NACIONALNA GROUPIE U 2Chellos te ljubim

Vidiš, ti dolaziš iz zemlje u kojoj je MARX NAPISAO KAPITAL. A i dalje ste konzerve, trtarite od izbjeglica, emigranata. Dok kod nas u Hrvatskoj još tinja plamen komunizma

Nije baš da sam lud za Tu čelosima. Pohvalno je što energično gude na violončelima obrade svih mogućih hitova i još uz to ekstatično trzaju glavama, u muzičkom transu toliko se tresu da ako mamuran gledaš snimke s njihovih koncerata, nema šanse da se izvučeš bez bljuvanja. Ali nikad im ne bih otišao na koncert da nije bio besplatan. I da nije dosadno ljeto koje sam osuđen provodit u Zagrebu jer me nitko nije pozvao na more. A nisam baš voljan svu krvavo stečenu godišnju ušteđevinu izlit u džep nekom mrzovoljnom Dalmošu koji će mi masno naplaćivat spavanje na njegovom vonjavom, prastarom kauču doguranom u sobu preimenovanu u apartman.

DAKLE, DA SE NIJE SVE TO POSLOŽILO, nikad ne bih otišao na koncert Tu čelosa. Plus što me uhvatila groznica za ljetnom avanturom s nepoznatom strankinjom. A ljubavnički njuh govorio mi je da bi takvih na lopate moglo biti na tom koncertu u parku na Tomislavcu.

I nije me prevario, taj moj njuh. Već na četvrtoj pjesmi uspio sam ući u spiku s jednom ženskom iz Londona. Dosta me napalilo njezino kul otmjeno ime kao iz “Dinastije”: Linda. Toliko da me nije nešto posebno zasmetalo njezino sivkasto, blago kozičavo lice i zaleđen grč nad gornjom usnom kao da je upravo prožvakala pokvaren bakalar. Takav nekakav bio joj je i dah iz usta. Nakon cijelodnevnog putovanja nije stigla oprati zube, pomislio sam. Ništa mi nije moglo pomutiti činjenicu da upravo na svom lošem, bladi engleskom barim usred Zagreba pravu pravcatu Londončanku!

U ČITAVOJ TOJ MASI ŽENA ona je valjda jedina imala na nogama bijele najlonke. Ta jeguljasto blješteća bijelina njezinih žablje vitkih, iskrivljenih nogu dodatno je naglašavala Lindinu otmjenost, izdvajala je iz mase zagasitih Hrvatica čija je koža umjetno potamnila od kvarcanja pod neonkama u trgovinama, šoping centrima u kojima su robovale za dvije i pol tisuće kuna mjesečno. Besplatni koncert Tu čelosa bio im je jedina prilika da dođu u doticaj s malo višom, elitnijom kulturom.

“Vidiš, ti dolaziš iz zemlje u kojoj je Marx napisao Kapital. A i dalje ste totalne konzerve, trtarite od izbjeglica, emigranata, svega živog. Dok kod nas u Hrvatskoj čak i među violončelistima još uvijek tinja plamen komunizma, zajedništva. Evo, ova dvojica čelosa zanjeli su se sličnom idejom kao nekoć Maksim Gorki: visoku kulturu prilagoditi običnom radniku. Gorki je naumio nanovo, na jednostavniji i skračeniji način napisat sva najveća ostvarenja svjetske književnosti, a Tu čelosi slično su učinili s biserima klasične glazbe”, radnički sam potegnuo iz limenke Žuje.

Mislio sam, time ću je pecnut. Kad ih bariš, ženske vole da ih u početku lagano provociraš. Ali ona se sva ozarila.

“Baš zato sam i odlučila doći u Hrvatsku! Čim su na referendumu izglasali da izlazimo iz EU, objavila sam na fejsbuku da iseljavam iz Engleske! Iz te stare, umišljene kapitalističke kuje koja će na kraju, dekintirana u svojoj gramzivosti, glodati vlasiti rep, napuštena od svih!” izdeklamirala je na materinjem engleskom.

“Svaka čast što si to fakat i napravila. Isto tako, tu kod nas nakon svake izborne pobjede HDZ-a hrpa ljevičara objavi na fejsbuku da sele iz Hrvatske. Ali niti jedan se ne odvaži stvarno to napravit. Jer kako bi vani živjeli od svog pisanja i svojih filmova i serija, muzike?”

Ne vjerujem da me baš razumjela, pola tog sam izgovorio na hrvatskom; od tople Žuje hlapilo mi je iz mozga i ono malo engleskih riječi što sam znao.

NAKON KONCERTA odveo sam Lindu u Krivi put na pivo. Osokoljena alkoholom, tamo mi je grozničavo iznijela svoj plan da se nastani ovdje u Zagrebu. Kao dopisnica pisat će za raznorazne londonske časopise. Ima puno veza u novinarskim krugovima, njezina stara je novinarka u The Sunu.

“Mrzim je… Ona i taj kokošarski Sun nahuškali su Engleze da glasaju za izlazak iz EU!”

Ogorčena, uz pivo je naručila i rakiju. To ju je totalno razbucalo. Naglo me obgrlila svojom klještastom rukom, zabila mi kruti, šiljasti jezik duboko u usta. Onom slobodnom rukom iskopala je iz torbe skupocijeni ajfon i ufotkala nas kako se žvalimo. Onda je izvukla jezik iz mog grla kao vodoinstalater čeličnu četku iz zapušenog odvoda, pa sva uživljena krenula tu fotku postavljat na fejsbuk. Iznad je natipkala tekst: “Evo za sve vas koji ste se zbog svog straha od drugih i drugačijih samovoljno zatočili na otoku gubavaca zvanom Engleska. Već mogu vidjeti lice svoje mame i njezinih robovlasnika iz Suna kako od gađenja krive lice jer jedna njihova pripadnica ljubi i voli orangutana s Balkana! Imam za vas samo jednu poruku – fuck you!”

Sledio sam se. Čekaj, ona je to mene upravo nazvala orangutanom? Možda zbog moje maljavosti koja posebno dolazi do izražaja kada nosim ovu svoju svečanu, dva gumba raskopčanu bijelu košulju!?

“Obriši to! Sva tvoja ekipa upravo lajka King Konga kojem se iz kaprica u kolinijalnoj đungli odlučila podati engleska ljepotica! Na što sam to spao ja kojeg je prošlo ljeto vaš Gvardijan uvrstio među top pet umjetnika koji svojim radom obilježavaju zagrebačku kulturnu scenu!?” planuo sam.

“ŠTO IMAŠ PROTIV MAJMUNA? To su naši preci… Samo mi nemoj reći da si i ti praznovjerni konzervativac koji misli da nas je stvorio Bog… Gle, ja sam si oduvijek željela jednog slatkog majmuna… Kojem ću pomagat gulit njegovu tvrdu bananu…” vrškom pogriženog nokta zastrugala mi je po šlicu.

Naježio sam se. Skoro pa sam kroz njezinu prozirnu, anemičnu kožu na rukama mogao vidjet kako joj niz vene, poput Temze, protiče hrđasto plava krv vječitih kolonizatora. Opčinila me. Želio sam postati njezin rob. Rob ljubavi.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.