Ma, neću u Veneciju. Svaka budala bila je u Veneciji, ali NITKO U KJOĐI. Jedva čekam kurčit se u Sedmici kad se vratim u Zagreb… Trebao bih sutra postavit i fotke na fejsbuk. Kako će mi se u Hrvatskoj dići cijena… Svi će govorit, vidi ti Svirca…

Mislio sam da me čeka Uskrs beznađa u Zagrebu, da ću se opet povlačiti sa zadnjim luzerima po Sedmici, Krivom putu, raspravljat je li Bandić trebao ili nije posjeći magnoliju na Trgu žrtava fašizma. Već sam se koliko toliko psihički pripremio na to, da bi me onda na Veliki petak nazvala hateveovka Diana Roko i ponudila mi da idem s njom dva dana u Italiju. Rekla je da ima službeni auto i benzin, treba mi samo lova za noćenje. Dovezla se po mene u subotu ujutro. Skoro čitavim putem padala je kiša. Ali tješili smo se da je sve bolje nego da smo ostali čamiti u Zagrebu, ipak smo se pokrenuli, dobro nam je. Koliko Hrvata sad čuči doma ili po ovoj kiši s obiteljima vene u nekoj provinciji iz koje su potekli i u koju se kao uklete duše na mjesto zločina moraju vraćati o blagdanima. Tamo negdje iza Trsta naglo je granulo i sunce. Kupio sam nam kavu na benzinskoj pumpi i to nas je podiglo. Diana se raspričala o slikaru Emanuelu Vidoviću, on je mladost proveo u Chioggi blizu Venecije, mogli bismo otići tamo. Možda uspijemo naći i neke njegove rane crteže, pa bi o tome mogla napraviti reportažu…

Pročitajte više u novom broju Nacionala…

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.