarkom.

Slušao me, mažući riblju paštetu na kruščić.

“Dozvolite da vam, dok mezite, pročitam komadić prvog poglavlja…”

Ne čekajući odgovor, otvorio sam na ajfonu fajl pod nazivom ‘”Roman o Tuđmanu” i krenuo na glas čitat: “Franjo se tog jutra dosta rano probudio. Do dugo u noć je pisao nešto o Hrvatskoj. Mislio je da će spavat dugo, ali ipak se rano probudio kao da mora na kopanje. Namazao si je na kruh skupu Nutelu koju mu je žena donjela iz Austrije. Sinovi su mu odavno odrasli, poženili se. Bolila ga je kita za to. Želio je nešto napravit sa sobom. Nešto veliko. Neki kurac po kojem će ga svi zapamtit. Nije želio bit starčić koji se svako jutro diže, maže Nutelu i onda razmišlja što će sa sobom, čita sve te dosadne knjižurine o povijesti Hrvatske i onda zapisuje svoje osvrte na to. Tim osvrtima je namjerno dao imbecilan naslov Bespuća hrvatske zbiljnosti. Pročitao je da je srpski pisac Borislav Pekić negdje izjavio da što daš idiotskiji naslov knjizi, tim je efektniji, rulja ga bolje popuši. Nakon što je pojeo Nutelu, otišao se popišat. Razmišljao je da li da to obavi stojećke ili da sjedne. Ako sjedne, opet se kao mornar nasukan na školjci neće moći oduprijet sirenskom zovu razmišljanja o povijesno-političkim pizdarijama, predugo će ostat u klonji. A željan je nečeg konstruktivnog. Nešto mu se mora pokrenut u životu. Odlučio je nazvat čovjeka od akcije: Jožu Manolića, umirovljenog šefa tajnih službi…”, tu sam morao stat, Karamarku je zacvrčao mobitel.

Nakon kraćeg razgovora promrmljao je Milijanu da neće stići poručat, moraju se trkom pojavit na nekakvu ročištu. Krenuo sam za njima prema izlazu.

“MOGU LI SE NADATI DA ĆETE PODRŽATI MOJ ROMAN? Njime ću učvrstit HDZ… Tuđman će opet postat junak mladih, nešto kao Čege Vara. Ne varam se kad to govorim. Adolescenti će njegov lik nosit na majicama… Ja ništa ne tražim zauzvrat. Književnost je ionako moj unutarnji poziv. Zadovoljavam se s malim… Dovoljno bi mi bilo, kao devedesetih Fabrio, postat intendant nekog provincijskog kazališta, recimo varaždinskog HNK. Za riječki već svi znamo da je bezeciran za glumca Kurbešu… Ali glumci su tupine, marionete napunjene pljevom. Književnici trebaju vodit kazališta…”, doslovno sam na vratima povukao Karamarka za rukav kaputa što ga je u brzini navlačio na sebe.

Tko zna što bih još napravio da me nije došao primirit moj mudri izdavač Pavičić.

“Nemojte puzit pred političarima. Vi ste aristokrat duha. Natjerajte ih svojim talentom da oni na koljenima dođu vas molit da prihvatite neku političku funkciju. Kao Tuđman Aralicu”, ohrabrujuće mi je prišapnuo.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.