NACIONALNA GROUPIE Strah u ulici bogoslova

Gledao sam te BOGOMOLJNE STUDOŠE, u mislima se umirivao da mi se ništa loše ne može dogodit. To su sve teški štreberi, bubatelji latinskog i grčkog koji još uz to briju na religiju

Nekad sam se grozio školskih tučnjava. Ono kad se ovi iz jedne škole idu tući protiv onih iz druge. Uvijek bih izmislio neki razlog samo da im se ne moram priključit. Ili bih jednostavno kradom pobjegao doma. Zbog tog sam na sebe navlačio prezir školskih kolega. A još i više kolegica. Navodno ženske ne vole tipove koji se tuku, grubijane. Ali to je glupi mit, osjetio sam to itekako na svom primjeru. Ženske itekako vole grubijane, a preziru papke. Ostavilo mi je to teško izbrisiv kompleks.

DA BI MI SE ONDA u tridesetoj napokon stvorila prilika da postanem ono za čim sam čeznuo čitavu mladost – tip koji se ima muda potuć. Bilo je to u jeku plenuma na Filozofskom, raspravljalo se kako se najefikasnije oduprijet spajanju Bogoslovnog i Filozofskog fakulteta. Dok smo izlazili van iz sale, jedan je tip iz Poreča, Gulio, predložio da odemo natuć pred Bogoslovni nekog od njihovih studenata. To će im bolje od svakog plenuma utjerat strah u kosti, pokazat im da se nemaju šta miješat s nama ekipom s Filozofskog.

Bilo je nešto magnetično u tom Guliu. Unuk bake Talijanke, rasturao je talijanski pa je linijom manjeg otpora upisao Talijanistiku. Nikad nije dolazio na predavanja prije podneva. Skupljao je sličice nogometaša i natačući se duplim espresom pričao u bircevima oko Filozofskog o svojim tučnjavama po noćnim klubovima u Rijeci i čitavom Kvarneru. Jednom ga je, navodno, neki Bosanac zakačio nožem. Zadizao je majicu, pokazivao ožiljak nalik onom nakon operacije slijepog crijeva,

Instinktivno sam digao ruku kad je Gulio pitao tko će sutra s njim ići mlatit bogoslove. Ja i još jedan šminkerski, nabildani tip s anglistike, Lordan. Nitko drugi. Feministica Franka odbrusila nam je da te spike s tučnjavom ostavimo za pregovore s ministrom kulture jer on je nekad kao Bed blu bojs brijao na te navijačke spike.

“Svi ste vi jebeni šupci! Zato vam se izjalovi svaka pobuna, revolucija! Fumare mio kaco!” iskezio se Gulio.

Drugi dan Lordan se nije pojavio na autobusnoj na Kaptolu, pa smo na kraju pred Bogoslovnim na Jordanovcu završili samo Gulio i ja. Stajali smo na trotoaru i odmjeravali studente koji su izlazili i ulazili u sveučilište. Dogovor je bio da svaki sebi izabere kojeg će izmlati. Onog koji mu na prvu izazove antipatiju. Gledao sam te bogomoljne studoše, u mislima se umirivao da mi se ništa loše ne može dogodit. To su sve teški štreberi, bubatelji latinskog i grčkog koji još uz to briju na religiju.

Ukebao sam bogoslovca koji mi se učinio posebno bezopasan. Sa svojim cvikama, masnom kosom i šugavim sendvičem podsjetio me na mene samog u gimnaziji. Na čelo mu se bez beda mogao urezat onaj Štulićev refren: ja sam rođen samo zato da budem šonjo.

“Ovog s tim odvratnim sendvičem ću razguzit”, procijedio sam što sam skuliranije mogao.

I odmah se ugrizao za jezik; shvatio sam da to razguzit zvuči previše gej. Trebao sam naći neki fajterskiji glagol ala izmakljat, zaštemat, zašajbat. Ali to mi je pak zvučalo previše anakrono, kao da sam ispao iz Majdakovog Kužiš stari moj.

Sporim, uličarskim antihodom dovukao sam se do bogoslovca. Prijazno me pogledao iza tih svojih naočala, valjda je mislio da ću ga pitat nešto o ispitnim rokovima.

“Kako se zoveš?” zaskočio sam ga potmulo prijetećim pitanjem kakvim su nas u Đakovu zaustavljali opaki tipovi iz strukovnih škola.

“Šime Maras. Iz Supetra na Braču”, prostodušno mi je odvratio.

Ta njegova prostodušnost dodatno me razjarila. Šta taj dalmoški tudum ne razumije u kakvoj se opasnoj situaciji upravo našao!

“Još mi samo reci da si ribar! Šta si ti zabrijao da sam ja tu neki novi Isus koji je došo skupljat učenike po Bogoslovnom! Ono, u stilu Krist jednom stane na žalo!” puko sam.

“Pa, ne…” glas mu je napokon postao nesiguran. Valjda mu je dolazilo iz dupeta u glavu što ga je snašlo.

“Daj griz!” graknuo sam.

TAKO SU NAMA NA VELIKIM odmorima uletavale siledžije iz starijih razreda dok smo na školskom dvorištu stajali sa svojim sendvičima. Ali onda se proviđenje ili šta već odlučilo opako poigrat sa mnom, iskušat me do krajnjih granica izdržljivosti. Jer taj Šime dosjetio me se sjebat onim jedinim, raspoloživim oružjem slabih i nemoćnih kakvim sam se i sam nekad služio u obranu svojih školskih užina. Iz dubine dišnih organa izvukao je mastan hračak i pljunuo u središe odgriženog sendviča. I onda s umilnim, poniznim izrazom lica pružio taj sendvič prema meni. Mogao sam u krupnom planu vidjet žućkastu, gustu slinu koja se slijevala niz repić usoljene sredele. Taj namoćeni repić sluzavo je iskliznuo iz kruha kao presiti crv iz trešnje. Sad se trebalo pokazat fajterom i muški zagrist u taj gastronomski pakao. Dokazat tom kukavnom, bogoslovnom eunuhu da mi ništa nije sveto, da svojim opakim ždrijelom uništavam sve pred sobom kao zmaj iz Apokalipse. Razjapio sam usta, ali onda mi se od pogleda na taj upljuvani srdelin repić digao želudac. Nokat me dijelio od toga da se ispobljujem po asfaltu kao neka osjetljiva frajlica.

Svrnuo sam pogled prema Guliju na suprotnom trotoaru. Sijevao je svojim uskim očima prema meni. Kao u onim mafijaškim filmovima kad opaki tip iskušava početnika ima li želuca ubiti. Vratile su mi se sve traume iz djetinjstva kad su me takvi tipovi kao Gulio odbacivali iz društva zbog mekuštva. Itekako mi je bilo jasno da mi je pružena neponovljiva prilika da se iskažem pred Gulijom i nakon toliko godina napokon povratim samopoštovanje. Zažmirio sam. I iz sve snage zagrizao u taj raskvašeni sendvič kao bijesni lav u antilopin vrat. Umjesto samopoštovanja povratio sam… Sve živo iz sebe.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.