NACIONALNA GROUPIE Srbijo, znaj, svemu je kraj

‘Ta govnjiva Bosna trebala bi nam VJEČNO BITI ZAHVALNA što smo je devedesete branili od Srba. Došlo je vrijeme da se vrati dug. Tražit ćemo aneksiju Bosne!’ kaže Milanović

Bio je to povijesni dan za restoran Kod Pere Ustaše, poznat po tome što se u njemu okupljaju desno orijentirani političari, publicisti. U jedan, u vrijeme ručka, na vrata je, prvi put u povijesti tog restorana, banuo SDP-ov kapitalac, šef stranke glavom i bradom, Zoran Milanović. Ja sam za stolom sjedio s nakladnikom Josipom Pavičićem s kojim sam još prošle godine dogovorio da ću napisat opsežan povijesni roman o Tuđmanu, a napisao samo pola kartice i na kraju i to obrisao. Imao sam samo naslov: Doktor Tuđman. Činila mi se efektna ta poveznica s Doktorom Živagom.

S PAVIČIĆEM JE DOŠAO I IVAN ARALICA, bilo mu je drago što se jedan mladi pisac prihvatio takve zahtjevne teme, donio mi je gomilu isfotokopirane građe o Tuđmanu. Odmah mi je bilo jasno da ću je zafitiljit u smeće čim izađem, tko će se s tim zajebavati. Desetak minuta prije Milanovića u restoran je ušao i redoviti posjetitelj Zlatko Hasanbegović, smjestio se za stol do našeg pa smo na Araličino inzistiranje spojili stolove.

Milanović je razmetljivo dokoračao do nas, pitao može li sjesti i sjeo ne sačekavši odgovor. Dozvao je konobaricu koja ga je u nevjerici pogledavala sa strane. Naručio je tri kile pečene kozletine i litru bijelog Grk vina.

“Čuo sam da se ovdje jede dobra kozletina. Pun mi je kurac rakova, jastoga, riba, muzgavaca. Jebeni ljevičari boje se jesti kozletinu da slučajno ne bi ispali desničarski krkani. Ako jedeš samo muzgavce, na kraju se i prevoriš u muzgavca. Vidi Josipovića, Plenkovića”, Milanović si je rub stolnjaka zakačio za ovratnik od košulje.

Primaknuo sam stolicu bliže njegovoj. Kao kozlić mami kozi nakon što ga je spasila iz vučjeg trbuha zvanog hrvatska književnost. Već sam vidio kako umjesto Bojana Glavaševića dolazim na čelo ministarstva kulture i od umiljatog janjeta postajem rogati jarac koji gladi masnu bradu po festivalima, premijerama, domjencima.

Čekajući da se ispeče kozletina, dohvatio je salvetu. Pod vrškom njegove kemijske olovke na salveti se počeo iscrtavat zemljopisni obris Bosne i Vojvodine.

KAD DOĐEM IDUĆI MJESEC NA VLAST, svakako ću tražit aneksiju Bosne i Vojvodine Hrvatskoj. Pročitao sam, šjor Aralica, sve vaše zapise o Bosni i shvatio koliko su nam naštetila ona soroševska piskarala koja su drukala po Europi da je Tuđman s Miloševićem dijelio Bosnu. Ta govnjiva Bosna trebala bi nam vječno bit zahvalna što je smo je devedesete branili od Srba, slali svoje dečke da se bore za nju. Došlo je vrijeme da se vrati dug. Tražit ćemo aneksiju Bosne!” Milanović je kemijsku olovku, poput minijaturne balističke rakete, bacio u središte Bosne.

“Tražiti u ovom trenutku aneksiju Bosne bilo bi kao crvenom krpom zamahnut Srbiji…” zaustio je Aralica, ali mu je Milanović odmah upao u riječ:

“PIH, SRBIJA! Nju ćemo tek naguzit! Za odmazdu što hvataju naše špijune po Srbiji, dat ću objesit za jaja sve njihove špijune u Hrvatskoj. A ako će mi se Vučić i njegovi hrabri vučići tu nešto pjenit oko toga, podsjetit ću ih na 91. Imali su sve moguće oružje na raspolaganju, a popušili su ko zadnji papci! Sad bismo mi za promjenu mogli malo početi na njihovom teritoriju radit sranja, da vide kako je to…”

Hasanbegović je demonstrativno ustao od stola.

“Ne možete… izgovarat takve stvari… Ja ću vas… prijavit!”

“Daj, Hasan, ne seri, da su ustaše bili takvi šupci, nikad ne bi bilo Hrvatske! Sjedi, pojedi juhu, pričekaj kozletinu. Čim uspostavimo veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, ja osobno ću inzistirat da ostaneš ministar kulture. Jer si fajter. Ako ne računamo ono tvoje slizavanje s muzgavim Mostom… Na to mi se moj dida ustaša počne okretat u grobu kao Sergej Bupka na ručama!”

Hasanbegović je stisnutih usana sjeo natrag za stol. Milanović je odvezao stolnjak s košulje i otkoračao do klonje.

“Što se to s njim dogodilo? Čini se da je zbilja radikalno promijenio uvjerenja…” zaustio je Pavičić.

Sva trojica zagledali smo se u Aralicu. On je ovdje bio najstariji pa smo u njemu podsvjesno vidjeli Papa Štrumpfa, plemenskog starca koji mora imati odgovore na sve.

“Mislim da su ga oni iz njegovog jata jako razočarali, povrijedili i on sad uživa u tome da ga napadaju, gade ljevičarski kolumnisti, namjerno se stavio u ulogu njihove žrtve i sladostrasno uživa u tome. Znam to jer sam i sam crpio sladostrast iz napada tih beskičmenih slabića kad su me izbacili iz Partije. Osjećao sam pritom ekstazu nalik onoj svetog Sebastijana kad su ga izboli sulicama.”

I ja to želim isprobat, pomislio sam. Napravit nešto radikalno! I moj djed Bajo bio je ustaša, odnosno domobranski časnik, okusio je i Blajburg! Dosta mi je čitav život biti truljavi liberal koje sve propituje! Želim osjetit slast čvrstog uvjerenja o Bosni, Tuđmanu, gejevima, abortusu, ustašama! Milanović me svojim primjerom oslobodio! To se može! Samo se treba odvažit poput skoka u hladno more… Evo, skačem…

“SPREMAN! ZA DOM SPREMAN!” zakliktao sam poput Jehovinog svjedoka u trenutku dok izranja iz bazena-krstionice.

Milanović je zastao na izlasku iz klonje. Pogledali smo jedan drugog ravno u oči. Milanovićeve su imale euforičan sjaj. Kad se vratio do stola, natočio sam nam u čaše Grk vino. Nazdravio sam s Milanovićem, a onda smo, kao da jedan drugom čitamo misli, u isti tren unjkavim, pomalo štreberskim glasovima iz sveg grla zapjevali parafrazu Thompsonove “Grkinje”: “Srbijo, znaj, svemu je kraj, zbogom i više se ne vraćaj!”

Hasanbegović nas je promatrao smućeno trepćući očima iza naočalnih stakala. Totalno smo ga sjebali, poput crvenim makovima nadrogiranih kuna zlatica upali u njegov kokošinjac i počerupali mu sve kokoši.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.